Promijenimo se, postanimo bolji u vrijeme Božića

Promijenimo se, postanimo bolji u vrijeme Božića

Odleđujmo jedni druge od prošlosti, usprskos promašajima, neuspjesima i grijesima, pružajmo jedni drugima budućnost

prof. dr. Ivica Raguž

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća započeli smo Izvanrednu jubilejsku godinu, koja je posvećena milosrđu. Papa Franjo time nas je pozvao da na poseban i intenzivan način razmatramo o Božjem milosrđu koje nam je objavio Isus Krist, da živimo od Božjega milosrđa te da sami budemo milosrdni prema drugima.

Prof. dr. Ivica Raguž

Prof. dr. Ivica Raguž

Stoga ćemo ovdje u nekoliko crtica progovoriti o Božjem milosrđu te tako približiti i veliko otajstvo Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu.

Prvo, Božić, Božje utjelovljenje u Isusu Kristu velik je događaj Božjega milosrđa. Bog se u kršćanstvu ne očituje kao nekakav daleki bog, bog puritanac koji s nama ne želi imati posla, koji nas prepušta nama samima, nama bijednima, ograničenima i grješnima. Ne. U Isusu Kristu dogodilo se čudesno i nešto čovjeku potpuno nezamislivo, a to je da je Bog postao čovjekom, da nam je postao bliskim, s nama u svemu jednak osim u grijehu.(Heb 4, 15)

Tako se Božje milosrđe očituje kao zbližavanje s nama, u kojemu se Bog ne miri s nama kakvi jesmo, nego nam u svojem milosrđu uvijek iznova daje milost, snagu, a time i poticaj da se ne mirimo sa sobom, da u svojemu životu uvijek započinjemo, da se obraćamo i mijenjamo.

Život je drama

Mi bismo nekad najradije digli ruke od sebe, najradije bismo se prepustili očaju. Jer, kad pogledamo sebe, kad pogledamo ovaj svijet, društvo, politiku, kad vidimo svoje siromaštvo, kad postanemo svjesni nesigurne budućnosti za svoju djecu, kad se sjetimo svojih propalih brakova i odnosa, tada doista pomislimo da nam nema spasa. Da, čovjekov je život neopisivo dramatičan, a često i krajnje tragičan u toj istoj drami. I kako se onda mirimo sa sobom sa svojom situacijom?

Jedni se mire tako što padaju u očaj bezvoljnosti i mlitavosti, u kojoj im nije ni do čega, žive od danas do sutra. Drugi se pak mire sa sobom tako što padaju u očaj oholosti i neprestanoga sebedokazivanja. Ego im je toliko očajan da se stalno moraju pred drugima dokazivati, moraju druge ponižavati i sebe beskrajno uzdizati. I tako se mi ljudi neprestance ljuljamo prelazeći iz jednoga očaja u drugi očaj.

A ono što razlikuje vjernika od nevjernika jest upravo iskustvo Božjega milosrđa. Bog dolazi k nama i ne dopušta nam da se pomirimo sa sobom, da se prepustimo očaju bezvoljnosti i oholosti. Bog je tako velik u svojem milosrđu da ga nije briga za onih 99 pravednih, dobrih ovaca te traži onu jednu, izgubljenu ovcu! Bogu je svatko dragocjen, neprocjenjivo dragocjen, kakav god on bio. Ta predivna prispodoba o izgubljenoj ovci kazuje nam da Bog ne žrtvuje nikad pojedinca zbog mase, zbog većine, pojedinca kakav god on bio, a to sam ja! Ne, milosrdni Bog još više traži mene, izgubljenu ovcu, u nepreglednoj masi milijuna ljudi. U toj prispodobi, s Kristovim riječima o jednoj izgubljenoj ovci, rađa se ideja o dostojanstvu svakoga čovjeka, Božje milosrđe rađa dostojanstvo svakoga pojedinca, što u toj novosti i snazi ne postoji ni u jednom svjetonazoru, ni u jednoj religiji. Tako Bog u svojemu milosrđu pruža istinsku sliku o nama, istinske mogućnosti nas samih, ako povjerujemo u njega, ako njemu izručimo svoj život te krenemo putem obraćenja i promjene.

U tami neznanja

Tko vjeruje u Božje milosrđe, taj ne ostaje isti, taj se mijenja. Stran mu je svaki očaj bezvoljnosti, jer počinje djelovati, živjeti za druge, u njega je ubrizgano Božje gorivo, a to je milost. Stran mu je također i svaki očaj oholosti, ego je zacijeljen Božjim milosrđem i nema se više potrebe stalno dokazivati, gazeći i ponižavajući druge. Ah, koliko je samo u ovom svijetu takvoga očaja, tolikih napuhanih i sebedokazujućih ega koji ne prezaju ni od iskorištavanja svoje obitelji, žene, djece, svojih prijatelja, Boga, Crkve, domovine, kako bi svoj ego napuhali i zasitili. Ah, kako je Božje milosrđe tu spasonosno i oslobađajuće. Dok budemo slavili Božić, gledali jaslice ili se molili pred njima, sjetimo se neizmjernoga Božjeg milosrđa i postanimo drukčiji, promijenimo se i budimo Božji.

Drugo, Božje milosrđe uči nas da budemo milosrdni jedni prema drugima. Božje se milosrđe upravo živi tako da ga pokazujemo svojim bližnjima: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.”(Lk 6, 36)

Zašto bismo trebali biti milosrdni jedni prema drugima? Nekako mi prvo pada napamet neznanje, nepoznavanje čovjekova srca. Mi ne poznajemo pravo ni sebe, a kamoli druge. Ta tako važna i duboka misao nalazi se kod velikoga teologa i mislioca Aurelija Augustina (354.-430.) Augustin tvrdi da smo mi jedni drugima obavijeni plaštem tame neznanja. Tako ponekad mislimo o nekim osobama da su dobre, da nas vole, a zapravo su one zle i mrze nas. A opet nam se često dogodi da mislimo o nekima da su zli, da nas mrze, a zapravo su oni dobri ljudi i ne mrze nas i ne mrze druge. Upravo je to razlog za Augustina da imamo zadršku spram svojega prosuđivanja bližnjih, u skladu s mislima sv. Pavla: “Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će iznijeti na vidjelo što je skriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.”(1 Kor 4, 5)

Potreban je taj sveti odmak, sveto ustegnuće, suzdržavanje u osuđivanju drugoga, a to je upravo milosrđe prema bližnjima. To neznanje poziva nas da budemo blagi jedni spram drugih, da praštamo jedni drugima: “Griješiš zbog noći, zbog toga ti se treba oprostiti… Noć je, dokle god smo među kušnjama. U toj noći Bog oprašta grješnicima i ne poništava ih… Noć je vrijeme praštanja… Noć je. Bog je strpljiv i podnosi sve. Podnosi grješnike kako bi se obratili… Da ga barem hoće čuti, jer je sad vrijeme milosrđa. On viče posvuda i na mnogo načina. Viče zakonom, prorocima, psalmima, pismima, evanđeljima. Gledajte kako on ne šuti, kako podnosi i kako je milosrdan.”

Otpuštanje dužnicima

Ovako papa Franjo konkretno opisuje življenje milosrđa, uzajamno podnošenje ljudske bijede u buli Lice milosrđa: “Ne možemo pobjeći od riječi koje nam je Gospodin upravio i na temelju njih bit ćemo suđeni: Jesmo li nahranili gladnoga i napojili žednoga? Jesmo li primili stranca i odjenuli stiromaha? Jesmo li izdvojili vremena da budemo s bolesnikom i zatvorenikom? Jednako tako pitat će nas jesmo li pomagali drugima kada ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili kadri pobijediti neznanje u kojemu žive milijuni ljudi, osobito djeca koja su lišena sredstava, nužnih za oslobađanje od okova siromaštva; jesmo li bili blizu onome koji je sam i žalostan; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio i odbacili svaku srdžbu i mržnju što vode do nasilja; jesmo li imali onu strpljivost koju pokazuje Bog, koji je vrlo strpljiv s nama; jesmo li, na kraju, povjerovali Gospodinu u molitvi za našu braću i sestre.”

Time dolazimo do treće, ključne misli za razumijevanje Božjega milosrđa, ali i našega ljudskog milosrđa, a to su prošlost i budućnost. Nemilosrđe je fiksiranje čovjeka na njegovu prošlost, na njegove promašaje, neuspjehe i grijehe. Mi smo jedni prema drugima nemilosrdni jer ne dopuštamo drugomu da ima i može imati budućnost, da se može i treba promijeniti. Svojim nemilosrđem drugoga jednom zauvijek zamrznemo u prošlost. Bog nam u svojemu milosrđu pokazuje da on nije Bog prošlosti, zamrzavanja prošlosti, nego Bog budućnosti. Milosrdni Bog uvijek čovjeku pruža budućnost, odnosno s milosrdnim Bogom čovjek uvijek ima budućnost. Tako i milosrđe jednih prema drugima. Odleđujmo jedni druge od prošlosti, usprskos promašajima, neuspjesima i grijesima, pružajmo jedni drugima budućnost, budućnost novoga početka i promjene.

Sjajno je to izrazila Simone Weil u svojemu tumačenju molitve Očenaša, zaziva “Otpusti nam duge naše kao što mi otpuštamo jedni drugima”: “Oprostiti dužnicima našim, to znači odreći se sveukupne prošlosti; prihvatiti da budućnost bude djevičanski čista i netaknuta, čvrsto povezana s prošlošću nama nepoznatim vezama, ali slobodna od onih veza koje joj nameće naša mašta… Sve dok smo privezani uz prošlost, ni sam Bog ne može u nama spriječiti to užasno donošenje plodova. Mi se ne možemo privezati uz prošlost, a da se ne privežemo uza svoje grijehe.”

Simone Weil nastavlja i tvrdi da je milosrđe, otpuštanje dužnicima, neka vrsta smrti vlastitoga jastva. Naš ego, naše jastvo, prestaje tražiti svoje, odmrzava sebe i drugoga od prošlosti te postaje tako spremnim prihvatiti i oproštenje od Boga, a to je novi, djevičanski početak budućnosti: “Otpuštanje dugova jest duhovno siromaštvo, duhovna golota, smrt. Ako sasvim prihvatimo smrt, možemo moliti Boga da nas ponovo oživi, očišćene od zla koje je u nama”…

*Autor je dekan i profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

(Glas Slavonije)