Priroda može i bez čovjeka, ali ne i obratno

Priroda može i bez čovjeka, ali ne i obratno

U prirodu se ne mogu vratiti izumrle biljne i životinjske vrste, ali se može pošumiti posječeno, vratiti život u rijeke, ukloniti tisuće hektara otpadne plastike iz oceana u kojima bi je uskoro moglo biti više nego riba…. Priroda ima vremena, dugovječnija je i sama sebi ne čini štetu. Mi smo ti koji joj to radimo. Bez nas će ona znati sa sobom

dr. sc. Viktor Simončič

Ja ću svoje otkukurikati, a hoće li svanuti nije moj problem (Slovačka narodna – jedan od moja tri životna mota)

Viktor Simončič

Profit i samo profit, bez obzira na moguće posljedice, postaje nit vodilja. Zadnji primjer je glasanje o zadržavanju u upotrebi sredstva za borbu protiv korova glifosfata. Njemačka Vlada je bila neodlučna oko daljnje upotrebe. Ministrica okoliša Barbara Hendricks (SPD) je bila protiv, a ministar poljoprivrede Christian Schmidt (CSU) je bio za daljnju upotrebu. U Njemačkoj vladi postoji obvezujući koalicijski dogovor da se tada suzdrži od glasanja. Tako je trebalo biti i ovaj puta. Još netom prije glasanja u EU ministar Schmidt izjavljivao je kako je daljnja upotreba glifosfata pogrešna. I onda je na iznenađenje svih dao nalog svojim službenicima da glasaju za produženje upotrebe glifosfata u EU za daljnjih 5 godina.

Da je Njemačka glasala protiv ili bila suzdržana, korištenje glifosfata bilo bi zabranjeno, jer se ne bi dobila potrebna dvotrećinska većina. Koji novi argument je ministar Schmidt mogao dobiti neposredno prije glasanja? Slobodan sam zapitati koliko nula ima argument? Vrijedi li ista tarifa i za druge ministre ili to ovisi o standardu pojedine države? Jesu li ministri iz siromašnijih država jeftiniji? Je li glasanje ministra Schmidta bilo dogovoreno s premijerkom Merkel, jer sama se nije smjela istrčavati, jer je u to vrijeme pregovarala o novoj koaliciji sa Zelenima?

Nikom se ne može vjerovati

Volio bih da nije došlo do ovakvog glasanja Njemačke. Barem ne na ovaj način, jer evo još jednog dokaza da se danas ne može (više) vjerovati nikome. Ne može gospođa Merkel vjerovati svom ministru, ali ni drugi (više) ne mogu vjerovati kancelarki Merkel. Za mene poražavajući argument za demokraciju koja se po neoliberalnoj doktrini bazira samo na interesima pojedinaca i interesnih skupina. Profit iznad morala. Interes koncerna političarima važniji od građana.

Nisam (previše) zabrinut za utjecaj glifosfata. Radi se o najrasprostranjenijem herbicidu za uništavanje korova. Po mom sudu radi se, unatoč mnogim koristima, i o mogućim sekundarnim posljedicama, pa će prije ili kasnije doći do njegove zabrane. Podsjeća me na insekticid DDT, koji je na početku predstavljao čudotvorno sredstvo protiv »svega«. Zbog svoje »apsolutne neškodljivosti« primjenjivan je kao sredstvo za higijenu u borbi protiv uši i tifusa, te kao prah nanošen na kožu ljudi. Toga se vjerujem sjećaju neki stariji. Njegovom upotrebom, u uništavanju komaraca i insekata, iskorijenjena je i malarija i spašeni su milijuni ljudskih života. Na početku upotrebe nije se moglo zamisliti da će polako, preko prehrambenog lanca, doći do ugradnje tragova DDT-a preko malih u velika živa bića.

Pojavile su se značajne negativne posljedice, posebno na ptice i došlo je do njegove zabrane. UN-ovom konvencijom (Stockholm Convention on Persistant Organic Pollutants) 2001. godine zabranjuje se proizvodnja, uz još desetak drugih supstanci i primjena DDT-a, osim u slučajevima borbe protiv epidemija, uz posebno odobrenje. Da me se pita je li DDT bio koristan ili ne, je li ga se smjelo početi koristiti prije nego se provjere sva svojstva, moj odgovor bi bio pozitivan. Jer da se nije upotrebljavao, čekajući na sredstvo koje uopće neće imati sporednih utjecaja, posljedice bi bile puno veće.

»Apsolutno neškodljivi« freoni

Kao dobar primjer rizika koji se nije mogao predvidjeti može poslužiti i primjer skupine kemijskih spojeva, poznatih pod zajedničkim nazivom freoni. Negdje tridesetih godina prošlog stoljeća proizvedeni su u Njemačkoj. Zbog svoje »apsolutne neškodljivosti« slavljeni su gotovo kao obećana kemikalija. Inertniji su od vode. A onda su se dogodile nepredvidive posljedice. Freoni su doveli do slabljenja ozonskog sloja. Kroz desetke godina su došli do stratosfere, ondje se raspali, a oslobođeni klor je počeo djelovati kao katalizator i u katalitičkoj reakciji počeo je uništavati ozon, koji je zbog sposobnosti apsorpcije ultraljubičastog zračenja prirodni filter za smanjenje ultraljubičastog zračenja na Zemlju. Nastala je takozvana ozonska rupa. Povećano ultraljubičasto zračenje s vremenom se povezalo s povećanjem broja karcinoma kože, s utjecajem na planktone u površinskom sloju oceana i mora… Na sreću, najveća rupa je bila nad SAD-om i Kanadom. A kad njih nešto zasvrbi brzo se nađe rješenje. Montrealska konvencija zaštite ozonskog sloja, donijeta 1987. godine, kojom je zabranjene daljnja upotreba freona, se izuzetno uspješno provodi i ozonska rupa se polako smanjuje.

U černobilskoj katastrofi Ukrajina, Rusija i Bjelorusija pretrpjele su najveću štetu, a povećana radijacija se osjetila diljem Europe

Primjer korištenja nuklearne energije je možda isto jedno od područja sive zone između »za« i »protiv«. Katastrofe u nuklearkama u Černobilu i Fukushimi su stvarno alarmantne. Toliko da je Njemačka odmah odlučila izaći iz nuklearnog programa, za razliku od Engleza koji upravo grade jednu od najvećih nuklearki. No zamislite da se 14 % energije umjesto u nuklearkama proizvodi iz ugljena. Kakve bi to klimatske promjene tek izazvalo…

Upotreba novih tvari i novih zahvata pokazuje da stvari nikada nisu samo bijele ili crne. Uz nešto dobro slijedi i nešto loše, samo što se posljedice neki puta osjete tek nakon desetljeća.

Friedrich Engels

Na početku industrijske revolucije na to je upozorio Friedrich Engels:

»Ne laskajmo sebi odviše zbog naših ljudskih pobjeda nad prirodom. Za svaku takvu pobjedu ona nam se osvećuje. Istina, svaka od njih ima u prvom redu one posljedice na koje smo mi računali, ali u drugom i trećem redu ona ima posve druge, nepredviđene posljedice, koje često poništavaju one prve. Ljudi, koji su u Mezopotamiji, Grčkoj, Maloj Aziji i drugdje iskrčili šume da bi dobili zemlju, nisu ni sanjali da su time položili temelje sadašnjoj pustoši tih zemalja, lišivši ih zajedno sa šumama i centara za skupljanje i zadržavanje vode. Kada su alpski Talijani na južnim padinama planina iskrčili jalove šume, tako brižljivo čuvane na sjevernim padinama, nisu ni slutili da su time podsjekli korijen planinskog stočarstva na svom području; još manje su slutili da su time svoje planinske izvore presušili najveći dio godine, da bi ti izvori za vrijeme kiša mogli izlijevati na ravnicu još bjesnije bujice. Ljudi koji su rasprostranili krumpir po Europi, nisu znali da s brašnastim gomoljikama ujedno rasprostranjuju i skrofulozu. I tako nas činjenice na svakom koraku podsjećaju na to da mi uopće ne vladamo prirodom kao što osvajač vlada tuđim narodom, kao netko tko stoji izvan prirode, nego da svojim mesom, krvlju i mozgom njoj pripadamo i usred nje stojimo, i da se sva naša vlast nad njom sastoji u tome što pred svim ostalim stvorovima imamo tu prednost da imamo sposobnost spoznavati i pravilno primjenjivati njene zakone«.

(Dijalektika prirode, Kultura, Zagreb, 1950, str. 138 – 139).

Najlošije je ne činiti ništa

Biti »za« ili »protiv« nije jednostavno. No čini mi se da je najlošije ne činiti ništa. I kada uspoređujem prirodu i pojedinca, onda mislim da se u prirodi puno toga može popraviti, za razliku kod pojedinaca. U prirodu se ne mogu vratiti izumrle biljne i životinjske vrste, ali se može pošumiti posječeno, vratiti život u rijeke, naučiti održivo postupati s plastikom kada nam više ne koristi i ukloniti otoke od tisuća i tisuća hektara otpadne plastike koji upozoravajući plutaju oceanima, pa će, ne budemo li djelovali u moru uskoro biti više otpadne plastike nego riba…. Priroda nekako ima vremena. Dugovječnija je. I ona sama sebi ne čini štetu. Mi smo ti koji joj to radimo. Bez nas će ona znati sa sobom.

A čovjek nekako kraće traje, i kada se nekoliko generacija zanemari, onda oni ostavljaju trag na nove generacije i stvara se začarana spirala koja vodi u društvo sve manje vrijednosti.

A mi, od kada je samostalnosti, zanemarujemo djecu. Ne spremamo ih za život. Uče na pretpotopnim programima. Pa s takvim znanjima idu dalje. Pa onda i na fakultetima polako stasaju oni koji su učili na pretpotopnim programima. Pa u to ugradimo potrebnu dozu uhljebizma pa je od vozača i konobara samo tanka linija do diplome i titule doktora, čak i onako usput… I onda se takve pita. A što mogu takvi nego raditi kako im se čini? Onako kako su njih učili kada su preskakali tanku liniju između vozača i doktora znanosti.

I onda ne čudi da ćemo mi tek uvesti programiranje ili tako nešto vezano s računalima, ali samo u 5. i 6. razredu, umjesto da računala, sama po sebi postanu alat koji se koristi u svim predmetima, kao nekada kreda i ploča već od prvog razreda…

Ne čudi ni ideja da će roditelji moći birati sadržaje predmeta za svoju djecu, pa djeca neće moći biti bolja od roditelja. Polovica će izgledati kao jedna polovica roditelja, a drugi kao druga polovica. Polovice koje se ne mogu spojiti… I nastaviti će se naše nepomirljivo nejedinstvo na pogubnoj spirali ka dolje.

Možda je malo previše crnila, ali morao sam tako, kada vidim kako si u očekivanju obrazovne reforme dajemo autogolove i kada sam pročitao zadatak iz radnog listića za 2. razred osnovne škole iz predmeta Priroda i društvo, na temu obitelji:

Goranov stric ima sina Lovru, a ujak ima sina Ivu i kćer Maju. Mamina sestra ima kćer Anu. Tetina (tetkina) kći je najstarija među djecom. Goran je mlađi od Lovre, a stariji od ujnine kćeri. Sin majčina brata je najmlađi. Kako se zove najstarije dijete? Kako se zove najmlađe dijete? Tko je sve mlađi od Gorana?

Generalski zbor je pohvalio ministricu obrazovanja oko obrazovne reforme. Oni će samo malo reći što se smije, a što ne, kada (i ako uopće) dođe do neke reforme. Gladna djeca nemaju 5 kuna, za često njihov jedini školski topli obrok. Ima se za avione i haubice. I kako se sada osjećate? Ako vam je muka, pišite. Možete i sami sebi. Meni je lakše kada napišem, kada otkukuričem.

Ostavi komentar

*