Prije odlaska u prirodu zaštitite se od kukaca

Prije odlaska u prirodu zaštitite se od kukaca

Godišnji odmor mogu “začiniti” i susreti s paucima, a nemalo s crnom udovicom (Latrodectus mactans tredecimguttatus) u Dalmaciji poznatom i kao baba. Jedan je to od najotrovnijih pauka u Europi koji nastanjuje gotovo cijelo primorje, Istru, ali ima ga i na kontinentu

Tekst: Snježana Kratz

Foto: Wikipedija

Sezona godišnjih odmora osim relaksacije i uživanja poziva na oprez, a posebice kada je riječ o sigurnom boravku u prirodi. Razdoblje je to kada su pojačane aktivnosti velikog broja insekata od pčela, osa, stršljena, do komaraca, krpelja, pauka i drugih stanovnika prirode, a nemalo zmija i poljskih miševa. Ljeto je “najzahvalnije” vrijeme za napade žalčara koje, kada je o izletnicima riječ, najviše privlači konzumacija slatkih komada voća i slične ljetne hrane. Najčešći su žalčari u Hrvatskoj vrsta pčela Apis mellifera poznata kao “sivka” odnosno kranjska pčela. Iako se mnogi plaše njihovih uboda, pčele, tvrde pčelari zagrebačke udruge “Pčelinjak” napadaju samo ako se osjete životno ugroženima. Stoga je kod izravnog susreta s njima važno ostati hladne glave, ne mahati rukama već se, koliko je to moguće od napadača treba mirno udaljiti. U prirodi pčelinje zajednice nerijetko žive i razmožavaju se u šupljinanam drveća ali rtojeve mogu uspješno preseliti i u suvremene kopšnice.

Ako se u slučaju napada zmije otrovnice hitno ne može do liječnika, mjesto ugriza treba podvezati, a svakoga sata podvez se mora pomalo otpuštati. Ranu nikako ne treba isisavati zubima, upozoravaju liječnici ističući kako danas malo tko ima u potpunosti zdrave zube

Prema riječima. mr. Ane Klobučar, voditeljice Odjela za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, kod napada pčela mjesto uboda treba odmah ohladiti (boca s vodom, led) i pokušati izvaditi zaostao žalac s mjehurićem otrova iz zatka kukca, inače primarno namijenjenog im obrani. Toksin(i) se kukca, objašnjava Klobučar, postepeno širi tijelom, izazivajući kod osoba koje inače nisu alergične uobičajene simptome: bolni otok, crvenilo, a kasnije i svrbrež. Ako se javi pojačano lučenje sline, povraćanje, proljev, nemir ili suženje zjenica treba se hitno javiti liječniku jer su takvi simptomi karakteristični kod uboda stršljena čiji žalac u koži ne ostaje. Stršljeni izazivaju jače alergijske reakcije koje mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema pa i smrti u slučaju anafilaktičkog šoka (oticanje jezika, smetnje disanja, zastoj srca, mokrenje). Ose i stršljeni (pripadaju porodici kukaca Vespidae) u gnijezdu mogu imati i do 5000 jedinki, a većina ih, osim u prirodi, živi pod krovovima kuća, na tavanima i ventilacijskim prostorima.

Stršljen – najopasniji žalčar

Leglo stršljenova

Leglo stršljenova

Aktivni su uglavnom danju i u najtoplijem dijelu godine, kada im je i otrov najjači. Toksini žalčara razlikuju se ovisno o vrsti, a riječ je o spojevima alergenih proteina od neurotoksina, apamina do histamina, noradrenalina i drugih. Stršljeni su otrovniji od pčela, sa debljim su i duljim žalcima pa im ubodi izazivaju najveću bol. Zbog toksina koji se uz gubitak osjeta javlja na mjestu uboda reakcija je organizma nakon njihovog napada jača, s oteklinom, svrbežom i crvenilom. Pčele i ose opasne su, posebice ako se iznađnu u slatkom voću i tako se “zadese” u ušnoj šupljini odnosno ako žrtvu ubodu u lice, vrat i područje krvnih žila. Za razliku od pčela koje nakon uboda ugibaju i ostavljaju žalac, ose i stršljeni to ne čine, pa mogu napasti više puta. Zato, upozoravaju liječnici, ljubitelji prirode uz sebe uvijek trebaju imati antialergijske i kortikosteroidne masti i sprejeve, tablete antihistaminika, gelove protiv uboda insekata, a dijagnosticirani alergičari u prirodu nikako ne smiju odlaziti bez životno važnog autoinjektora s adrenalinom.

Godišnji odmor mogu “začiniti” i susreti s paucima, a nemalo s crnom udovicom (Latrodectus mactans tredecimguttatus) u Dalmaciji poznatom i kao baba. Jedan je to od najotrovnijih pauka u Europi koji nastanjuje gotovo cijelo primorje, Istru, ali ima ga i na kontinentu. “U otrovne napade” odlazi samo ženka koja je u naravi baršunasto crne boje, veličine do 20 mm, zaobljenog trbuha s crvenim mrljama na leđima ili bez njih. Neki primjerci iz primorja, pokazalo se, imali su različit broj mrlja na tijelu, ponekad i sitnih, slabo uočljivih do blijedo žućkastih. Mužjak crne udovice je manji i njegov otrov nije opasan po ljude. Omiljena su obitavališta crne udovice mjesta ispod i pokraj velikog kamenja, u suhozidima, procjepima i dupljama drveća, gustoj šikari i makiji. Vole “obilaziti” i odlagališta smeća, štale, podrume i druge stambene prostore. O opasnosti uboda “babe” potvrđuje činjenica da joj je otrov (alfa-latrotoksin) 14 puta jači od zmije čegrtuše.

Ubod crne udovice je bezbolan, ali može biti koban

Crna udovica između stijena

Crna udovica između stijena

Ubod joj je gotovo bezbolan, a mjesto uboda jedva zamjetno s otokom i blagim crvenilom. Već unutar sat vremena od napada kod žrtve se javljaju grčevi mišića koji se šire na trbušne, leđne i bedrene odnosno glatke mišiće poput bronhija (i)li maternice. Nakon uboda žrtvu obuzima jaka bol, glavobolja, osjeća pritisak u grudnom košu, raste joj krvni tlak, ubrzava se rad srca, javlja se aknksioznost i drugo. Grč zahvaća i muskulaturu lica (Latrodectus phacies), a natječu i očne vjeđe, javlja se suzenje odnosno slinjenje i drugi simptomi opasni po život. Pomoć se nakon uboda tog kukca mora hitno potražiti u bolnici gdje se žrtvi treba ubrizgati protuotrov. Ako ih ubode crna udovica u posebnoj su nevolji djeca i stariji ljudi zbog nerazvijenog odnosno oslabljenog imuniteta.

Skupina rizičnih su i kronični bolesnici, poput dijabetičara, astmatičara i osoba s krvožilnim problemima. Mr. Klobučar objašnjava kako pauci svoje žrtve uništavaju pomoću ušnog aparata koji im je preobražen u čejusne nožice takozvane helicere – kliješta, s čijeg vrha izlazi otrov, ali i pipala odnosno pedipalpe.

Osim po ispredenim mrežama na drveću pauka ima i na tlu, u travi, pijesku, ispod kamenja i sličnih zaklona. U Hrvatskoj osim prave obitavaju i lažna crna udovica, tarantule, kirokantiji, lutajući pauci (ptičari), vučjaci, smeđi pauk i dr. Oni koji nerijetko nastanjuju stambene prostore i često u kutovima zidova pletu mreže u pravilu su bezopasni.

Krpelja se ne smije gušiti alkoholom i uljem

U skupinu paučnjaka spadaju i krpelji koji žive u prizemnim slojevima rubnih šuma, grmlja, niskog raslinja, visokih trava i drugih staništa. Ima ih i na listovima drveća i sitnim grančicama. Za život odrasle jedinke paučnjaka inače prijenosnika krpeljnog meningoencefelitisa potrebni su “domaćini” odnosno životinje ili ljudi na čijem tijelu “zakačene” sišu krv. Prirodno je žarište krpelja sjeverozapad Hrvatske te područje između Save i Drave, ali i Zagreb i okolica. Kako bi se izbjegao “bliski susret” s tom vrstom paučnjaka u prirodi valja hodati već obilježeni i postojećim stazama, ne treba ležati i valjati se po travi odnosno ostavljati odjeću na grmlju ili tlu. Poželjno je, jer je krpelj tada lakše uočljiv, u prirodi nositi prozračnu, svjetliju odjeću dugih rukava i nogavica i zatvorenu obuću. Nogavice hlača svrsishodno treba ugurati u čarape odnosno majice i košulje u hlače. Repelente za odbijanje kukaca uključujući i paučnjake treba nanijeti na gole i izložene dijelove tijela (ruke, vrat), a za boravka u prirodi poželjno je pregledavati se svaka tri sata jer prije uzimanja obroka krvi krpelji nekoliko sati traže mjesto uboda.

Najprimamljiviji su im rubno vlasište (zatiljak, vrat, iza uha) prepone, potpazušje, pupak, ali i područje iza koljena. Ako ga se primijeti na tijelu, krpelja treba odstraniti pomoću pincete tako da ga se obujmi uz samu kožu i laganim ga se povlačenjem lijevo-desno izvuče. Ne smije se trgati jer mu komadići tijela mogu ostati zarinuti u koži žrtve i u konačnici izazvati zarazu. Nikako ih ne treba “guišiti” premazivanjem alkohola, uljem ili mašću, a ni uklanjanje paljenjem šibice ne smije se primijeniti jer krpelj tada prazni sadržaj trbušne šupljine u čovjekov organizam. Kada se kukca pravilno odstrani mjesto uboda treba premazati antiseptikom. Dogodi li se zaraza krpeljnim meningoencefalitisom, čija inkubacija bolesti traje oko dva tjedna, javljaju se simptomi nalik gripi: umor, visoka temperatura, mučnina, opća klonulost, povraćanje, bolovi u mišićima, glavobolja, a u sekundarnoj fazi dolazi do upale moždanih ovojnica (meningitisa) sa kočenjem vrata, fotofobijom, jakom glavoboljom… Rjeđe dolazi do upale mozga (encefalitisa) koji se manifestira vrtoglavicom, pospanošću, nesvjesnim trzanjem očnih jabučica, poremećajem govora i svijesti, drhtavicom i oštećenjem moždanih živaca. Liječenje je simptomatsko i zahtijeva hospitalizaciju.

Otrov zmije ne isisavati ustima

Doznajemo da se krpelji zaraženi bakterijom koja uzrokuje Lyme boreliozu mogu naći na području Zagreba odnosno sjeverno od 45. stupnja geografske širine. Potonja se bolest kod najvećeg broja takvih bolesnika manifestira kao prstenasta kožna promjena na mjestu uboda, a javlja se najčešće do 14 dana nakon uklanjanja krpelja. Može biti popraćena povišenom temperaturom, crvenilom, bolnošću, povećanjem limfnih čvorova, a zahvaća više organskih sustava, najčešće zglobove, kožu, srce i živce. Izvor su zaraze razne vrste mišolikih sisavaca (poljski miševi, puh, riđa voluharica, ali i ptice). Ugrizom krpelja može se iznimno oboljeti i od Q groznice, tularemije (napada kožu, oči, pluća, limfne čvorove), erlihioze (povećanje limfnih čvorova, jetre, slezene) i drugih. Zato prije odlaska u prirodu, savjetuju epidemiolozi, treba povesti računa o zaštiti od kukaca na koje tamo možemo naići. Kako bi se spriječile moguće bolesti koje paučnjaci izazivaju ,cijepljenje protiv krpeljnog meningitisa preporuča se lovcima, planinarima, beračima gljiva i ljekovitog bilja, izletnicima, kamperima, ali i šumarima, šumskim radnicima i vojnicima. Na našem podneblju, kaže magistra Klobučar, ima i škorpiona, ali ne otrovnih, a njihovi ubodi uglavnom izazivaju otekline i crvenilo kao u slučaju uboda osa i pčela. Uobičajene alergijske reakcije mogu se javiti i u slučaju mravlje kiseline samo ako se nagazi ili sjedne na mravinjak.

Poskok (Vipera ammodytes)

Poskok (Vipera ammodytes)

Ljeti se, osim kukaca, u prirodi računa treba povesti i o staništima zmija od kojih su u Hrvatskoj od postojećih 14 vrsta najčešće otrovnice riđovka i poskok. Pepeljasto-sive šare karakteristične su za mužjake potonje vrste dok su im ženke crveno-smeđe s romboidnim linijama na leđima. Najčešće nastanjuju krševite predjele Dalmacije, ali ima ih ina sjeverozapadu Hrvatske, pa i na Medvednici. Iako uglavnom vole kamenjare, ponajprije poskok za životnu poziciju ljeti traži grane nižeg drveća, ali i grmove biljaka kako bi bio bliže sunčevim zrakama odnosno mogao loviti mlade ptiće. Zmije u pravilu ne napadaju prve osim ako ih se životno ugrozi, a najčešće grizu za vrat, glavu, ruke i noge. Najopasniji su ugrizi u predjelu vrat i krvnih žila. Mjesto ugriza odmah natiče uz crvenilo i krvarenje iz dvije male ranice razmaknute nekoliko milimetara. Javljaju se tada i osjećaj klonulosti, glavobolja, povraćanje, vrućica, a otrov se tijelom širi na kilogram mase izazivajući grušanje krvi, pa su u posebnoj opasnosti djeca.

Ako se u slučaju napada hitno ne može do liječnika, mjesto ugriza treba podvezati, a svakoga sata podvez se mora pomalo otpuštati. Ranu nikako ne treba isisavati zubima, upozoravaju liječnici ističući kako danas malo tko ima u potpunosti zdrave zube bez ijedne rupice. Ukoliko je moguće, mjesto ugriza treba isprati otopinom kalijevog manganata te ga u nju uštrcati jer kao i vitamin C vezuje na sebe preostali otrov. Za toplijeg je vremena zmijski otrov jači odnosno ovisi o tome koliko je gmizavac imao ugriza tijekom godine. Teži oblici trovanja dovode do pada tlaka, ubrzanog lupanja srca, nemira, znojenja i drugog, a za razliku od riđovke otrov poskoka u mnogome je jači. Riđovka je zmija koja voli vlažnija staništa pa se češće iznalazi u nizinama i blizini bara i močvara. Godišnja je smtrnost od njezinih napada 2 %. Iako su ponajprije stanovnici šumskih staništa, zmije životni prostor mogu potražiti i u gradovima gdje najčešće pohode podrume stambenih zgrada.