Postoji li za Agrokor i druga strana medalje?

Postoji li za Agrokor i druga strana medalje?

U svakom slučaju Hrvatska je na rasprodaji i sigurno je kako polako, ali sigurno klizimo u ekonomsko ropstvo na što sigurno brojne žrtve i poginuli branitelji u Domovinskom rati nisu ni u snu pomišljali ili željeli

Žarko Delač

Žarko Delač

Ovih se dana opravdano možemo pitati ima li nešto pozitivno što je Todorić napravio na hrvatskoj gospodarskoj sceni proteklih godina? Naime, serviraju nam se samo negativne informacije, komentari, optužbe te činjenice iz tzv. neiminovanih, ali pouzdanih izvora. No pri tome se teško oteti dojmu kako je riječ o manje-više orkestriranom i sinkroniziranom djelovanju kako bi se pokazala samo jedna istina. Izgleda kako se na isti način postupalo i i proteklih godina kada je isti čovjek proglašavan osobom godine, a njegovi menadžeri dobivali mnogobrojne nagrade i priznanja za najbolje poduzetnike. No ako je to bila laž i magla kako da sada povjerujemo tim istim ljudima i medijima da govore istinu?

Da medalja ima dvije strane možemo se uvjeriti i na primjeru rastrošnog života »dinastije« Todorić. Negativni komentari i objede na vozni park ili troškove reprezentacije potpuno su neopravdani jer vlasnik jednog od najvećih koncerna u ovom dijelu Europe treba imati jahte, vile, helikoptere i ručati u elitnim restoranima. Naime, živeći i radeći u okruženju bogatih menadžera, bankara, političara ili plemstva jednostavno nije moguće stanovati u stanu i voziti se javnim prijevozom. Pripadnost određenom društvenom sloju zahtijeva i takvo ponašanje, manire i okruženje. Možemo povući paralelu i s našim radnicima koji zarađuju tisuće eura u inozemstvu što je za naše prilike puno, ali nažalost oni ne žive u našim uvjetima već moraju uzeti u obzir da je osim prehrane sve ostalo daleko skuplje. Od najma ili skoro nemoguće misije kupnje stana do troškova liječenja, zdravstvenog, mirovinskog ili obveznog životnog osiguranja.

Posao i redovita plaća za 60 000 Hrvata

U kontekst krimena rastrošnosti ubrajaju se i Kulmerovi dvori koji bi davno propali jer su bili potpuno devastirani i zapušteni, a sada ipak daju prekrasnu vizuru cijelog područja. Slično je i s uređenim i izgrađenim objektima na otoku Smokvica koje ne čeka sjajna budućnost nakon što je upravljanje preuzela država. Stoga se možemo zapitati zašto takve stvari proglašavamo lošima ili je loše što to gledamo samo iz perspektive ljudskog jala i zavisti. Osobito sada kada se izgleda natječemo tko će više udariti već mrtvog magarca. Preko noći smo zaboravili kako je godinama 60.000 ljudi redovito dobivalo plaću, naši dobavljači su imali sigurno tržište, mnogi sportaši i klubovi stipendije i donacije, a djeca uređena igrališta. U konačnici svi su željeli surađivati s Agrokorom i gurali se u red dobavljača iako je tome možda i razlog što većina stranih trgovaca ne surađuje s našim proizvođačima.

Unatoč tome što je kvaliteta naših prehrambenih proizvoda uglavnom bolja od uvoznih, kemijski obrađenih artikala. Upotpunjujući sliku vezanu uz Agrokor moramo uzeti u obzir pojavu američkog investicijskog fonda kao spasonosnog rješenja čime je potpuno jasno kako će stranci preuzeti jednu od kralježnica hrvatskog gospodarstva. Možda će tada nekima biti lakše i bez zavisti će gledati ljetovanje stranaca u uvali Medveja ili slušati neke nepoznate jezike u Kulmerovim dvorima. Sve u svemu ovaj je slučaj vrlo kompliciran i zamršen, u njega su definitivno uključeni mnogi veliki igrači i interesne skupine i stvarno je potrebno da institucije obave svoj posao. No kako je počelo teško je reći hoćemo li i kada saznati konačan rezultat i ishod.

U svakom slučaju Hrvatska je na rasprodaji i sigurno je kako polako, ali sigurno klizimo u ekonomsko ropstvo na što sigurno brojne žrtve i poginuli branitelji u Domovinskom rati nisu ni u snu pomišljali ili željeli.