Preduvjet strukovne komunikacije je stručno nazivlje

Preduvjet strukovne komunikacije je stručno nazivlje

Hrvatska već ne zna zanate svojih otaca, uskoro neće imati ni zemlju svojih otaca. A u relativno bliskoj budućnosti ni vlastiti materinski jezik

prof. emer. Igor Čatić

Ustav jasno određuje, u Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski. To vrijedi i za strukovne, kao dijelove općeg jezika. Kako bi se omogućila ne samo uspješna strukovna komunikacija, već i opća, potrebno je razvijati hrvatsko strukovno nazivlje. Tome se suprotstavlja službena politika, potencijalno glavnih stvaratelja strukovnog nazivlja, akademska i ostala znanstvena zajednica. Posljedica, izumiranje hrvatskog jezika u cjelini. Postoje i pozitivni primjeri, kao projekt od najviše nacionalne važnosti, Struna (Hrvatsko strukovno nazivlje).

Hrvatsko intelektualno čelništvo i strukovno nazivlje u globalizmu

Hrvatska već ne zna zanate svojih otaca, uskoro neće imati ni zemlju svojih otaca. A u relativno bliskoj budućnosti ni vlastiti materinski jezik. Hrvatska se sve upornije odriče napora koji su bili usmjereni u razvoj ne samo hrvatskoga standardnog jezika, već i strukovnog jezika. Stoga ne čude zahtjevi onih koji predaju u hrvatskom obrazovnom sustavu na hrvatskom jeziku da se razvoju strukovnog hrvatskog nazivlja posveti dolična pozornost. Međutim, ovim naporima suprotstavlja se intelektualno čelništvo u kojem je vrlo važan utjecaj hrvatskih znanstvenika, posebno prirodoznanstvenika. Orijentacijom obveznog objavljivanja svega na stranim jezicima, poglavito na vrlo nepreciznom analitičkom engleskom jeziku, nanosi se teška šteta sintetičkom, hrvatskom jeziku.

Igor Čatić (FIOM)

Igor Čatić (FIOM)

U svojoj globalizaciji neka uredništva časopisa koja izdaju časopise uz pomoć hrvatskih poreznih obveznika ne pristaju čak ni na hrvatske sažetke. Štoviše, ne objavljuju više tekstove hrvatskih autora. Problem je dvoslojan. Hrvatski jezikoslovci u pravilu nisu osposobljeni za rad na strukovnom nazivlju. Dijelom nepotrebno nameću hrvatske izraze tamo gdje je potrebno zbog razlikovnosti potražiti rješenje u internacionalizmu.

Dok je po Ustavu hrvatski službeni jezik, hrvatski znanstvenici, stručnjaci i jezikoslovci moraju uznastojati da se hrvatsko strukovno nazivlje razvija, a ne zatire. Vrijedi jednostavno pravilo. Tko poznaje vlastiti jezik, bolje razumije i strani. Poznavanje stranog jezika, najčešće ograničeno na užu struku, ne jamči kvalitetno prenošenje stranih rješenja u hrvatski. Posebno ako se radi o analitičkim jezicima poput engleskog. Danas gotovo jedinog stranog jezika s kojeg se prevodi na hrvatski.

Vraćanje protojeziku

Ideja o retro protojeziku potječe iz knjige Keitha Devlina Matematički gen. U njoj autor objašnjava da se ljudski mozak počeo naglo razvijati pred jedno 3,5 milijuna godina. On je to doveo u vezu s potrebom brojanja: jedan dva puno. Jezikoslovci bi smatraju da se jezik počeo razvijati zbog komunikacije. Tehničar pak smatra, pračovjek je počeo opažati pojave oko sebe i koristiti te spoznaje. Pa je tako već pred 3,4 milijuna godina obrađivao prirodni organski polimer, kost, s oštrim kamenom (anorganski polimer). A svega kojih sto tisuća kasnije znao je načiniti kamenu oštricu. Bio je to prvi alatničar s kojim je započela materijalna kultura.

Posljednjih pedesetak, šezdesetak godina događa se retro postupak. Usvajajući jedan jezik i to kao retro protojezik, ponovno se broji: jedan, dva ali sada tehnologija. Kada se nešto ne zna, onda je to tehnologija, prema retro protojeziku, technology. Zaboravile su se riječi tehnika, postupak, oprema, itd. Predvodnici tog trenda u našoj zemlji su prirodoznanstvenici, prenijeli na druge struke, novinare i političare.

Strukovni su jezici dio općeg jezika. Nameće se obveza struka da razvijaju i hrvatski strukovni jezik, sukladan pravilima struke i pravilima tvorbe hrvatskog jezika. U tome bi trebali prednjačiti pripadnici akademske i ostale znanstvene zajednice. Međutim, zbog nesposobnosti da sami procijene vrijednost natjecatelja za pojedina akademska i znanstvena zvanja, čelnici po raznim povjerenstvima traže isključivo pisanje na stranim jezicima. Stoga je mnogima lakše napisati tekst na nekom od stranih jezika, nego na hrvatskom.

Jedna misao istaknutog prerađivača plastike, H. Becka iz 1943. glasi. »U svom dvorištu možeš pričati i pisati kako hoćeš, na javnoj sceni moraš se izražavati standardnim strukovnim jezikom«.

Tehnički muzeji i festivali znanosti mjesta su od javnog interesa i traže standardno izražavanje prihvatljivim strukovnim nazivljem. Hrvatski standardni jezik je sintetički jezik velikih izražajnih mogućnosti, što treba iskoristiti.

U okviru jednog od Festivala znanosti u organizaciji Tehničkog muzeja Nikola Tesla, održano je predavanje pod naslovom Preduvjet strukovne komunikacije je stručno nazivlje, temeljeno na pola stoljeća rada na stvaranju strukovnog nazivlja. Predavanje je podijeljeno u tri temeljna dijela: riječi visoke i niske učestalosti te stvaranje naziva temperatura.

Tehnologija i dizajn

Najvažniji primjeri riječi visoke učestalosti su tehnologija i dizajn. Moguće je navesti samo nekoliko najkarakterističnijih primjera. »Ova nova tehnologija (naziv za računalnu opremu), tehnologija načina komuniciranja, tehnologija 0,50 kalibarske puške, tehnologija dramskog strukturiranja, ponuda ideja izvan zemlje zahtjeva prilagođavanje stranim tehnologijama. Imamo informacijsku tehnologiju (imaju računala i programe). Tehnološki proizvodi su: digitalni sat, beeper (mini-dozivnik), bankovna kartica.« A što jest tehnologija? Izvorna definicija je ona »Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva (J. Beckmann, 1777.). Sve je postalo dizajnom, prema design.

U hrvatskom riječ dizajn obuhvaća imenice (nacrt, skica, konstrukcija, dizajn, itd.), glagolske imenice (projektiranje, konstruiranje, dizajniranje, itd.), pridjeve (projektirani, osmišljeni, dizajnirani, kreirani) i glagole (nacrtati, napraviti skicu konstruirati, kreirati, dizajnirati itd.). U hrvatskom ima smisla rabiti riječ dizajn za modni dizajn, unutrašnje uređenje i dizajnirati proizvod. Pri tome je osnovni konstrukcijski oblik, a dizajnirani oblik je višak materijala zbog potreba ljepote proizvoda. A kurikul(ar)na reforma je prepuna dizajna. A problem s nazivom kurikul i kurikulum je tolik da je jedna pojedinka iz Povjerenstva za tu reformu zakupila na godinu dana kurikulum.hr i kurikul.hr.

Zlouporaba riječi prirodno

Trajno se upozorava na zloporabu riječi prirodno, što u SAD vrijedi 40 milijardi dolara godišnje. Prirodno, prirodnina, je samo ono što je neposredno ponuđeno u prirodi, bez djelovanja čovjeka. Što se pridobiva i ne proizvodi se. Primjeri: nafta, prirodni plin, kamen, šumske jagode i gljive, divlje (zapravo prirodne) životinje. Sve što je stvoreno od prirodnina znanjem i djelovanjem čovjeka je umjetnina (artefakt). Može biti uzgojeno i načinjeno. Hidroponska rajčica, ona uzgojena u staklenicima ili plastenicima, pa i u prirodi nije prirodna. Ona je uzgojena, ništa loše, ali nije prirodno.

Hrvatski omogućuje karakteristične temperature izražavati u pravilu jednom riječi poput tališta, topišta (temperatura topljenja) ili svodišta (maksimalna temperatura procesa).

I u Hrvatskoj se mora ulagati napore da se za pretežan broj stranih riječi pronađu prihvatljivi hrvatski nazivi i to ugradi u Strunu. Zamisao je, upotrebljavati hrvatske riječi gdje je to moguće, ali ne pod svaku cijenu. Ne može se kompliciranost zamijeniti riječju složenošću ili kompleksnost obiljem. Jedan od problema o čemu odluku moraju donijeti jezikoslovci je pisanje akronima. Treba rabiti međunarodne složene kratice, akronime. Primjer je DNK, umjesto DNA. DNK će pronalaziti samo hrvatske tekstove, dok DNA omogućuje pretraživanje cjelokupnoga raspoloživog znanja. Svima je poznat akronim PVC za poli(vini-klorid) i nije ga moguće pohrvatiti s PVK.

Rad na nazivlju je trajan zadatak i traži suradnju stručnjaka i jezikoslovaca. Jezikoslovci ne poznaju dovoljno struke. Pa unose zabunu. Tako je npr. nastala nejasnoća što je zanat, a što obrt. Odnosno što je osoba koja je završila zanat. Ne valja jezikoslovcima riječ zanatlija, pa ni zanat. Neki su izjednačili, kao Brodnjak 1991. zanat i obrt. Ne prihvaćaju riječ zanatnik, koji se upotrebljavao u Šibeniku u 18. stoljeću. Zabilježen je i u Klaićevom rječniku stranih riječi??? I sada paradoks za promišljanje. Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dr. sc. Željko Jozić napisao vrlo koristan članak »Svaka druga hrvatska riječ-nije hrvatska« (Večernji list, 29. travnja 2016.). Govori o turcizmima i u popisu je zanat. Međutim u tekstu tumači da se sve učestalije rabi za riječi perzijskoga, arapskoga i turskog podrijetla, riječ orijentalizmi. Riječ zanat je izvorno perzijskog podrijetla. Ako je točna teorija o perzijskom podrijetlu Hrvata, onda je zanat zapravo hrvatska riječ.

—–––––

*Objava članka je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Komentari su zatvoreni