Potražite Zlatne Ljude

Potražite Zlatne Ljude

»Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima. Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas…«

dr. sc. Viktor SImončič

“Na Zemlji bi se činilo manje zla kada se zlo ne bi činilo u ime dobra.” (Marie von Ebner-Eschenbach)

Viktor Simončič

U jednoj emisiji povodom presude Karadžiću, sudionik je bila i Janja Beč Neumann. Prije par godina nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Cijenim ju. Poznajemo se. Sudionici rasprave su osudili zločine počinjene na ovim prostorima. Uvijek se u raspravama pojavljuje i ono »ali«. Neki bi osudili neke malo više, neke malo manje. I uvijek je netko drugi kriv. Oni njihovi puno krivlji nego ovi naši. Sva razlika je na kraju u »5 dekagrama«.

Pravomoćno osuđeni i jedni i drugi i za organizirani zločin i za nevjerojatne patnje koje su nanijeli drugima, a i trećima. I sada se od onih koji su bili na ovaj ili onaj način sudionici nanesenog zla očekuje da to isprave, da objasne narodu kakve smo budale bili i da se svi posramimo i pokušamo jedni u drugima način ono lijepo, što nas je vezalo dok nam božica mržnje (mora da takva sigurno postoji, iako je nisam našao u popisu božanstava Grka i Rimljana) nije dala pušku u ruke i prepustila nas bogovima rata. Njih na popisima ima koliko god ih ljudskom rodu treba. A bogovi rata, kada obave posao s veseljem nas daju u ruke božici tragedije. Ni nju nisam našao na popisu božanstava, ali mora da postoji, jer nas još uvijek drži pod svojom moći.

I u raspravi, ipak malo drugačijoj i obećavajućoj od onih na nacionalnim televizijama, Janja je rekla kako među nama postoje i dobri, oni na koje bi se morali ugledati. Kako bi njih morali početi isticati, da se okrenemo njima i da na njih, sa sadašnjih nesposobnih i četo negativnih političara, usmjerimo pažnju. A među lošima kojima zauzimaju medijski prostor u svakoj od naših malih etničkih periferija postoje i dobri. I ne mali broj. Ugledamo li se u njih možda objektivnije sagledamo strahote. Samo da još ona neimenovana božica mržnje (a da nije neki bog?) prestane rovariti u svakoj vijesti, događaju. Začudo, neimenovanu božicu mržnje ne zazivaju i ne slave oni koji su najviše izgubili. Njoj žrtve, u obliku napaćenih, prinose gotovo samo oni koji nisu izgubili nikoga i koji su patnje drugih pretvorili u osobne profite. Janjo, oprosti za pojednostavljenje tvoje rasprave u emisiji.

Teško se oduprijeti božici mržnje

Neće nam biti lako oduprijeti se božici mržnje. Gotovo da su me zgrozili podaci iz odgovora gradonačelnice Supetra Ivane Marković na zahtjev da se pomogne skupu u Bleiburgu. Onom na kojem su lani Austrijanci zabranili fašističke pozdrave i pritvorili neke pojedince oduševljene dizanjem desnice, prema čijem dizanju u znak pozdrava mi imamo selektivni pristup, pa se može podizati kako se kome prohtije. Ove godine zabranili su i misu, jer kažu da po njihovom viđenju u svemu im previše fašizma i pokušaja prekrajanja povijesti.

Gradonačelnica je napisala: »Grad Supetar nije u mogućnosti odvojiti sredstva za Vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije, gdje su u četiri godine rata u borbi protiv okupatora poginula 492 bračka borca, dok je 275 Bračanki i Bračana stradalo od fašističkog terora. U ratu je stradalo 110 djece, dok ih je 118 ostalo bez jednog, a osam bez oba roditelja«.

I što me to zgrozilo? Ma ne odbijanje pomoći, već činjenica da je na Otoku Braču stradalo gotovo tisuću djece, žene i muškaraca. Koliko ih je stradalo na Hvaru, Pagu, koliko u Kninu, Brinju, Pazinu, Virovitici, Sunji? Koliko tisuća u mjestima po bivšoj državi? I sve te žrtve većini ne znači ništa, jer o tome ne uče djeca u školama. Ispada da je samo na našim prostorima sramota reći da se netko borio na drugoj strani, naravno na strani antifašista.

Spomenik poginulim partizanskim borcima i žrtvama fašističkog terora iz mjesta Baćine podignut na Sladincu, uz magistralnu cestu prema Splitu. Snimio: M. Erak / Izvor: http://antifa-ploce.com/

Prekrajanje povijesti à la Ivo Banac

Na jednoj TV nastupio je povjesničar Ivo Banac. Ako sam dobro razumio, objasnio je da je kod nas bio građanski rat, kao u Španjolskoj. Novo tumačenje povijesti, jer kako su učili nas i kako to razumiju i Austrijanci koji su zabranili misu, u Jugoslaviji se vodio rat protiv fašizma i fašista, u sklopu Drugog svjetskog rata. To što je veliki broj bio u fašističkim uniformama, što su ti i takvi krivi za onih tisuću Bračana i stotine tisuća drugih, ne znači da je bio građanski rat. Janja, inače iz Vojvodine, o tom ratu govori jasno, neopterećena onim moj i naš. Pojašnjava da se Hrvatska optužuje da je imala Jasenovac, ali kaže da se u to vrijeme okupirani Beograd, preko svojih kvislinga hvalio da je prvi velik grad u tadašnjoj fašističkoj Europi, grad bez Židova. Jedino im je išlo u plus da su Židove prebacivali u logor u Zemunu, koji je tada bio pod vlašću ustaša. Nisu okrvavili ruke. Oni su bili samo isporučioci, pa sada neki njihovi nasljednici, valjda isto s deficitom povijesti u školama o Drugom svjetskom ratu, pričaju samo o Jasenovcu.

Inače, što se tiče strahota onoga, ovoga i svih drugih ratova te rane ne treba otvarati svaki dan. Ne smiju se zaboraviti, ali se mora dozvoliti da polako zacijele. Moramo konačno postati ono čime se hvalimo kao najinteligentnija vrsta. Moramo preskočiti svoju sjenu, jer do jučer mi to nismo bili. Svi smo protiv svih ratovali i ubijali. Mi smo jedina vrsta koja bez egzistencijalne potrebe ubija sebi iste. Sve druge vrste ubijaju samo kada su ugrožene i gladne.

Potražite ih…

Drago mi je da poznajem Janju. I ja kao i ona vjerujem da među nama mogu prevladati dobri. Kako? Tako da svatko od nas djeluje u svom malom krugu. Da povežemo krugove, na način kao da se radi o bezbroj olimpijskih, i da djelujemo. Svatko onoliko koliko može, ignorirajući božicu mržnje, i božicu egoizma. Mora da i takva postoji kada se pogleda kakvi su među nama. Nije samo Janja jedna od dobrih koje poznajem. Ma znam ih svu silu. Bojim se samo da neki od njih nisu svjesni svoje dobrote pa ju ne dijele dovoljno.

Pogledajte oko sebe.

»Ima ljudi koji izazivaju i potiču ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju možda prepoznali), jednostavno, ni po čemu se ne ističu od ostalih ljudi…

A ipak, čine nam život ljepšim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkada ih možemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruženi, po sretnim pričama ili pjesmama, ili po muzici kojoj uče djecu. U njihovoj blizini nema mržnje, ljutnje ili ružnih riječi. Okruženi su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uče kako živjeti, kako se radovati, kako voljeti.

Zovu ih Zlatni Ljudi. Svako sretne nekog zlatnog čovjeka, a toga čak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat ćete ga u očima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepom, smirenom i ispunjenom osjećaju sreće u grudima. Potražite Zlatne ljude… tu su… oko nas…« (Patuljci žive u kuglama, Jadranka Klepac – skinuo s interneta)

Komentari su zatvoreni