Prolaznost života

Prolaznost života

Smrt tako grubo uzima osobu s kojom si podijelio tolike lijepe trenutke u životu, ali i ružne. Smrt uzima mogućnost „vidimo se sutra“, „idemo zajedno prošetati“ ili „što radiš ?ajde malo navrati do mene“. Razdvaja djecu od roditelja, razdvaja supružnike, najbolje prijatelje, susjede, poznanike. Smrt donosi bol i suze. Ne dopušta nove rođendane, imendane, proslave za one kojih više nema na Zemlji. Osjećam kako donosi prazninu

Valentina Vukoje

Valentina Vukoje

Uzimam u ruke Bibliju, mama je jako loše. Bolest je uznapredovala, osjećam da su ovo posljednji dani njezinog zemaljskog života. Sjedim do njezinog kreveta. Radim duhovnu vježbu prema uputama sv. Ignacija Loyolskog. Na rasporedu mi je tekst o izlječenju satnikovog sluge.

„Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, 1a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.« I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas. „

Nakon čitanja ovog teksta rekla sam Isusu: „Isuse nisam dostojna da uđeš u ovu kuću, ali vjerujem da možeš reći samo riječ i ozdraviti moju mamu.“ „Da. Ja ju mogu ozdraviti, ali znadeš li da ovdje na Zemlji neće biti sretna. Želiš li da ju vratim ili da bude sretna uz mene na Nebu?“ pitao me Isus.

„Da bude sretna uz Tebe“, odgovorila sam Isusu. Budim se u 1 sat u noći i osjećam da moram reći: „Što se mene tiče mama, slobodna si. Puštam te.“ Mama umire u 2.10 h tati u zagrljaju s rukama sklopljenim na molitvu i pogledom usmjerenim prema nebu. Kako je tata bio prisutan u maminim trenucima umiranja, rekao je da nakon tog iskustva definitivno vjeruje kako zemaljski život nije kraj postojanja čovjeka.

Puštam te. Teško je izreći te riječi. Kako sam ih mogla reći? Pitam samu sebe. Pustila sam osobu koju poznajem cijeli svoj život. Mama. Slatka riječ. Moja prva riječ. Uvijek tu, uvijek blizu. Ne trebaš joj puno govoriti, već sve znade što te tišti. Majčino srce sve osjeća. Tako kažu.

Prije dvije i pol godine mama je operirala rak na debelom crijevu. Prvi nalazi pokazali su da je rak već metastazirao. Rak. Tako kratka riječ, a krije toliko opasnosti, ubojitosti. No, opet ta opasna bolest unijela je tolike promjene u naše živote. Ne samo one koje se odnose na ovo propadljivo tijelo (briga o prehrani, o tome da se redovno odlazi kod liječnika ako te nešto boli na tijelu), već u našim odnosima. Kako je mama posljednjih nekoliko mjeseci uglavnom bila u krevetu, po prvi puta u životu tata, sestra i ja dobili smo priliku služiti ju. Ona je bila ta, koja je cijeli svoj život kuhala za obitelj, prala posuđe, veš, brinula za kućanstvo. Sada smo i mi mogli joj uzvratiti i brinuti se malo za nju. Tata ju je podizao iz kreveta, njegovao njezine rane na nogama, sestra ju je kupala, ja sam kuhala, vozili smo ju na onkološke preglede, podizali lijekove, nabavljali pelene.

Prijatelju, ako smjestiš roditelje u starački dom, toga tamo nema. Netko drugi će umjesto tebe obavljati taj, za njega samo posao. Znaš li što je za tebe briga za roditelje? Prilika da služiš, prilika da se poniziš, prilika da tako kažeš „Hvala“ što su te podigli za život. Ako pozoveš Hitnu pomoć da uzmu tvog umirućeg propustit ćeš veliku milost da budeš uz svoju mamu, tatu, muža, ženu ili dijete u trenucima umiranja. On ili ona umrijet će možda sam, možda s nekim koga do tada nikada nije sreo/srela, a ti ćeš se pitati je li moglo biti drugačije. Ne boj se.

„Oprosti“

Zadnji su trenuci prilika i da kažeš „Oprosti“. Ta riječ rijetko i teško kroz život dolazi na naše usne. Razgovore o oprostu gotovo uvijek stavljamo po strani. Nedavno sam pročitala jedan tekst u kojem autorica piše kako se sjeća svog djetinjstva i života na selu. Tako opisuje posljednje trenutke života svog djeda. Napominje kako su ga posljednjih dana posjećivali i oni koji su ga voljeli, ali i oni koji nisu. Piše kako je obitelj s posebnom pažnjom i čašću čekala jednog čovjeka iz sela s kojim je njezin djed bio u dugogodišnjoj svađi. „Tadašnji seoski ljudi, koliko god tvrdi bili, kad se nekome približavao posljednji čas, znali su što se mora: ići kod umirućega, tražiti oproštenje i pružiti oprost, moralo se pomiriti jer pobožni ljudi znaju da se svi dugovi na ovome svijetu moraju podmiriti, nikakva se zavada ni zla krv sa sobom ne smije nositi u vječnost.“ piše ona.

Prijatelju i ja sam odgađala svoj „Oprosti mi mama na svemu.“ Hvala Bogu pa me sestra potaknula da započnem taj razgovor s mamom dok je još mogla razgovarati. Sestra je bila u pravu kad mi je rekla kako te riječi oslobađaju. Zaista oslobađaju. Kada ne opraštamo ili ne tražimo oprost, mi smo kao zarobljeni. Nemoj biti zarobljen. Ne budi ponosan. Traži oprost kad pogriješiš, ali i oprosti kad tebe povrijede.

Povratak Onome koji te je stvorio

Zadnji su trenuci i prilika za umirućeg da zatraži oprost od Stvoritelja. Oprost možeš dobiti jedino preko svećenika. Ne vjeruj prijatelju onima, koji o Crkvi i svećenicima pričaju i pišu s porugom. Nema čovjeka koji je bez grijeha, ali svećenike je Isus ovlastio da kroz ispovijed u Njegovo Ime opraštaju nekome grijehe. Misu ne može služiti novinar, pekar, liječnik, znanstvenik, automehaničar. Oni ne mogu niti ispovijedati, to može jedino svećenik.

Ne vjeruj ni onima koji su uvjereni da Boga nema. Pogledaj oko sebe. Kako je moguće da si se razvio iz mamine i tatine spolne stanice? Kako je moguće da već od trenutka spajanja tih dviju stanica počinje tvoj život? Kako je moguće dobiti tolike organe, udove, krv, sve što ti je potrebno za život kad budeš rođen? Odakle ti duša? Zašto se osjećaš loše kad gaziš svoju savjest? Odakle ti savjest? Tko je stvorio sve što te okružuje, sve ono što smo „uspjeli“ istražiti, ali i ono što još nismo. Tko je stvorio tolike vrste životinja, biljaka? Što je Svemir za Njega? Ima li kraja? Možemo li mi skratiti dan ili produžiti noć? Narediti vjetrovima da pušu? Reći suncu da više ne grije i kiši da ne pada?

Suosjećanje

Za smrt naših bližnjih nikada nismo spremni. Da i naši roditelji imaju 150 godina, rekli bismo: „Ne. Neka žive. Još nije vrijeme.“ Smrt tako grubo uzima osobu s kojom si podijelio tolike lijepe trenutke u životu, ali i ružne. Smrt uzima mogućnost „vidimo se sutra“ , „idemo zajedno prošetati“ ili „što radiš? ajde malo navrati do mene“. Razdvaja djecu od roditelja, razdvaja supružnike, najbolje prijatelje, susjede, poznanike. Smrt donosi bol i suze. Ne dopušta nove rođendane, imendane, proslave za one kojih više nema na Zemlji. Osjećam kako donosi prazninu. Razmišljam ovih dana i kažem si: „Ajme nje više nema.“

Uzela sam njezin mobitel. Još uvijek punim bateriju kad se isprazni. Odgovorim na poruku, ako se javi netko tko još ne zna da je više nema. Nekako kao s tim mobitelom da još živi. Voljela bi da me nazove. Kako me nekada znalo smetati njezino često zvanje ili njezina zabrinutost za stvari za koje sam mislila da ne treba brinuti. Događa li ti se to prijatelju? Kakve razgovore s bližnjima vodiš? Pričate li o onome što je važno u životu? Kažeš li često svojim bližnjima da ih voliš ili misliš da se to vidi kroz tvoje postupke, tvoja djela? Što te brine? Stigneš li pogledati prema Nebu? Diviti se svemu stvorenom? Malo predahnuti od svijeta, koji se toliko trudi da ti sve to uzme. Trudi se da te okupira brigom za materijalno, brigom što će biti sutra. Brigom kako ću dalje. Hoće li djeca biti dobro? Što će reći prijatelji? Što poznanici? Čini mi se da smo se izgubili.

Lijes se spušta u grob

Posljednji čin. Spuštanje lijesa u prazan grob. Zatvaram oči, suze prodiru kroz zatvorene kapke. Sve je rečeno. Zamišljam kako mama trči. Iznenađena sam. Dugo godina ju nisam vidjela da trči. Ide jednim putem. Znam koji je to Put.

No, ipak ju pitam. „Mama kamo trčiš?“

„Znaš kome idem. Jesi me nešto trebala Tinice?“ pita me.

„Nisam mama. Samo da ti kažem, hvala ti na svemu.“

Gleda me kao da želi reći: „Nema na čemu.“

Smrt uzima zemaljski život, no rađa život za vječnost. Ne možeš živjeti za vječnost, ako ne umreš. Prijatelju, jesi li spreman za kraj svog putovanja?

Ostavi komentar

*