“Povijest nije nikakva znanost”

“Povijest nije nikakva znanost”

Admiral Domazet Lošo kaže da povjesničari ništa ne znaju, da ne znaju koristiti dokumente, ne razumiju geopolitičke odnose, ne znaju tko je bio žrtva, a tko agresor u Domovinskom ratu, itd. Nisam povijesne struke, ali ipak znam razlikovati mišljenje od znanja – što čini (još od Platona!) temelj znanosti

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Što mislite gdje sam čuo ovu rečenicu od koje sam napravio naslov za ovaj članak? Nisam je čuo u birtiji od nekog lokalnog pijanca, nego na udarnom terminu Hrvatske televizije, u emisiju Studio 4. Čovjek koji je to rekao nije bio pod djelovanjem alkohola jer je sasvim suvislo (unatoč svojim neobičnim mislima) govorio. Riječ je o admiralu pod imenom Domazet Lošo. Oni (povjesničari), kaže, ništa ne znaju, oni ne znaju koristiti dokumente, oni ne razumiju geopolitičke odnose, ne znaju tko je bio žrtva, a tko agresor u Domovinskom ratu, itd., itd. Na kraju poziva povjesničare na dvoboj, pa da se vidi tko je u pravu! Nisam te, povijesne struke, ali znam razlikovati mišljenje od znanja – što čini (još od Platona!) temelj znanosti.

Problem je, naravno, u perspektivi. Jedno je perspektiva vojnika, drugo je perspektiva generala, treće političara, a četvrto perspektiva povjesničara. Bio sam vojnik, pa i u Domovinskom ratu, pa znam na što je taj rat iz moje perspektive nalikovao. Stave te u neku šumu, nemaš pojma gdje si, okruže te se s desetak ljudi koje si prije tri dana prvi put u životu vidio, pa ti kažu da bacaš mine u cijev minobacača koje lete na tebi posve nepoznatu (i nevidljivu!) metu. Onda nešto počne padati po tebi, pucaju nekakve granate, a ti gledaš da se od njih što bolje sakriješ. Ima jedan, danas već pokojni gospodin, koji je govorio kako je borba partizana u Hrvatskoj prijesna laž – jer ih je vidio tek kad su 1945. ušli u Zagreb!

Riječ je o tome da je pala ideja da naši branitelji idu po školama i pričaju o Domovinskom ratu, a povjesničari se protiv toga bune. Ne vidim što bi tu bilo sporno, i zašto se jedni drugima suprostavljaju – pitanje je samo o tome tko će o čemu govoriti. Govoriti o planiranju operacije Oluja tema je za vojnu akademiju, a ne za osnovnu školu. Planirati ratnu operaciju tako da se izbjegnu žrtve, jedna je stvar, no to postići na terenu nešto je sasvim drugo. Rat je brutalan, on ne štedi nikoga. U životu nikad nisam ubio nijednu ribu, premda bi mi ribičija prijala, jer smatram sramotnim oduzimati život bilo kome iz pukog zadovoljstva – no da mi se na nišanu našao četnik, ubio bih ga lakše nego što bih zgazio mrava. I onda pričati bajke kako hrvatski vojnik štedi ovoga ili onoga… (Na vodu pacifistima: rat je institucionalizirani oblik ljudožderstva).

O čemu su prvoborci nekad govorili u školama

Evo, i ja mogu govoriti o ratu, ali bojim se da to nikoga ne zanima. No ono što je u cijeloj priči bitno je da trebamo biti civilizirani, a to znači da svatko radi svoj posao. Sjećam se kako su u školu dolazili »prvoborci«, dragovoljci iz onoga rata. No oni nam nisu došli predavati o uzrocima i povodima Drugoga svjetskog rata, nisu čak govorili o borbi proleterijata. Pričali su o svojim patnjama, prkosu i otporu, o mržnji prema dušmanu. Pričali su o moralnim vrlinama borca i prvoborca – a to je ono najvažnije. Jer okreni kako hoćeš, vojnik, a prije svega dragovoljac, mora biti hrabar.

A što je hrabrost? Hrabrost uvijek proizlazi iz osjećaja dužnosti – kaže nam francuski (ratni) pilot i književnik Antoine de Saint-Exupéry. (»Znaš li što mi se dogodilo?«, priča mi jedan hrvatski branitelj u činu poručnika. »Dobio sam poziv, sjeo na traktor, traktor se prevrnuo, a ja slomio tri rebra. Doktor mi hoće dati poštedu, a ja njemu: A tko će vojsku voditi?« Živa slika kapetana Tušina iz Tolstojeva Rata i mira!) Takve ljude treba predstavljati djeci, da se nauče voljeti svoju zemlju, a prije svega da mogu hrabro ući u život, a to znači – kao što rekoh – razvijati u njima osjećaj dužnosti i odgovornosti.

Danas sam upravo kupio krupnu morsku sol. »Nemojte to kupovati, jer je sol radioaktivna«, kaže mi kupac do mene. A ja njemu da su mu nešto krivo rekli, jer u soli sigurno ima radioaktivnog cezijeva klorida (jer ga i u Jadranskom moru ima, a CsCl je jako sličan NaCl), no to nikako ne može utjecati na moje zdravlje ako uzimam samo gram soli na dan – a NaCl (krupni) sam, uostalom, kupio za perilicu. Nisam, kao što rekoh, povjesničar no mogu si misliti što povjesničari misle o svemu ovome. Admirale, bavi se svojim poslom! No gdje ti je mornarica?

Ostavi komentar

*