Prepisivačka groznica

Prepisivačka groznica

Autorstvo više nije u modi. Nikoga više ne zanima što je tko i kako napisao. Pisanje »iz glave« postalo je démodé, isto tako i inzistiranje na autorskim pravima i izvornosti teksta. Na plagijate i plagijatore više se nitko ni ne osvrće. Ipak, nekima je to vrlo važno – političarima

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Prvi put sam se s tim fenomenom susreo kada sam otvorio doktorsku disertaciju moga starijeg kolege iz laboratorija i u njoj pronašao odnekud poznat tekst. Odnekud poznat? Pa da, uvod njegove disertacije bio je vjeran prijepis skripte iz koje smo obojica na fakultetu učili. Je li njegov (i moj) mentor to znao – jer je završio drugi fakultet – ne znam, no taj me je (mentor) savjetovao da sve »tehničke« dijelove svoga kvalifikacijskog rada prepišem.

Sličan sam savjet dobio i pri vođenju diplomskog rada (od profesora koji će taj rad ocjenjivati): ne treba diplomanda malatretirati s pisanjem, nego neka za uvod korektno prevede neki bolji pregledni rad iz područja svoje teme. To bi bilo dovoljno.

Problem prepisivanja, autorstva, u znanstvenom radu ima, da tako kažem, neke specifičnosti. Izvorni trebaju biti prije svega rezultati (mjerenja i obrada mjerenja), a forma njihove prezentacije (tekst u kojem se nalaze) manje je važan. Pa opet, kako možemo ocijeniti kako je kandidat za akademsku titulu sve razumio ako nije sposoban svojim riječima reći čime se i zašto bavio? No i kada se piše »iz glave« nije sve jasno. Postoje naime fraze koje se sveudilj ponavljaju, u stručnim baš kao i u novinarskim tekstovima. Hoćemo li reći da je paglijat novinski članak u kojem piše »Danas nas je prerano napustio NN, definitivno jedan od najvećih hrvatskih XX«? (Suvremeni programi za uspoređivanje tekstova sigurno bi to proglasili plagijatom, jer detektiraju podudarnost nizova od pet riječi, čak ako one unutar niza mijenjaju položaj).

A što je s humanističkim i društvenim znanostima? Tamo je »tehnički dio« (koji se po naputku moga bivšeg mentora neizostavno prepisuje) ono što je napisao autor kojime se kvalifikacijski rad bavi. Očekuje se da kandidat dade i neki svoj komentar, ali zašto bi to činio kad su već tko zna kakvi komentari o »tehničkom dijelu« napisani. Pa onda i njih treba prepisati, stavljajući ili ne stavljajući prepisano u navodnike. Svejedno je.

Svi prepisuju

Svejedno je, razumije se, jer svi prepisuju i svi znaju da svi prepisuju, samo se svi prave bedasti. I studenti i profesori, i kandidati i mentori. Tako stvari stoje. Još gore, nekoć se kandidat trebao bar pomučiti da nešto prepiše (pa usto i nešto nauči, jer te prepisivanje tjera da tekst natenane pročitaš), no danas je zahvaljujući računalnoj tehnologiji taj posao izdaleka olakšan. Dovoljno je poslužiti se alatima copy/paste. Pa ipak, kandidat treba pročitati ono što će kopirati. No kako tehnologija strelovito napreduje, ne trebamo se čuditi ako uskoro budemo svjedoci pojave kompjutorskih programa za pisanje kvalifikacijskih radova. Programi za pisanje novinskih članaka već postoje.

»Je li se to autor šali?«; pita se čitatelj, a ja ne znam što da mu odgovorim. I šalim se i ne šalim. U informatičkom dobu autorstvo više nije u modi. Nikoga više ne zanima što je tko i kako napisao. Ne zanima ga ni na koji je način napisao. Pisanje »iz glave« postalo je démodé, isto tako i inzistiranje na autorskim pravima i izvornosti teksta. Na plagijate i plagijatore više se nitko ni ne osvrće. Ipak, nekima je to vrlo važno.

Naravno, važno je političarima. Što ima lakše nego pokazati i dokazati kako je neki gospodin NN (u gospođe još nisu dirali, bit će radi kavalirštine) prepisao svoj diplomski rad, pa zbog toga ne može obavljati ovu i onu političku funkciju. A onda se diže buka i nastaje strka. Kako profesor nije vidio da je njegov student upravo od njega prepisao? Na pitanje zašto nije vidio prije no što je student diplomirao imam dva odgovora. Jedan je da diplomski rad nije ni pročitao. Drugi, mnogo vjerojatniji odgovor je: profesor je uočio plagijat, ali nije poduzeo ništa – jer to svi čine.

A onda se otkriva Amerika. Diže se povika u saboru, predmet (plagirani diplomski) ide na ovakva i onakva etička povjerenstva. Pita se i fakultet koji je izdao diplomu. Tamo se pak svi prave pametni kao što su se prije pravili blesavi.

I što na kraju reći? Dosta buke. Netko je možda ne sasvim zasluženo dobio diplomu, ali diploma nije uvjet da se čovjek bavi politikom, pa čak ni da kvalitetno obavlja povjereni mu posao. Uostalom, ako želiš biti siguran morao bi svakome tko se hoće baviti politikom provjeravati je li što u životu plagirao. Tko bi to činio i trebao činiti ne znam. No znam da u ovoj zemlji imamo i prečih briga.

Komentari su zatvoreni