Prazna naklapanja ne gase požare, ona ih još samo rasplamsavaju

Prazna naklapanja ne gase požare, ona ih još samo rasplamsavaju

(Požar u Žrnovnici / Foto: Facebook, Damira Kalajzić)

Kažu da snijeg ne pada da pokrije tragove već da ih otkrije. I strašna vatra u Dalmaciji nije spalila dokaze, već opustošene površine pokazuju zastrašujuće nisku razinu kompetencija elita. Ne zna lijeva što radi desna

dr. sc. Viktor Simončič

Ne može se biti neprijatelj vatre samo zato što ona ponekad opeče, valja se sjetiti da ona uvijek grije. (Maksim Gorki)

—–

Neravnomjernost između bogatih i siromašnih je najstarija i najfatalnija bolest svih republika. (Plutarh)

Viktor Simončič

Vatra je vražja rabota ako nije pod kontrolom. Požari su i prirodna pojava. Doduše, neželjena, ali događaju se. Udari grom, zapali se šuma. Nekontroliranih požara je bilo i bit će. Gori i u drugim državama. I u onima koje su neusporedivo bogatije od nas. Požari se ne mogu spriječiti (samo) novcem, (samo) kupovinom skupe opreme. Kada smo prije gotovo 30 godina objavili knjigu Zaštita okoline danas za sutra (Matas, Simončič, Šobot), pisali smo i o požarima.

Štete od požara su se tada, kao i danas, smatrale štetom po okolinu, kako se nekada (jezično ispravnije) zvao današnji okoliš. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj je godišnje požarima bilo zahvaćeno od 4 000 do nekih 8 000 hektara. Cijelu godinu kao zadnji požar u Splitu. Kasnije se broj hektara penjao. Polako je počeo prelaziti 10 pa 20 tisuća opožarenih površina, da kao rekordnu pamtimo 2007. godinu kada je registrirano čak 706 šumskih požara na 68.171 hektara. Govore li brojke dovoljno? Komentar nije potreban. Jedino treba spomenuti da broj požara ima (još uvijek) najmanje veze s klimatskim promjenama.

Kažu da snijeg ne pada da pokrije tragove već da ih otkrije. I strašna vatra u Dalmaciji nije spalila dokaze, već opustošene površine pokazuju zastrašujuće nisku razinu kompetencija elita. Ne zna lijeva što radi desna. Ali znaju s našim novcem podizati vlastiti ego. Pa državni avion vozi kao da je tramvaj. Prate ga službene limuzine. Dovezu premijera do aviona, pa trkom da ga dočekaju u Splitu. Vozi li ga isti šofer do aviona i dočekuje u Splitu, ili ih na raspolaganju ima više? Ima li premijer dva auta, jedan do aviona a drugi od aviona?

Nacionalna sigurnost počiva (prije svega) na ljudima

Ma »progutao« bih još i državni avion. I sam sam imao prilike putovati njime u Rio 1992. godine. Milina jedna. No više od svega zasmetalo me kako premijer, nakon što je pohvalio besprijekornost koordinacije i rada elita, nije propustio dva puta,u kratkoj izjavi za javnost reći kako su vatrogasci, gorska služba spašavanja i Crveni križ ubačeni u Strategiju nacionalne sigurnosti poslije amandmana Ante Sanadera, člana HDZ-a i sada prvog vatrogasca Hrvatske. Premijer veliča to kao uspjeh HDZ-a. Civilne inicijative, koje su na to upozoravale u procesu donošenje strategije nije spominjao. Valjda nisu članovi HDZ-a.

Mene uhvatila panika i odjednom sam se počeo osjećati nesigurnim. Pa tko je radio na nacionalnoj sigurnosti ako u njoj već prvi dan nije bilo mjesta za vatrogasce, gorsku službu spašavanja i civilni sektor. Objavite popis odabranih stručnjaka da vidimo tko ne razumije da je nacionalna sigurnost više od borbe protiv vanjskog neprijatelja i nabavke skupe vojne opreme. Nacionalna sigurnost počiva prije svega na ljudima. Zadovoljnim i sretnim ljudima, ne samo na Trgu Bana Jelačića. Počiva (i) na pojedincima u malim gradovima, selima i zaseocima. To je ključ i snaga sigurnosti. A da bi opstala i mala naselja, nužno je (i) njihovim žiteljima osigurati osnovnu egzistenciju (radno mjesto i primanja) i infrastrukturu (škola, ambulanta, trgovina, autobus, pošta …). Potrebno je razumjeti paradigmu regionalnog i ruralnog razvoja, i unatoč primitivnoj fazi kapitalizma koju prolazimo, imati malo socijalne osjetljivosti od ranije.

U organizaciji vatrogastva postoje dva pristupa. Profesionalne ekipe koje imaju podršku države, i dobrovoljna vatrogasna društva koja ovise o prihodima lokalne sredine. Pa se onda vidi sav sjaj vozila i opreme koja dolazi iz velikih centara, i vatrogasna vozila stara nekoliko desetljeća iz malih mjesta. Od prije kojeg tjedna, još jasno vidim vatrogasno vozilo, mislim iz Podgore, koje ima rupu na mjestu vozača i izjave vatrogasca, koji kaže da nikada ne znaju kada će vozilo upaliti, a kada ne. Jedno od starijih vatrogasnih vozila, čija je prosječna starost 24 godine. Gledajući svečani doček vatrogasaca u Zagrebu, sva ona nova vozila, pitam se da li je i u Podgori organiziran doček vatrogascima, ili je možda bio odgođen, jer baš tada vozilo nije moglo upaliti.

Mogućnost novih požara

I nisu nevaljani ljudi iz malih sredina koji ne ulažu u vatrogasnu opremu. Oni jednostavno nemaju novca za to. A politička elita donošenjem zakona i pogodovanjem šačici svojih još više produbljuje jaz između bogatih i siromašnih. Dodatno uzima novac malima. Kako drugačije razumjeti zakon kojim se koncesije za korištenje plaža daje suprotno interesima lokalne sredine. Novalja sigurno neće imati više novca za vatrogasna vozila jer je Zrće dobila ekipa iz Zagreba (ako se ne varam), a niti će više novca imati Bol, jer Zlatni rat ide u ruke nekome s računom i mjestom plaćanja poreza daleko od Bola. Možda čak i van Hrvatske.

Sada se priča kako će se zatvoriti i mali, neprofitabilni dućani Konzuma. Koji su to? Pa najvjerojatnije oni iz malih sredina. Tamo će par prodavačica izgubiti posao, neće plaćati doprinose u lokalnu kasu, i eto daljnjeg osiromašenja. I ne treba se čuditi odlasku mladosti. A kako odlazi mladost, onda nema tko kositi livade, krčiti šume, i eto novih mogućnosti za požare.

Članu HDZ-a, koji se u zadnji čas sjetio da i vatrogasci imaju veze s nacionalnom sigurnošću, gospodinu Anti Sanaderu uniforma prvog i najvažnijeg vatrogasca stoji besprijekorno. Samo mu nedostaje neko pokrivalo za glavu. Uniforme obično zahtijevaju i neke kape. To što on (izgleda) nema zapovjedne odgovornosti prema vatrogascima, jer su oni pod komandom jedinica lokalne samouprave, nema veze. Nema veze ni starost voznog parka. U uniformi djeluje ozbiljno kao da ima veze.

Meni (sigurnosno neukome) se čini da se nacionalna sigurnost temelji na malim stvarima, a ne (samo i ako uopće) na borbenim avionima. Zašto Slovenci nemaju svoje avione? Zašto su povjerili zaštitu neba NATO-u? Ne razumiju stvari ili imaju neki drugi razlog? Prije odluke o avionima trebalo bi sve, pa i to proanalizirati. Jer što se tiče aviona u slučaju nekog rata, sve je jako upitno. Avijacija je svu svoju nemoć protiv organiziranog naroda pokazala za vrijeme zadnjeg rata. Avioni su padali kao kruške s oružjem kojeg su hrabri branitelji nosili na ramenu. Sjećate se onog ponosnog: »Oba, oba su pala…..!«. 

Avioni koji koštaju desetine i stotine milijuna rušeni su oružjem koje košta par tisuća. A avioni koje mi možemo kupiti, avioni koji spadaju u gerijatriju, nemaju na nebu niti najmanje šanse protiv modernih aviona, koje bi mogao imati neprijatelj s istoka. Sa zapada i sjevera opasnosti nema, tu su naši, a s juga, u Africi borbeni avioni skoro da i ne postoje.

Mi o avionima, a brige o šumama je sve manje. Od 1990. do 2012. u dva navrata smanjivana je naknada za opću funkciju šuma, s 0,07 % na 0,0265 % udjela ukupnog prihoda dobivenog korištenje šuma. Šume se krče kako tko stigne. Često sam u šumama Gorskog kotara. Tamo ruše drveće na način da sve ostave da leži kako je palo. Bez obaveza skupljanja grana na hrpu s vrhom drveta kao nekom krunom. Nema veze ako se zakrči i put. U šumama od guma do otpadne bijele tehnike.

Gore smetlišta

Već sam pisao o tome kako Hrvatske šume čiste šume, ostavljajući posječeno. Vjerojatno nije samo to bio razlog i u slučaju zadnjih požara, ali i to doprinosi vatrenom užasu. U vrijeme »mraka« smo imali osmatračnice, tako da se obala čuvala i na taj način. Moralo se kositi i raditi prosjek. Sada smo se pouzdali u »kanadere« i »povjerljive Kurta&Murta kadrove«. A vatra ko’ vatra. Ne respektira prazna naklapanja. Dapače, to ju samo još jače razbukta.

Požari su pokazali još nešto strašnije. Mi i dalje umjesto odlagališta otpada imamo smetlišta. Zapalilo se smetlište Karepovac i gori smetlište u Starom gradu na Hvaru. Gore smetlišta, jer se odlagališta ne mogu zapaliti. Na odlagalištima se odloženi otpad dnevno prekriva i ne može se (samo)upaliti. Požari smetlišta su inače najveći izvori furana i dioksina, tvari koje trajno ostaju u ekološkom sistemu i koji se trajno ugrađuju i u ljude. Brine li to ikoga? Mislim da je odgovor – malo sutra! Čak ne vjerujem da je to i poznato, kada se i u slučaju požara mjeri uglavnom (samo) sumpor i dušik. Smetlišta mogu i eksplodirati. Pojave na Karepovcu (vatra, tinjanje i oblaci dima/pare) kao da šalju upozorenje. Pisao sam novom ministru okoliša, gospodinu Ćoriću. Predložio sam da hitno posveti pažnju stanju (ne samo) Karepovcu, posebno u cilju smanjenje opasnosti od eksplozije.

Zapitao sam se kako bi izgledala 1991. i naša borba uz ovakvu organizaciju? Kao da je društvo u ono vrijeme bilo puno organiziranije. A i tada su među prvima pomogle navijačke skupine. Njih ujedinjuje ideja i ne trebaju ima stožeri. Mi smo postali društvo bez ideala. Mnogobrojni stožeri, kao da nekako nisu dovoljni za napredak.

Komentari su zatvoreni