Poticanje zapošljavanja i rast gospodarstva – nešto tu ne štima

Radna mjesta će se otvarati, ako poduzetnici imaju posla, ako imaju kome prodati svoje proizvode. Stimulacije ne otvaraju radna mjesta, a još je gore ako stimulacije potiču zapošljavanje u državnim službama

Kada sam na jednom sastanku nedavno ustvrdio da je nezaposlenost glavna tema kojom se moramo baviti, (ja stalno i svakome tupim o tome)  jedan ugledni  političar mi je rekao da nisam u pravu jer da je najvažnija politika koja jedina ima moć i mogućnost da rješava probleme. „Dobro, znači najvažnije je da osvojite vlast. A kada ju osvojite, što ćete raditi, kako ćete rješavati problem nezaposlenosti?“

Marijan Ožanić

Nedavno sam naletio na nekakvu TV diskusiju o rezultatima ostvarenim nakon pola godine primjene Zakona o poticanju zapošljavanja. Da se podsjetimo, kada je Zakon izglasan, u novinama smo mogli pročitati: Kako bi se prekinuo ovaj začarani krug te što prije pokrenuo gospodarski rast, krenulo se sa stimuliranjem zapošljavanja kao glavnim čimbenikom tog rasta, pa je u Saboru po hitnom postupku donesen Zakon o poticanju zapošljavanja koji stupa na snagu 31. svibnja 2012. godine. Taj Zakon želi pomaći mladim nezaposlenim osobama da steknu radno iskustvo te dugotrajno nezaposlenim osobama da lakše ostvare zaposlenje.

Ovim Zakonom predviđeno volontiranje podrazumijeva stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Namijenjeno je mladima u dobi od 15 do 29 godina koji nemaju više od šest mjeseci radnog iskustva. Doprinose plaćaju poslodavci kojima se novac kasnije vraća, a HZZ dodaje 1600 kuna naknade.

U diskusiji su se čule i kritike i pohvale tom Zakonu. Oni koji su ga kritizirali rekli su da je uz pomoć tog Zakona zaposleno malo ljudi i uglavnom u državnim službama. A jedan mladi čovjek je rekao da s 1.600 kuna ne može napraviti ništa i da je to stvarno premalo za život. A drugi koji su hvalili Zakon rekli su da je to bolje nego sjediti besposlen kod kuće. A uz to se dobije iskustvo koje se upisuje u radnu knjižicu i bit će korisno kod kandidiranja za posao.

Tko je zadužen za pokretanje gospodarstva?

Podržavam svaku akciju koja ima za cilj omogućavanje mladim ljudima da se zaposle, da dobiju iskustvo, da započinju raditi, pa makar i na ovakav način. Siguran sam da je za mladog čovjeka i to bolje nego da sjedi doma. Ali u svemu tome i u tim dobrim namjerama uočavam jedan veliki nesporazum na nekoliko razina. U prvom redu nesporazum vidim u rečenici „Kako bi se ….što prije pokrenuo gospodarski rast, krenulo se sa stimuliranjem zapošljavanja kao glavnim čimbenikom tog rasta“. Kada se to pročita, može se zaključiti da će se nezaposlenost smanjiti, ako se bude stimuliralo zapošljavanje, kao da se nezaposleni ne žele zaposliti, pa ih treba stimulirati i nagovarati, odnosno poslodavci ih ne žele zaposliti iz nekih čudnih razloga pa ih i njih treba stimulirati.

Niskopodni tramvaj – jedan od naših tehnološki najsofisticiranijih proizvoda od osamostaljenja Hrvatske

Izgleda da se ne želi priznati, a možda se niti ne želi ili ne može shvatiti da će se ljudi zaposliti samo ako postoje slobodna radna mjesta i tu stimulacije ne igraju nikakvu važnu ulogu (iako naravno uvijek dobro dođu).  A radna mjesta će se otvarati, ako poduzetnici imaju posla, ako imaju kome prodati svoje proizvode. Stimulacije ne otvaraju radna mjesta, a još je gore ako stimulacije potiču zapošljavanje u državnim službama. Poticanjem zapošljavanja neće se ostvariti rast gospodarstva, već će se jedino rastom gospodarstva ostvariti veće zapošljavanje. Ako se misli stimulacijama predviđenim navedenim Zakonom pokrenuti gospodarski rast, onda smo zbilja u velikoj gabuli.

Apsurdnost cijele situacije dolazi do izražaja i u tome da, sada u krizi kada svaki dan gotovo 700 ljudi gube posao, najvažniji političari su Ministar rada i mirovinskoga sustava i Ministar financija. Pa oni ne otvaraju radna mjesta. Prvi Ministar „prebrojava ljude na burzi i u mirovini“ i regulira na neki način troškove rada (što je važno za gospodarstvo), a Ministar financija je blagajnik koji se trudi napuniti blagajnu porezima ili kreditima. A oni kojima bi u opisu radnog mjesta trebalo biti poticanje rasta gospodarstva i poticanje razvoja poduzetništva koje će onda otvarati radna mjesta, nigdje se više ne čuju. Neko vrijeme se govorilo o investicijama kao čarobnom štapiću koji će na magičan način povećavati zapošljavanje, a sada se više niti to ne čuje.

Budući da se ne zna kako se pokreće gospodarstvo, onda dobru dođu diskusije o 4. modulu zdravstvenog odgoja, Registru branitelja i nametnutim ćiriličnim napisima u Vukovaru. A i ove snježne nepogode su izgleda dobro došle, kao naručene da se narod ima čime zabavljati i da ne misli na to gdje će im se djeca zapošljavati.

Carevo novo ruho

Broj nezaposlenih raste svaki dan i već prelazi brojku od 360.000,  ali to je samo usputna tema u medijima. Novinari bježe od te teme, jer ju ne razumiju, ne znaju kakva bi pitanja postavljali, niti znaju ljude koji bi o tome mogli nešto suvislo reći. Mediji su puni čudnih likova, trivijalnih tema i trivijalnih razgovora.  Pod svjetlo javnosti, na stolice za razgovore u raznim TV studijima stalno se dovodi najviše 15 do 20 uvijek istih osoba koje mudruju hrvatskoj javnosti o svemu i svačemu, premeću većinom političke teme na intelektualnoj razini diskusije u svakom boljem kafiću ili u birtiji kod „Dvije lipe“ na Trešnjevačkom placu. A niti jedan od njih o gospodarstvu i proizvodnji nema pojma.

Tu i tamo, povremeno se pojavljuje poneko od 4 (četiri) osobe koje znaju nešto reći o proizvodnji, ali ih i onda pitaju da komentiraju uglavnom  makroekonomske i političke teme. Dominiraju ljudi s Politologije, pa Filozofije i makroekonomisti s Ekonomije. Nitko od njih ne zna kako se organizira proizvodnja i kako se razvija, stvara i izvozi inovativan proizvod konkurentan na svjetskom tržištu. Stalno se otvaraju nove privatne škole, na svakih 20.000 stanovnika imamo jedan ekonomski ili sličan fakultet, ali se ne otvara niti jedna nova škola ili fakultet za proizvodna zanimanja. Glavni naš „stručnjak“ za inovacije u međunarodnim regionalnim EU projektima je profesorica s Filozofije koja, naravno, nikada nije bila ni blizu procesu razvoja inovativnog proizvoda.

U zadnje vrijeme pojavljuju se neki likovi koji su se obogatili na raznim uvoznim poslovima, otvaranju ljekarni i sličnim projektima i postaju glavni eksperti i autoriteti za pitanja poduzetništva. Budući da su ljudi koji nešto znaju o proizvodnji „eliminirani“ iz javnosti, izvode se predstave, nešto kao Carevo novo ruho u kojima se besmislenim plesnim pokretima glumi da nešto rade u raznim agencijama, institucijama i uredima i izgovaraju besmislene rečenice pune izraza kao što su tehnologija, inovacije, razvoj i društvo znanja. A nema nikoga da ih kao „malo, naivno  dijete iz bajke“ pita, a što ste do sada napravili.  Zajednička im je značajka da kao „vrag od tamjana“ bježe od ljudi koji o tome nešto znaju i koji su na tim područjima ostvarili rezultate i od kojih bi mogli nešto naučiti.

Bio sam prošle godine prisutan na predstavljanju projekta Tehnološkog parka na Velesajmu što su napisali (i za to dobili lovu) ljudi koji su neki tehnološki park vidjeli samo na internetu ili u novinama. U zadnje je vrijeme na Sveučilištu postalo popularno govoriti (postalo je „in“) o poduzetništvu pa su se zaigrali – osnivaju razne odjele za transfer tehnologije,  poduzetništvo i inovacije i uglavnom troše jako mnogo novaca bez rezultata. Naslušao sam se raznih predavanja o inovacijama i poduzetništvu, obično na razini 1. razreda neke srednje škole koje su držali razni „stručnjaci“, čak i profesori s poznatih, razvikanih učilišta.

Netko s perverznim smislom za humor kaže da bi naše društvo trebalo biti društvo znanja. A jedna je od osnovnih značajki našeg današnjeg društva da se ljudi sa znanjem o gospodarstva, razvoju proizvoda, o inovacijama i o realnom svijetu izbjegavaju, a često se prema njima pokazuje i otvorena mržnja.

Čuđenje jednog naivca

Kada sam nedavno na jednom sastanku tvrdio da je nezaposlenost glavna tema kojom se moramo baviti, (ja stalno, svakom prilikom i svakome „koga dohvatim“ stalno tupim o tome)  jedan ugledan političar mi je rekao da nisam u pravu, jer je najvažnija politika koja jedina ima moć i mogućnost da rješava probleme. „Dobro, znači najvažnije je da osvojite vlast. A kada ju osvojite, što ćete raditi, kako ćete rješavati problem nezaposlenosti?“, pitao sam ih.

Malo po malo prosječnog Hrvata uvjerili su  da novci rastu na drvetu i da je nezaposlenost elementarna pojava, rezultat djelovanja  više sile, nešto kao tsunami, potres, ozonska rupa, erupcija vulkana ili padanje snijega, na koju političari nemaju nikakav utjecaj i o tome ih uopće ne treba ništa pitati.  Nedavno je na Radio Sljemenu bila nekakva emisija o problemima Zagreba i bavila se raznim temama kao što su one čuvene fontane, javilo se mnogo ljudi koji su svašta komentirali, kritizirali ili hvalili Gradonačelnika, ali niti jedan, baš niti jedan slušatelj, niti jedan Zagrepčanin nije postavio pitanje kako će se riješiti problem 45.000 nezaposlenih u Zagrebu. Siguran sam da svaki slušatelj koji se javio ima u užoj ili široj obitelji nekog nezaposlenog, ali tu temu nisu spominjali, mnogo su im bile važnije diskusije o fontanama.

Što se to događa, je li ljudima tako ispran mozak da ne shvaćaju vrijeme u kojem žive i probleme koji im zagorčava život i živote njihovih obitelji. U cijelom svijetu, u svim gradovima pokreću se akcije za poticanje poduzetništva, pogotovo poduzetništva temeljenog na znanju i inovacijama, grade se tehnološki parkovi, pokreću se razne akcije kojima će se otvarati radna mjesta, jedino u mom dragom Zagrebu ta je tema potpuno nezanimljiva.

A ja sam još donedavno, (naivan kakav jesam), iskreno vjerovao da će na sljedećim izborima glavna tema biti zapošljavanje i stvaranje radnih mjesta. Čak sam bio „toliko glup“ da sam neke ambiciozne mlade političare u to uvjeravao i sugerirao im da se počnu pripremati i učiti o poduzetništvu, gospodarstvu i sličnim temama. Možete si misliti kako su me sažaljivo gledali.

Na kraju želim reći, podržavam sve zakone, sve akcije i sve inicijative koje žele potaknuti zapošljavanje, ali se pitam kada će se konačno netko ozbiljno i stručno početi baviti gospodarstvom.

 

Komentari su zatvoreni