Posljednji tramvaj

Posljednji tramvaj

(Naslovna fotografija / ilustracija: www.zeljeznice.net)

Sedamdesetih godina u Zagrebu si poslije deset sati navečer teško vidio pristojnog čovjeka na ulici. No bilo je dakako i takvih koji su zbog nekih posebnih razloga i poslije tih kasnih sati trebali gradski prijevoz. Za njih je postojao posljednji, noćni tramvaj…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

„Zagreb by night“ – sjećam se ironičnog naslova članka Veselka Tenžere, napisanog sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Jer Zagreb u to doba nije bio ni nalik Beču, Berlinu ili Parizu – pa ni današnjem Zagrebu. Neće baš biti da je Zagreb bio, kako pisaše Ivo Andrić, grad sumornih ljudi koji u nekim rupama jedu gulaše, niti Zagreb 19. stoljeća kada je gradonačelnik odbio ograditi veliku rupu u Mesničkoj ulici jer danju u nju neće nitko upasti, a ako netko upadne noću nije ga šteta, no ipak…

Na noćne se izlaske izlazilo u osam, a lokali su se u pravilu zatvarali u 10 sati navečer. Ako si se baš htio i poslije te ure zabavljati morao si potražiti mjesto u baru zadnjeg kata Nebodera (onoga na Trgu bana Jelačića, naravno) ili u Kolodvorskoj restauraciji – u kojoj si bio izložen opasnosti da te milicijska racija privede i neko vrijeme zadrži u nimalo ugodnom prostoru (što se meni s mojim društvom dogodilo).

Nimalo pristale seksualne radnice

Ne samo oko Svačićeva trga, nego i na samom Trgu Republike (današnjem Trgu bana Jelačića) prostitutke su vabile svoje mušterije – naročito ispred Varteksa (današnjeg Müllera) i u prolazu prema tržnici, Harmici. „Mladi gospon, nije to nikakva sramota“, nudile su mi se, baš kod Harmice, dvije nimalo pristale seksualne radnice, a kad je mom pokojnom profesoru, inače vrlo uglađenom gospodinu, jedna takva sasvim eksplicitno pokazala svoje namjere („Stari, hoćeš li …?“ ), ovaj je na to sasvim pristojno odgovorio: „Ne, hvala.“

Prostitutke su vabile mušterije ne samo oko Svačićeva trga, nego i na samom Trgu Republike, naročito ispred Varteksa i u prolazu prema Dolcu

No da se vratimo temi: poslije deset sati navečer teško da si vidio pristojnog čovjeka na ulici. No bilo je dakako i takvih koji su zbog nekih posebnih razloga i poslije tih kasnih sati trebali gradski prijevoz. Za njih je postojao posljednji, noćni tramvaj. Taj je u 23:30 kretao s Remize i ako ga nisi uhvatio mogao si drugog čekati do dana bijeloga. Zašto to kažem? Kažem zato što je za pozvati taksi trebalo otići do telefonske govornice i još za nju imati žeton. A usto je prijevoz taksijem bio basnoslovno skup, pogotovo noćnim koji je vozio po 30 posto višoj tarifi.

„Malo smo si popili, a?“

Ne ljubuje se danju, nego noću – zar ne? I tako sam čekao posljednji tramvaj na stanici u Ulici proleterskih brigada (današnjoj Aveniji Vukovar), a uz mene ne znam da je bilo još koga osim jednog postarijeg čovjeka. Odjednom se ovaj strovali na leđa. Priđem mu bliže, pružim ruku pa ga dignem: „Malo smo si popili, a?“ Na to on nešto promrmlja tek toliko da potvrdi moju hipotezu.  Što da radim s njime? Lijepo ga uhvatim ispod ruke, dovedem do stupa sa znakom stajališta, naslonim ga na njega (čovjeka na stup). „Sad će doći tramvaj, a kad stane uđite na prva vrata“, dadoh mu upute, a čitatelju ću dati pojašnjene. Bilo je to vrijeme kada su putnici smjeli ulaziti samo na stražnja, a izlaziti na prednja vrata. Na prednja se vrata moglo ulaziti tek iznimno. Ona su bila rezervirana za invalide.

Dođe tramvaj, a ja – kako je red – uđoh na zadnja vrata. Tramvaj krene – ali jao! Čovjek kojeg sam digao sa zemlje još je stajao pokraj stupa. Grčevito se držao za svoju slamku spasa poput brodolomca koji se ne usuđuje skočiti u more nego držeći se za brod tone zajedno s njime. Koliko je ostao tako stajati ne znam. Možda se ipak uspio odlijepiti od stupa prije prvog jutarnjeg tramvaja ili ni u njega nije uspio ući. Ne znam. Čovjek se posve otrijezni nakon pijenja 23,3 grama alkohola (0,5 promila alkohola u krvi) poslije 3 sata i 20 minuta, nakon pijenja 46,6 grama (1,0 %) poslije 6 sati i 40 minuta… Tako barem piše u Medicinskoj enciklopediji.

Ostavi komentar

*