Prof. dr. Darko Chudy:  Vizura Zagreba je baš onakva kakva treba biti

Prof. dr. Darko Chudy: Vizura Zagreba je baš onakva kakva treba biti

»Oni koji se ne slažu s takvim mišljenjem, neka malo pogledaju velike gradove u Europi pa će biti bolje informirani u svojim željama. Doduše, možda bi ipak javni promet trebalo poboljšati, pogotovo za prigradska naselja«

Razgovarala: Snježana Kratz
Snimila: Valentina Vukoje

O tome gdje je odrastao, čega je bio gladan i o čemu je to nekada raspravljala elitna škvadra, ZG-magazinu govori ugledni neurokirurg, pročelnik Zavoda za neurokirurgiju KB Dubrava prof. dr. Darko Chudy. Otkriva imamo li dovoljno stručnjaka u neurokirurgiji, tko je utemeljitelj hrvatske neuroznanosti i koji ga životni uspjeh najviše veseli…

Zašto volite Zagreb?

Volim ga od rođenja. Naime, rođen sam 8. veljače 1962. u Petrovoj, gdje se rodila moja majka, otac, a i moje četvero djece. Od 1930. do 2008. godine svi smo se rađali u Petrovoj.

Gdje ste stanovali?

Stanovali smo u Kačićevoj ulici, u jednosobnom stanu na petom katu. Moji roditelji su bili preuredili prostor na tavanu u kojem sam proveo dio svog djetinjstva do 1972. godine. Tada smo se preselili u Siget , Novi Zagreb gdje sam stekao prijatelje s kojima se i danas viđam.

Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Lijepo. Velike travnate površine omogućile su nam da igramo nogomet i uživamo u djetinjstvu bez mobitela, Playstationa, DVD-a, kompjutora… Tada je Siget bio prepun djece, samo u mojem haustoru bilo nas je četvero iz iste generacije. Nikada, kada se prisjetim, nije bilo problema sastaviti ekipu za nogomet, a trava gotovo nije mogla narasti od našeg pretrčavanja. Danas je situacija drukčija. Vrlo je malo djece, trava raste i po betonu, a tijekom dana ne čuje se više ni galama.

Kakvim još pamtite Zagreb?

U mladosti sam uživao u druženju. Jedinac sam pa sam na svojevrstan način bio hendikepiran i »pregladan« druženja. U mom je kvartu bilo igranja, druženja, zajedničkih izlazaka, proslava ali i razmirica i tučnjava. Možda griješim, ali u svim tim razmiricama i tučnjavama postojao je neki kodeks ponašanja. Bilo je važnije pokazati tko je u tom trenutku »gazda«, više nego nekog ozbiljno ozlijediti. Čini mi se kao liječniku koji se bavi i traumama, da danas – nije tako. Na cesti i na igralištu svi smo bili jednaki. Bez obzira na razdoblje komunizma, djeca su razmišljala tko bolje igra nogomet, tko je spretniji, zabavniji u društvu i tko može nešto napraviti što drugi ne mogu. Nismo razgovarali o tome tko koliko ima, što nam očevi rade i na kojoj su funkciji, niti smo se previše interesirali tko kojem narodu ili narodnosti pripada.

Ali…

Ali smo znali za koji klub tko navija. Kada se prisjetim, bio sam sretan u mom Sigetu, pa i danas se veselim da vidim svoje iz te dobi, zdrave i sretne sa obiteljima.

Jesu li?

Život nažalost, često ne završava happy endom jer više ima tužnih životnih priča. Nama Zagrepčanima kažu da nedostaje ambicija, a možda samo želimo da sve ostane onako kada nam je bilo lijepo i bezbrižno.

Koju ste školu pohađali?

Osnovnu prvo u centru grada, tada se zvala Rudi Čajevac, a danas Izidor Kršnjavi. Bila je tada nasuprot vojarne, danas nasuprot hotela Westin. Od četvrtog razreda išao sam u Većeslava Holjevca u Sigetu, potom u Klasičnu gimanziju u Zagrebu, te zbog reforme htijući fiziku i matematiku u današnji MIOC tj. matematičku gimnaziju. Diplomirao sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas predajem neurokirurgiju.

Kakva su bila negdašnja prijateljevanja, izlasci?

Tada se izlazilo u Ben, Jabuku, a tko je mogao u Saloon i druge tada poznate klubove. Gledala se matineja u Studenskom centru, za današnjih po prilici pet kuna… Odlazili smo i u Divnu na bilijar i jednostavno smo se družili. Ali u razdoblju dok sam studirao nisam baš bio u mogućnosti puno izlaziti, no tako je to moralo biti. Posebice ako ste željeli polagati ispite na Medicini.

Imali ste svoju škvadru?

Elitna se škvadra sastajala ispred Kavkaza i raspravljala kada će u Trst na cappuccino i po šteku Marlbora, a drugi su tumarali i u ranim jutarnjim satima »mlatili« po burecima u Zapruđu i pješačili od Glavnog kolodvora do Novog Zagreba, najčešće u grupi od pet do deset.

Kakva je tada bila vizura Zagreba? Trg, promet…

Tada nisam nigdje baš puno putovao pa je vizura Zagreba bila baš onakva kakva treba biti, jer je za mene bila – jedina! Danas, kada gotovo nema grada u Europi u kojem nisam bio, zbog kongresa na kojima imam predavanja pa putujem, želim da vizura moga Zagreba ostane upravo ovakva. Oni koji se ne slažu s takvim mišljenjem, neka malo pogledaju velike gradove u Europi pa će biti bolje informirani u svojim željama. Doduše, možda bi ipak javni promet trebalo poboljšati, pogotovo za prigradska naselja.

Profesore, blagdani su nam tu, sjećate li se prijašnjih obilježavanja Božića, Silvestrova?

Kada smo stanovali u centru, vikendom smo odlazili na Pantovčak kod prijatelja mojih roditelja gdje se okupljalo dosta njih, pa bi se pričalo, smijalo i uz kupicu zapjevalo. Kada je tih kupica bilo(po)dosta, onda su stariji samo rekli: »daj mali, zatvori vrata«, pa bi se tada uz zdravice pjevala Vila Velebita, Ustani bane… Bile su to sedamdesete godine u Zagrebu. Tada neke stvari nisam mogao shvatiti, ali se sjećam da je otac svojedobno slušao utakmicu Saint-Étiennea i Hajduka, koja je bila dramatična. Hajduk je, naime izgubio sa 5:4, a moj je pokojni otac itekako glasno navijao. Utakmica se pratila na radiju, a on se živcirao i na svaki pogodak Hajduka skakao do plafona od sreće. Pitao sam ga zašto toliko navija za Hajduk – »pa ti si tata Dinamovac«. Odgovorio mi je: »sine, pa to su naši Hrvati!« I doista, uvjeren sam da nam upravo to danas »fali ko’ kruh nasušni«.

Kakvi su vam bili studentski dani?

To su mi sigurno bili najsretniji dani, jer svake sam godine uspio nešto postići. Na ispitima sam ovisio o osobnoj motiviranosti, to više jer sam shvatio da trebam nešto i praktično (sa)znati, pa sam, primjerice bio demonstrator na anatomiji. Tada mi je to pomoglo, ali i danas mi itekako pomaže u pozivu.

Gdje se učilo?

Učilo se po knjižnicama. Katkada smo (po)koje ispite učili zajedno i ispitivali jedni druge. Najdraže mi je bilo učiti u fakultetskoj knjižnici jer je tamo bilo sve što nam je tada trebalo: garderoba, kantina i prostorija sa »mirom«.

Prof. dr. Darko Chudy

A danas, gdje je i koliko je Zagreb centar izvrsnosti, odnosno KB Dubrava gdje radite?

Moja KB Dubrava vodeća je bolnica u Hrvatskoj jer tamo rade liječnici koji liječe sve, uključujući i druge liječnike, pa tako kada treba i mene. Ako netko nije shvatio što pišem, i kako to može biti ocjena kvalitete, ne treba mu objašnjavati jer najvjerojatnije i ne želi shvatiti.

Imamo li dovoljno stručnjaka u neurokirurgiji, posebice mladih? Koje vas teškoće prate u radu?

Kvalitetnih liječnika motiviranih za posao i sa dostatnim moralnim kvalitetama nedostaje u svakoj zemlji pa tako i u Hrvatskoj. Nastojim, i čvrsto vjerujem da sam u tom pogledu na mlađe uspio prenijeti ono što znam. Posebice za ono, za što sam najodgovorniji u hrvatskoj neurokirurgiji, a to je funkcijska neurokirurgija. Stoga kad dođe moje moje vrijeme za odlazak iz struke, spokojno ću moći otići u mirovinu. To više jer naši radni rezultati, u tzv. dubokoj mozgovnoj stimulaciji poznati su u svijetu, zahvaljujući objavljenim nam radovima u stučnoj i znanstvenoj literaturi. Od vrhunskih ustanova u Hrvatskoj, po čemu se možemo dičiti jest svakako Hrvatski Institut za istraživanje mozga. Istinski utemeljitelj ulaganja u neuroznanost uz brižljivo njegovanje hrvatske neuroznanosti, ponajprije tako da postane svjetski prepoznatljiva jest akademik Ivica Kostović. On radi i radio je po načelu da kvalitetni mladi hrvatski neuroznanstvenici ostanu i kada on napusti neuroznanstvenu scenu, danas najpropulzniju znanost u svijetu koja je jednako interesantna kao i proučavanje svemira i postanak svijeta. Neki od njegovih učenika danas su vodeći neuroznanstvenici u svijetu poput prof. Nenada Šestana, koji predaje na Yale Sveučlilštu u SAD-u.

Kakav je položaj pacijenata danas kod nas?

Prema Eurostatu, po pravima pacijenata na drugom smo mjestu kada je riječ o zemljama članicama EU-a. Ali, slikovito rečeno nas dvoje imamo pravo kupiti u zlatarni dijamantni prsten cijene primjerice dvadeset tisuća eura, pa toliko o pravima. Mi, naime tražimo pravo koje nismo stekli. Imamo pravo na drugo mišljenje, izbor liječnika, bolovanja po nekoliko godina, plaćene putne troškove, smanjenje čekanja u ambulantama, na dijagnostičke pretrage i dr. Kada se takva prava zlorabe onda teško da će ostati novac za dijete koje treba vrlo skupu onkološku terapiju ili za ozljeđene mlade koji trebaju vrhunsku rehabilitaciju… Ili pak kupovinu opreme koja će se nabavljati po načelu tko može opremu iskoristiti tome skupu opremu treba i nabaviti.

Kakav nam je položaj liječnika?

Nažalost, danas liječnik koji je visoko motiviran da kvalitetno radi, bez obzira na specijalizaciju, nikada nije bio adekvatno nagrađen uvjetima rada, niti većom plaćom. Dva su temeljna motiva za rad: prvi je otkaz, a drugi veća plaća! Od doba uravnilovke do danas ta dva motiva ne postoje niti u jednoj od javnih službi i to je temeljni problem. U zdravstvu mnogi liječnici motoviraju se entuzijazmom, ali i osobnom odgovornošću, jer ako primjerice operacija ne uspije, rodbina će pitati »operatera« što se to loše desilo?

Kakvi su nam uvjeti rada, uređaji…? Zanavljaju li se?

Uvjeti rada ovise o organizaciji, ona o hijerarhiji odgovornosti. Liječnici na Odjelu odgovaraju šefu Odjela, on upravi bolnice, a ona pak ministru. Tako je u Njemačkoj, ali ne i kod nas. Mi razvijamo osobni model jer nama njemački model, francuski, švedski ili neki drugi nisu – dobri! To više jer je zdravstveni sustav amortizer socijalnih trvenja. Mnogi, a većinom nemedicinsko osoblje »rade« zato da bi bili zaposleni, a ne zato da bi obavili posao. Kada liječnici trebaju zaraditi onda se govori o tome da su bolnice neprofitabilne, a kada trebaju trošiti skupu opremu ili lijekove govori se kako moraju biti ekonomski racionalni. Uravnilovka sigurno vodi u uništavanje društva, pa to je već dokazano velikim eksperimentom na svjetskoj razini. Nije komunizam propao zbog neučinkovitosti tajnih službi i vojske, nego zato jer nije mogao zaraditi dovoljno da obrani takav sustav.

Koji vas uspjeh u životu ali i radu veseli?

Nema većeg veselja za mene nego što je rođenje djeteta. Sve što ste postigli u karijeri stekli ste najviše radom i sposobnostima, okolnostima u koje vas je život doveo te vremenu koje je sazrelo da upravo vaše sposobnosti budu »in«.Ipak, rođenje djeteta je veselje, jer to je dar Boga. Možeš biti najpametniji, najpošteniji, najmarljiviji, ali možda nećeš imati Božju sreću da ti se rodi dijete. Zato sam tada bio najveseliji jer to je čudo i najveći poklon koji smo moja supruga Maja i ja dobili. I to četri puta: Hana devetnaest godina, Jan osamnaest, Jura jedanaest i Pavao šest godina.

I zbog toga morate puno voljeti Zagreb?

Da, volim svaki dio mog predivnog grada, (po)najviše Siget i centar, odnosno Kačićevu i okolni dio, jer tu sam proveo svoje rano djetinjstvo i mladost.

Jeste li zadovoljni današnjim Zagrebom?

Jesam, ali mi smo inače po definiciji nezadovoljni. Mislim da je svojedobno Franjo Josip rekao za Hrvate kako su čudan narod jer stalno nešto žele, ali ne znaju što žele, jedino znaju da žele odmah. Zagrebački su sadržaji vrlo kvalitetni u odnosu na druge gradove. S obitelji sam ovoga ljeta proputovao Beč, Krakow, Berlin i Stuttgart i mogu vam reći da nam je Krakow bio uvjerljivo najbolji za život. Imao je istinski izvanredan ugođaj i jedino njega mogu usporediti sa Zagrebom. Pogotovo jer velike metropole nisu privlačne za život, a Zagreb još uvijek nije grad s više od milijun stanovnika.

Kakvu bi poruku uputili rodnom Zagrebu?

Biti će svega, ali polako! A je li sve već trebalo biti izgrađeno? O tome neka se mlate političari, to nije pitanje za onoga koji istinski voli svoj grad. Jedino čemu se uvijek iznenadim kada se vratim u svoj Zagreb…

Čemu se iznenadite?

Licima ljudi koje susrećem u gradu. Nedostaje im smješak, ljudi nisu veseli i onaj koji misli da je to zbog ekonomskih pokazatelja neka posjeti bitno siromašnije zemlje pa će vidjeti puno veseli(ji)h lica na cesti. Znam da mnogima život nije bajka i nekima sudbina nije nažalost naklonjena, ali isto tako sam siguran da se vlastiti život pretvara u dramu samo zato jer mnogi u Zagrebu misle da je tuđi život lakši, uspješniji i bogatiji.

Komentari su zatvoreni