Povijest Končareve tiristorske lokomotive

Povijest Končareve tiristorske lokomotive

(Prototip tiristorske lokomotive 442-001, HŽ serija 1142 / Izvor slike: knjiga Ime trajnog sjaja)

(Prilog za povijest hrvatske industrije)

Nekada su hrvatske tvornice proizvodile proizvode svjetske razine temeljene na vlastitom razvoju. O tim rezultatima koji su dio naše industrijske povijesti se danas malo zna. Končareva tiristorska lokomotiva je jedan takav primjer. Zato smo mi, sudionici te povijesti, odlučili napisati naša sjećanja o razvoju te lokomotive.

mr. sc. Marijan Ožanić

U četvrtak, 5. travnja 2018. godine poslao sam e-mail na 20 adresa. Napisao sam: „Gotovo je!“ Poslije sam se malo ispravio: „Zapravo, nije gotovo i nikada neće biti gotovo. Došli smo do kraja, ali ćemo priču stalno dopunjavati novim informacijama i novim slikama. Povijesna priča nije nikada gotova i stalno je otvorena za dopune i korekcije i stalno traženje istine o prošlom vremenu.“

Nakon godinu i pol dana završili smo priču o razvoju Končareve tiristorske lokomotive. Napisali smo tekst od oko 300 stranica u 8. poglavlja o vjerojatno najvećem i najsloženijem projektu razvoja proizvoda u Končarevoj povijesti. (Tekst je objavljen na portalu www.svopoduzetnistvu.com)

Klimatska ispitivanje prototipa tiristorske lokomotive (na -35 Celzijevih stupnjeva) na ispitnom poligonu u Arsenalu, u Beču, 1983. godine (izvor slike: knjiga “Rade Končar 1946-1986“)

Te lokomotive i sada, nakon gotovo 40 godina i dalje voze po našim prugama i strojovođe za njih kažu da su to najbolje lokomotive koje su vozili. Ispitivanja lokomotive u ispitnim stanicama i u najtežim uvjetima na pruzi, u vuči teških tereta, na velikim uzbrdicama s uljem namazanim tračnicama, u oštrim klimatskim uvjetima pokazala su da je lokomotiva u to vrijeme prema svojim tehničkim parametrima i sposobnostima bila među najboljim lokomotivama u svijetu. 

 Poduzetnik Zvonimir Viduka, vlasnik uspješnog izvoznog poduzeća ALTPRO d.o.o. koji je kao mladi inženjer nekada davno ispitivao tiristorsku lokomotivu po svim prugama bivše države, u veljači 2018. godine mi je rekao:

 „Kažu mi željezničari da naše tiristorke super voze, da su zadovoljni. Svaki puta kada se vozim kraj pruge i naletim na žutu-oker lokomotivu pogledam broj, prepoznam ju i prođu mi u trenu sjećanja na dvije godine koliko sam se bavio njima i sjetim se mnogih lijepih i ružnih događaja. I osjetim neki ponos što sam imao čast puštati u pogon i učiti na tim našim tiristorkama“

A o svemu tome se malo ili gotovo ništa ne zna. Mladi inženjeri i u Končaru i na fakultetu nemaju pojma da je takva lokomotiva proizvedena. Neke to ne zanima, a drugi nemaju prilike nigdje ni čuti niti pročitati teme iz industrijske povijesti. A mnogi misle da povijest počinje od njih i idu im na živce ovi „stari končarevci“ koji pričaju nekakve nostalgične priče o vremenima kada su bili mladi.

Treba li nam povijest industrije

Zašto se sada jedna ekipa, uglavnom „starih“ končarevaca, prihvatila pisanja povijesti razvoja tiristorske lokomotive. A zašto da se netko uopće i bavi poviješću industrije? I to baš sada, kada sve manje ljudi zna uopće što je to industrija.

Povijest industrije ima važnu ulogu u jednom narodu kao i povijest umjetnosti, politička povijest, povijest znanosti i svi ostali oblici povijesti nekog društva. Nažalost, industrijskom poviješću se kod nas rijetko tko bavi, a niti se ne proučava i ne predaje na fakultetima. Povijest industrije ima nekih dodirnih točaka s poviješću znanosti, s poviješću tehnike, s industrijskom arheologijom, a spadala bi u gospodarsku povijest. Ali sve te znanstvene discipline nisu industrijska povijest. Povijest industrije nisam našao nigdje u sveučilišnim programima, ni kao dio nekog većeg predmeta. A još manje se može naći predmet ili kolegij Povijest hrvatske industrije. (Nisam proučio nastavne planove na svim fakultetima, možda se negdje i nešto nađe, ali stvarno sumnjam).

Povijest industrije ne bi trebala proučavati samo industrijske građevine, industrijsku opremu i industrijske proizvode, već bi težište trebala staviti na procese stvaranja, rasta, razvoja, a često i propasti industrija. To su vrlo složeni i uzbudljivi procesi koji u sebi objedinjuju povijesne podatke o događajima i osobama, znanstvene spoznaje o razvoju tehnike i organizacije primijenjene u industriji, o razvoju proizvoda, o organizaciji istraživačkog rada u poduzećima, podatke o načinu upravljanja, o utjecaju politike i društvenih pojava, te o važnim osobama iz industrije od menadžera do vrhunskih stručnjaka.

Povijest industrije ne smije baviti samo opisom i navođenjem određenih događaja, detaljima i procesima, već se mora baviti i objašnjavanjem uzroka i posljedica događaja u industriji u širem društvenom i povijesnom kontekstu.

Vrijeme ide, mnogo podataka se zaboravlja, mnogo dokumenata je izgubljeno, pogotovo u turbulentnim vremenima početkom 1990-ih. Osim toga ljudi u poduzećima bave se proizvodnjom i borbom na tržištu i nemaju sklonosti zapisivanja događaja i misle „da to nije njihov posao“. U poduzećima se teško nađu i fotografije koje opisuju razvoj poduzeća. A današnji znanstvenici s fakulteta (za razliku od nekadašnjih) nemaju sklonosti ulaziti u poduzeća, jer im je to „strani svijet“ kojeg ne razumiju i kojeg izbjegavaju. Puno je jednostavnije sjediti pred računalom, surfati po internetu i slati anketna pitanja internetom.

Nedavno sam dobio na čitanje jedan rukopis o povijesti zagrebačke industrije u vremenu prije II. svjetskog rata i nešto poslije rata. To je „znanstveni“ rad nekih sociologa koji će biti objavljen u jednom znanstvenom časopisu. Moj komentar je bio:

„To je na razini foto safarija vikend amatera u Africi. A rad je nešto kao foto album s tog safarija“. Strašno!

A prošli tjedan sam bio na jednom okruglom stolu u Matici hrvatskoj pod nazivom „Rad i kapital“. Sudionici su bili znanstvenici koje često viđamo na TV, ali koji nikada nisu bili u nekom poduzeću, pogotovo ne u industrijskom, u kojima se na ovaj ili onaj način povezuju rad i kapital, vlasnici i oni koji rade za vlasnike poduzeća.

Toliku hrpu besmislica, nerazumijevanja, nepoznavanja osnovnih pojmova  i konfuzije u glavama nisam vidio i čuo već jako dugo.

Pročitao sam nekoliko knjiga koje se bave temama iz gospodarstva i zgrozila me činjenica da su im članci iz novina glavna literatura na temelju koje provode istraživanja. A novine su jedan jako površan, nestručan, iskrivljen i često zlonamjeran prikaz događaja.

Razgovarajući često s mnogim ozbiljnim i obrazovanim ljudima bio sam užasnut njihovim nepoznavanjem događaja u Končaru i prije i poslije 1990-tih. Zato sam napisao tekst pod nazivom „Dramatične godine – KONČAR, 1990. do 1992. godine“. U tekstu opisujem turbulentno i tragično vrijeme u kojem je Končar „izgubio“ 20.000 radnika. I o tome se zna jako malo ili se iznose potpuno krivi podaci. Taj tekst se može pročitati na: http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=144

Klasična izreka Verba volant, scripta manent (Riječi odlaze, ostaje zapisano) podsjeća nas da će se ono što zapišemo ostati, a sve ostalo će nestati u magli zaborava.

Zato je jako važno da mi, ljudi iz industrije koji smo sudionici važnih povijesnih događaja i procesa iz razvoja industrije i razvoja proizvoda zapišemo svoja sjećanja, jer ono što se ne zapiše nestane u zaboravu.  Ako mi nešto o tome ne napišemo, onda će o povijesti naše industrije pisati novinari, sociolozi, filozofi ili politolozi na temelju anketa i novinarskih napisa.

A još je vjerojatnije da pisati neće nitko.

Zašto i kako pisati o tiristorskoj lokomotivi

Kad govorim o povijesti industrije htio bih istaknuti jednu odličnu i vrijednu knjigu. To je knjiga Mirka Kuljiša1Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942. – 2014.)“ Mirko Kuljiš, koji je nekada bio direktor u RIZ-u (Radio industrija Zagreb) u uvodu knjige piše: „To je još jedna avantura, inventura sjećanja na moj put kroz radioelektroniku, na ljude, kolege, događaje i društvene okolnosti u kojima se živjelo, stvaralo, borilo, uživalo i umiralo“.

Gospodin Kuljiš je objasnio i zašto je napisao tu knjigu:

Upitao sam se zašto su svećenici pisali knjige od pamtivijeka. Oni nisu sigurno brinuli o budućim čitateljima. Oni su vršili svoje poslanje, štovanjem djela onih o kojima su pisali. Tako razmišljajući pronašao sam motiv za pisanje ove knjige“.

Gospodin Kuljiš je napisao knjigu zato, jer smatra da je to njegovo poslanje, da ju je jednostavno trebao napisati, iz poštovanja prema ljudima s kojima je surađivao, ponosan na rezultate koje su zajednički ostvarili. I nakon mnogo godina sjeća se mnogih svojih suradnika, od vrhunskih znanstvenika do običnih, vrijednih radnika u proizvodnji.

To bi mogla biti poruka i svima nama koji razmišljamo pisati o temama iz povijesti industrije u kojoj smo i sami sudjelovali.

Kada se bavim industrijskom poviješću i ja razmišljam na isti način, kao i Mirko Kuljiš. Imam jedan (ne)skroman osjećaj da je to i moje poslanje. Osim toga, taj rad me i veseli. Sve to potaknulo me da napišemo priču o razvoju tiristorske lokomotive u Končaru. To, naravno, ne mogu napisati sam, već je na tom poslu angažirano mnogo naših kolega koji su u „ono“ vrijeme sudjelovali u tom projektu.

Radili smo tako da bih sjeo s kolegama, snimio njihova sjećanja, kada sam došao doma, „skinuo“ sam taj tekst s mobitela, zapisao ga, uredio, stavio podnaslove, ubacio slike, poslao tako uređen tekst na autorizaciju. I nakon toga sam tekst poslao svim kolegama, suradnicima u tom projektu. A neki kolege su svoje priloge sami napisali i poslali mi.

U pisanju nisu sudjelovali samo končarevci. Priloge sam dobio i od kolega sa ŽTP-a Zagreb i ŽTO Beograd, jer su i željezničari kao naručitelji lokomotive sudjelovali i u razvoju i u financiranju.

U pisanju povijesti tiristorske lokomotive svojim sjećanjima sudjelovali su Goran Orešković, Boris Meško, Gordan Kurelac, Josip Ungarov, Zvonimir Viduka, Stjepan Čunko, Dimitar Manđurov, Srećko Jergović, Zvonko Benčić, Goran Pavić, Željko Arbanas, Tomislav Kelemen, Ivan Sitar, Zlatko Bertol, Luka Čupković, David Vojinović, Milan Brkić, Milkenko Cunjac i Miroslav Vučetić.

Većina kolega, mnogi već u mirovini, rado se odazvala da ispriča svoja sjećanja. Nevjerojatno je koliko se sjećaju događaja iz vremena pred oko 40 godina. Sjećaju se mnogo bolje nego ja. Ako se u sjećanjima nađe i pokoja greška, krivi podatak, ako smo nešto pogrešno zapamtili ili se nismo sjetili, ako smo malo i previše subjektivni, možda katkada i previše sentimentalni, ne treba se netko zbog toga ljutiti, pa prošlo je gotovo pola stoljeća.

Nadam se da taj tekst može motivirati i kolege iz PLIVE, Prvomajske, TESLE, brodogradilišta, Đure Đakovića i ostalih, nekada veliki poduzeća da i oni napišu o svojim vrhunskim proizvodima koje su nekada stvarali.

Za koga smo to pisali? Hoće li to nekoga zanimati?

Je li to zanimljivo samo malom broju končarevaca? Jesu li to samo sentimentalna sjećanja na našu mladost, subjektivne priče koje neće nikoga osim nas zanimati?

Ovu priču pišemo za one koje zanima povijest industrije, za končarevce i nekončarevce i za one koji će možda jednom raditi na velikim projektima. Znam da mnoge ne zanima industrijska povijest, mnoge ne zanima nikakva povijest. Za njih sigurno ne pišemo.

Kad netko kaže da to može biti zanimljivo samo za končarevce, to mi izgleda kao da kaže da bitka kod Sigeta može zanimati samo potomke Nikole Šubića Zrinskog i Gašpara Alapića. Znam da to nije tako i znam da ta tema može zanimati krug ljudi širi od samih končarevaca.

Koliko takvih ljudi ima ne znam, ali znam da ih ima. Tekstovi koji na mojoj mrežnoj stranici obrađuju teme iz industrijske povijesti se čitaju više nego što sam očekivao. Članci o našim velikim profesorima i o drugim temama iz industrije, razvoja proizvoda i poduzetništva imaju preko 3.000 čitanja. Tekst o profesoru Čatiću sa Strojarskog fakulteta je najčitaniji i ima preko 7.500 čitanja. A to su tekstovi od oko 100 stranica. (Za usporedbu, kod nas se knjige tiskaju u cca 300 primjeraka).

Može li takav tekst biti zanimljiv mladima? Što bi mladi inženjeri mogli naučiti iz tog projekta?

Kod pisanja teksta bilo nam je jako važno da taj tekst bude zanimljiv i koristan mladim ljudima, mladim inženjerima, jer bi se u protivnom sveo na nostalgiju za prošlim vremenom, kada smo bili u mladi i u naponu snage. Kolega Goran Orešković me upozoravao da poruka teksta ne smije biti: „Sve je bilo bolje kada smo mi bili mladi. Takva poruka  ne smije biti upućena mlađoj generaciji, jer će nam oni reći da idemo k vragu i da znamo samo kukati za svojom nekadašnjom važnosti. Oni će nedvojbeno utvrditi da starija generacija plače za vremenom u kojem je bila u važnim ulogama, bez obzira kako je sve završilo. I, moramo priznati, bit će u pravu.“

To su jako važna i korisna upozorenja, jer mnogi kada dođu u godine vole pričati o prošlosti na način koji mladima ide na živce. Ja se nadam da smo u tekstu izbjegli tu zamku i prikazali kako se radio jedan veliki projekt, u kakvima naši mladi stručnjaci sve manje imaju mogućnosti sudjelovati. Htio bih i da nauče kako su se radili veliki projekti i upoznaju način razmišljanja sudionika koji su u to vrijeme bili mladi i dosta neiskusni, ali su svi bili vrhunski inženjeri željni znanja i dokazivanja na najvećim projektima.

Posebno je važno da današnji mladi inženjeri upoznaju entuzijazam, ljubav prema poslu i što je najvažnije, optimističan i vedar duh, uvijek sklon šalama koji je vladao cijelo vrijeme u projektu.

Dio veselog tima s tiristorske lokomotive ispred Končarevog Instituta 1983. godine: Stjepan Šantak (umro), Goran Orešković, Boris Meško, Gordan Kurelac, Damir Klikić, Goran Pavić. (Izvor slike: arhiva Gordana Kurelca)

Željko Arbanas koji je poslije rada na lokomotivi otišao u SAD, osnovao tamo svoje poduzeće i surađivao s najvećim američkim kompanijama kao što je Boeing, u ljeto 2017. godine mi je rekao: „Uvijek ću se sjećati rada na tiristorskoj lokomotivi kao najljepšeg razdoblja u mojoj karijeri. Na posao sam svaki dan išao s velikim osjećajem zadovoljstva. U Americi je u poslu najvažniji novac i profit i sve je tome podređeno“.

Koliko su znanja i iskustva stečena na tiristorskoj lokomotivi bila važna za daljnji razvoj u Končaru?

Na tiristorskoj lokomotivi stečena su znanja koja su bila korisna u razvoju i Končarevog novog vlaka i novog tramvaja. A neka nova saznanja i metode proračuna koristili su se i kod proračuna generatora. Stručnjaci koji su radili na tiristorskoj lokomotivi imali su važnu ulogu u daljnjem razvoju Končarevog zglobnog tramvaja (1994.), niskopodnog tramvaja (2005.) i niskopodnog vlaka (2011.).

Koliko je razvoj trajao i kakvi su bili rezultati projekta

Razvoj lokomotive trajao je dosta dugo, od službenog početka 1978. do 1985. godine. Svaki razvoj novog proizvoda svugdje na svijetu uvijek doživljava i nepredviđene probleme. Nemoguće je točno sve isplanirati i isprogramirati i u pravilu razvoj svugdje traje duže od planiranog.

U početku su sva željeznička poduzeća potpisala sporazum da će kupiti oko 300 komada lokomotiva. Na kraju, iako su svi dali vrlo pozitivno mišljenje o lokomotivi, samo je ŽTP Zagreb kupio 16 komada lokomotiva (15 + prototip). Ostali su odugovlačili s narudžbama, a čak je i u ŽTP-u Zagreb bilo otpora i još su naručivali prijašnje diodne lokomotive. Mnogi su se i bojali novih tehnologija i nove lokomotive.

Na kraju je projekt imao veliki „peh“, jer je završen u vrijeme kada se bivša država raspadala i dogovoreni kupci su odustajali od narudžbi, jer više nitko nije imao volje niti novaca da kupuje velike i skupe proizvode. A to nije u početku razvoja nitko mogao predvidjeti. I kraj projekta je ušao u „nestabilno, opasno, a nakon toga i ratno razdoblje“.

Končar je lokomotivu nudio u inozemstvu i uspostavljeni su kontakti s argentinskim, kineskim, bugarskim i rumunjskim željeznicama i svi su vrlo pozitivno ocijenili lokomotivu, ali ih je smetalo što je napravljen (tada) samo jedan komad i rekli su da se samo na temelju jednog prototipa ne mogu odlučiti za kupnju. A Argentina je ušla u veliku financijsku krizu, iako je već bio potpisan veliki predugovor.

Na kraju je u Domovinskom ratu na miniranoj pruzi stradala jedna lokomotiva i sada ih još uvijek vozi 15 lokomotiva.

I na kraju

Na kraju dugačkog teksta u 8. poglavlju sam napisao:

„Ovaj tekst je rezultat vrijednih sjećanja ljudi koji su sudjelovali u razvoju lokomotive, stručnjaka iz Končara i stručnjaka sa Željeznice. Svi kolege su u pisanju ove povijesti sudjelovali s jako mnogo entuzijazma, u prijateljskom ozračju, sjećajući se vremena kada smo svi bili mladi, puni energije i želje da napravimo jedan vrhunski proizvod.

To je bilo vrijeme, kada su si Končarevi inženjeri prije početka razvoja nekog proizvoda samouvjereno postavljali cilj: „Mora biti među najboljima na svijetu. I mora biti bolji od Siemensovog proizvoda“.

LITERATURA

1. Benčić, Zvonko (2014), Razvoj i proizvodnja električnih vozila u Hrvatskoj , http://www.croatianhistory.net/etf/bencic_vozila.html

2. Dadić, Žarko (2015.), Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata : (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti), Izvori, Zagreb

3. Grupa autora (1986.), Rade Končar – 1946. − 1986., Rade Končar, Zagreb, Fallerovo šetalište 22

4. Grupa autora, ur. Drago Ban (2015.), 90 godina Zavoda za elektrostrojarstvo i automatizaciju, 1925. − 2015., FER, Zagreb

5. Havliček, Milena (2008.), Ime trajnog sjaja, prilog povijesti elektroenergetske industrije Hrvatske, Binosa Press, Zagreb

6. Kuljiš, Mirko (2014), Na valovima sudbine radioelektronike u Hrvatskoj (1942.-2014.), Kiklos, Zagreb

7. Ožanić, Marijan (2017), Znanost i industrija (3): Zvonko Benčić − znanstveni put kroz ‘Mravlju zemlju’ učinske elektronike“ http://www.sveopoduzetnistvu.com/index.php?main=clanak&id=142)

 


1  Mirko Kuljiš, (rođ. 1924., u Splitu), mr.sc. elektroinženjer, direktor Instituta RIZ u Zagrebu, a poslije i cijelog RIZ-a.. Sudjeluje u NOB-u kao radiotelegrafist, poslije rata ostaje u vojsci i odlazi 1946. u Lenjingrad (danas Sankt Petersburg) na studij radiotehnike pri Vojnoj akademiji za vezu. Nakon raskida odnosa sa SSSR-om vraća se u zemlju i nastavlja studij na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, odsjek slabe struje kojeg završava 1952. Poslije studija radio je na Vojnotehničkom institutu u Beogradu, prelazi u Ratnu mornaricu i radi u Mornaričkom remontnom zavodu za elektroniku u Divuljama, U to doba, 1954. pokreće osnivanje Odsjela slabe struje na Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Godine 1959.prelazi u Mornaričko-tehnički, a nakon toga odlazi u Zagreb, u Brodarski institut. Godine 1963. dobiva stipendiju UNESCO-a i odlazi na Electrical Electronic Department of Birnigham University, a 1068. izlazi iz vojske i zapošljava se u Privrednoj komori Zagreb. Godine 1970. postaje direktor Instituta RIZ-IETA, a nakon toga i je postao generalni direktor cijelog RIZ-a i Predsjednik SOOUR-a RIZ, gdje je ostao do umirovljenja 1982. godine. Godine 2009. počeo je pisati knjigu koju je završio 2014.

Ostavi komentar

*