Pravo na pitku vodu zajamčiti Ustavom

Pravo na pitku vodu zajamčiti Ustavom

Pitanje je koliko »konzultantskih ugovora« imaju naše elite za lobiranje na rasprodaji vode? Kada se otkrije moglo bi biti kasno!

dr. sc. Viktor Simončič

Bolje je vjerovati svojim očima nego tuđim riječima. (Tajmur)

Viktor Simončič

Viktor Simončič

Često upozoravam da trebamo uvesti pravo na pitku vodu kao ustavnu kategoriju. Slovenija se sprema na to. Zašto spominjem Sloveniju? Pa zato jer za njom u mnogočemu kasnimo deset do dvadeset godina, kao što je to primjer s školskom reformom. No za razliku od školske reforme, koju ćemo uvesti kad-tad, kod zaštite prava do pitke vode nemamo vremena. Nacija smo sklona rasprodajama pa kad jednom prodamo, kako smo učinili s mnogim strateškim sirovinama prodajom INA-e, nema više natrag. Pitanje je koliko »konzultantskih ugovora« imaju naše elite za lobiranje na rasprodaji vode? Kada se otkrije moglo bi biti kasno!

Evo mene s molbom urbi et orbi, iako nemam konzultantski ugovor, jer za zaštitu nacionalnih interesa kod nas nema konzultantskih ugovora, pozivam na pomoć u lobiranju da uvrštavanjem prava do pitke vode u Ustav zaštitimo elementarni interes naše djece i djeci njihove djece. Što mislite o inicijativi? Ima li to smisla? U prilogu je anonimna on-line anketa za ocjenu potrebe inicijative za uvrštavanje prava do pitke vode u Ustavu Republike Hrvatske!

Pritisci na privatizaciju vodnih resursa jačaju, što navodi na potrebu pokretanja inicijative za uvrštavanje prava na pitku vodu u Ustavu Republike Hrvatske. Smatrate li da treba Ustavom zajamčiti pravo do pitke vode kako bi ona bila zajamčena budućim generacijama? Uključite se u anonimnu anketu.

U raspravi je reforma školstva. Stručnjaci su po točno definiranim pravilima dobili priliku iznjedriti za našu mladost, prema svjetskim civilizacijskim vrijednostima primjereno školstvo. Uključili u rad stotine onih koji sudjeluju u procesu obaveznog obrazovanja. Proveli rasprave s tisućama onih koji svaki dan stoje pred učenicima. Potplaćeni i od pamtivijeka na ovim prostorima omalovažavani učitelji, misleći da ih konačno ipak netko nešto pita, vjerujući da mogu utjecati na način rada, a ne da im to propisuju komiteti i središnjice ili pomalo ishlapjeli akademici, koji nikada nisu stajali u nekom razredu pred znatiželjnom djecom i koji se ne sjećaju više niti vlastite škole, pripremili su na tisuće prijedloga kako bi sve bilo još bolje.

Počeo se nazirati okvir. I onda ono naše kako to nije dobro i kako bi moglo bolje i kako nisu pitali sve, posebno ne »mene najmudrijega«. Zaboravili su staviti još jedan matematički zadatak, jednu kemijsku formulu, dvije biljke i amebu, povijesno važno osnivanje nekog odreda, a ostavili su spominjanje Jugoslavije na više od proste rečenice, …. i kako je moguće da djeca ne nauče u originalu Juditu, jer kako bi bilo da su Englezi iz školskog sistema izbacili Shakespearea ….

I kako su se učitelji malo previše slobodnomisleći razigrali, zastupnici došli na ideju, da se u duhu dobre vjekovne tradicije nad kontrolom slobodnog razmišljanja, osnuje »nad(ri) tijelo«, koje će sve skupa filtrirati. »Nadri tijelo« u obliku »balvana istesanog iz prastarog hrasta«. A dogodilo se ono što je na ovim prostorima neuobičajeno. Slobodno misleći su rekli može »nadri tijelo«, ali bez nas. Spomenuli su i kako nije dovoljno političko bla-bla za reformu već iza toga moraju stajati djela, ali ono najprimitivnije, nadoknada putnih troškova. Političarima s plaćama od petnaestak i više tisuća kuna, koji ni na WC ne idu bez putnog naloga, nije jasno kojim pravom učitelji s nekoliko puta manjim primanjima traže ono što oni oduvijek imaju.

Umjesto da odmah reagira ministar si je uzeo vremena za pripremu predavanja na zakašnjeloj tiskovnoj konferenciji. Vrlo je sugestivno mahao rukama, pokazivao i gore i dole, uzviknuo je i mea culpa (mislim da nije nastavio s mea maxima culpa) stavivši teatralno dlan na široka prsa. Predavanje je bilo stvarno dobro, primjereno za mlađe studente, ali mislim neprimjereno za akademski obrazovane novinare. Usput se izgleda poslužio i netočnim navodima pa bi mogli slijediti i neki sudski procesi. Umjesto »nad(ri) tijela«, on je objasnio da će se provesti recenzija, međunarodna. Ta mi smo sada EU, a i kod objave znanstvenih članaka postoje revidenti. Postoje, ali samo da provjere da netko ne objavljuje i proglašava znanstvenim ono što to nije.

Naravno i da netko nije prepisao nešto od drugoga, što je kod nas prihvaćena praksa ne samo kod diplomskih radova, već su prepisivanju skloni i suci najviših sudova. Zamišljam revidente na primjer iz Bugarske, Rumunjske, Slovačke, Austrije, Portugala, Grčke, Francuske,… Kako bi li se oni snašli s Juditom… Inače nemam ništa protiv Judite. I ja sam zapamtio poneki stih, ne samo iz tog djela. Imao sam sreću da sam imao vrhunskog profesora iz hrvatskog Božidara Šimunića, a tu je bila i moja Mama. Ona mi je znala birati lektiru i podučila me mudrosti, da nije samo »klasika« vrijedna čitanja. Od Judite i Ilijade do sad je napisano puno vrijednih djela. Treba čitati i to pa i ono što nastaje sada i sutra će možda postati klasika. Nažalost, u ograničenom vremenu treba znati i odabrati. Ja sam imao one koji su to znali.

Sami ne znamo kakvo nam obrazovanje treba

 Inače vrijeđa me da nismo, kao i svi drugi, sami u stanju ocijeniti kakvo nam obrazovanje treba. Koji će to mudri ljudi doći izvana i znati bolje od nas kako nam je i što nam je potrebno? Ministar Šustar je to prihvatio kao mogućnost jer se, izgleda, prestrašio »hrastovog balvana«. Kao da je i on kao i legendarni Samson, svoju snagu crpio iz rasta kose izgubivši je nakon što se riješio lepršavih lokni.

Kakva reforma god bila, bolja je od sadašnjeg stanja. Slovenci već razmišljaju o dodatnoj modernizaciji dvadesetogodišnje uspješne reforme. Ne smijemo dozvoliti da nekakav »balvan od hrasta« ponovno uspije zaustaviti civilizacijski iskorak.

diplomci

Prije reforme predlažem da se na Markovom trgu svi konačno probude i siđu među narod. Ne samo do Jelačić placa. Među narod, u sve praznija sela i gradove, među one koji nemaju sreću da u Zagrebu imaju posao, besplatne knjige za djecu, … U funkciji natalitetne politike i sa sloganom »zemlja znanja« puno djece nema subvenciju za prijevoz do škole. U mnogim selima i mjestima izvan Zagreba, kreda često još uvijek spada u milenijsko dostignuće školske opreme. U mnogim mjestima djeca još nemaju dostupnosti do interneta (ili čak nemaju struje!).

Djeci s poteškoćama u razvoju uskraćujemo, kao što je to zadnji primjer s osobama s Downovim sindrom, naknadu, a u administrativnom sljepilu birokracije navodno će morati na redovne ocjene sposobnosti. Ispada da samo kod nas struka ne zna da se radi o poremećaju koji se nažalost ne da izliječiti. Može se samo ublažiti posljedice, posebno uključivanjem takvih osoba u društvo. Hvale je vrijedna inicijativa iz Vinkovaca, gdje se otvara prvi kafić »Buba Bar« u kojem će služiti osobe s tom poteškoćom. A od naših samodopadnih političara, sjedećih iza bogatih trpeza, s »konzultantskim ugovorima« i kreditima s 2 % kamata, kao da nitko nije išao u normalnu školu, kao da nitko nije čuo za medicinu i defektologiju, kao da svjetska znanja kod nas zaustavljaju već na granicama. Onima koji mjesecima uče poslužiti kavu, i kojima nema lijeka, ukidaju naknadu jer će raditi. Kao da se radi o naknadi za nezaposlene, a ne o naknadi koju netko treba jer ima veće potrebe.

Znam da školska reforma nije jednostavna u društvu prepisivača diploma, kada Predsjednica uči za kolokvij između misija u Afganistanu i Turskoj, kada gospođa Gordana Rusak, inicijatorica »nadri tijela« kaže kako puno radi i da za svojih 17.000 kuna trči iz Sabora na fakultet, ne razumjevši da je ona kao saborska zastupnica plaćena da radi samo kao saborska zastupnica. Studirala je i u Njemačkoj. Je li tamo srela nekog profesora koji je iz Bundestaga dotrčao na fakultet održati predavanje, kao to radi niz političara?

Školska reforma bi morala imati i vezu s nacionalnom strategijom razvoja. Nažalost, takav dokument nismo donijeli, a bojim se da to, zbog našeg mentaliteta – »rogova u vreći« – nismo ni u stanju. Osim toga naše »političke elite« nemaju potreban kapacitet – sposobnost sagledavanja realnih nacionalnih potreba. Kako mlade školujemo pretežno za odlazak u globalizirani svijet, visoko školsko obrazovanje odmah treba bezrezervno prilagoditi potrebama najrazvijenijih EU država. Obrazovanje na nižim razinama pak treba prilagoditi pružanju usluga. Kuhari, konobari i poneki poljoprivrednik za obiteljsko gospodarstava i poneki fizioterapeut. Žalosno ali logično, zar ne?

Bezbroj nijansi sive

Gospodin Gordan Maras je postao predsjednik Saborskog odbora za okoliš jer je ranije vodio sektor malog gospodarstava. Nema li saborski zastupnik Mihail Zmajlović kompetencija za vođenje Saborskoga odbora zato jer je ranije vodio Ministarstvo okoliša?

Komentari su zatvoreni