Pravo na pobačaj – ideja i norma

Pravo na pobačaj – ideja i norma

(Fetus u 20. tjednu trudnoće / Izvor: WebMD)

Izbjegavanje odgovornosti stara je zamka demokratskih društava: svi bi htjeli slobodu, a nitko s njome povezanu odgovornost. Takvi ne shvaćaju da sloboda i odgovornost stoje u međusobnoj zavisnosti

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Naučen na znanstvenu egzaktnost ne mogu se načuditi koliko se silno u našem društvu raspravlja o pobačaju. Da je riječ o društvenom koncenzusu, o nečemu što većina građana smatra opravdanim ili neopravdanim, ajde de, no najviše me boli kad vidim kako se pravi velika nauka iz nečega što je jasno kao sunce. Po hrvatskom običaju (»Najte kaj zameriti!«) Ustavni sud ni nakon 27 godina vijećanja ne zna reći ništa pametno.

Dvije suprotstavljene strane – jedna koja brani pravo na život, druga koja brani pravo na privatnost – traže ili ne traže nekakav truli kompromis. Znanstvena činjenica da život nastaje začećem nastoji se relativizirati, premda je jasno da je »spolno razmnožavanje infektivni prijenos gena s jedinke na jedinku«, kako kaže jedna neobična, no posve egzaktna definicija.

Ima li fetus pravo na život? Ako kažemo da nema, zato što je malen i nerazvijen, zar ne bismo tu istu logiku mogli primijeniti i na druga ljudska bića? Vodeći se tim pravnim principom, sudovi bi trebali manje suditi za ubojstvo djeteta nego za ubojstvo odrasla čovjeka. Takva je praksa poznata iz živovskog i drugih robovlasničkih prava kada je kazna za ubojstvo roba bila manja nego za ubojstvo slobodnog čovjeka. Na kraju bismo mogli »eutanizirati« i invalide, duševne bolesnike, pa i ljude niže rase kao što se (sve) to radilo u nacističkoj Njemačkoj. Eto do čega se dolazi ako se počne relativizirati vrijednost ljudskog života.

Što znači da se pravo na privatnost stavlja ispred prava na život? Ako je pravo na privatnost najviše ljudsko pravo, čak više od prava na život, zar nije veće i od svih drugih prava? Zato ne znam zašto se žene bune što ih muževi tuku između četiri zida – oni samo ostvaruju svoje pravo na privatnost!

Prijedlog referendumskog pitanja

No spustimo loptu na zemlju. Pravo se ne temelji na činjenicama, na znanosti, nego na društvenim konvencijama – iako znanost služi pravnicima kao smokvin list. Dok se u nekim državama pobačaj kažnjava smrtnom kaznom, u Kini je normalno da se ženska djeca ubijaju pri porodu. No mi smo pak kao društvo usvojili demokratske principe. Stoga bi trebali o pravu na prekid trudnoće povesti referendum, no na njemu ne bi, nažalost, moglo sudjelovati i nerođeno dijete koje je očito najzainteresiranija stranka. U nedostatku boljega, trebalo bi formulirati referendumsko pitanje ovako: »Biste li pristali da vaša majka na vama napravi abortus?« Drugim riječima, da ljudi, slobodni građani demokratski odluče je li im svejedno što se jesu ili nisu rodili.

No kako riješiti pravo žene na privatnost? Žena je samim spolnim odnosom pristala na rizik trudnoće, naravno ako nije silovana. Izbjegavanje odgovornosti stara je zamka demokratskih društava: svi bi htjeli slobodu, a nitko s njome povezanu odgovornost. Takvi ne shvaćaju da sloboda i odgovornost stoje u međusobnoj zavisnosti. Ne možemo imati veliku slobodu bez velike odgovornosti. To je bar jasno. No ono što je manje jasno iz ovoga moga razmišljanja je kako bih ja riješio problem pobačaja u praksi. Očito, prekid trudnoće nitko ne želi, samo je pitanje kako ga ograničiti, zakonskim ili nekim drugim sredstvima.

Za divno čudo, rješenje se nazire – i to stoljećima staro rješenje. Žena koja ne želi dijete može ga se lako riješiti. U starom je Dubrovniku, a dakako i u drugim gradovima, bio običaj da se dijete ostavi pred vratima sirotišta. Koliko znam postoji i kod nas takva (slična) zakonska mogućnost, samo je pitanje zašto se žene njome ne koriste. Izdržati trudnoću do kraja zdravstveno je najbolje rješenje, a napušteno dijete već bi netko usvojio. Ionako nam prijeti »bijela kuga«.

Ostavi komentar

*