Posljednja hrvatska užarija

Posljednja hrvatska užarija

Ljudi se čude kako je moguće da su mreže napravljene ručne i da su okna na mrežama u potpunosti jednaka. Tada Orešković znade demonstirati izradu mreže i skeptike često ostavi bez teksta. „Želja mi je da dok sam živ da moja djeca nastave ovaj naš obrt. Mislim da je posao lijep i da nije monoton. Želio bih da obrt nastavi s ručnom izradom mreža“, zaključio je Orešković

Valentina Vukoje

Globalizacija koja je ukinula ograničenja protoka roba, usluga i ljudi na velika je vrata potaknula uvoz strane, najčešće vrlo jeftine robe u Hrvatsku. Na širokom popisu obrta, koji se nisu mogli nositi s jeftinim uvozom našli su se i užari. Danas se samo jedna obitelj u Hrvatskoj bavi proizvodnjom užadi, a do 90-ih godina bilo je 10-ak užara u Hrvatskoj. Posljednja obitelj koja se bavi proizvodnjom užadi te ostalim proizvodima od užeta su Oreškovići iz Nove Gradiške.

Užarski obrt Orešković trenutačno vodi Željka Orešković, koja je obrt preuzela od supruga Nikole. Razgovarali smo s Nikolom, koji je naslijedio obrt od svog oca Josipa, koji je započeo raditi prije 60-ak godina. On je završio školu za užara. Sve do 70-ih godina radio je klasičnu užariju za stoku i građevinarstvo, a poslije toga započeo je izrađivati mreže za sportove. “Riječ je o zaštitnim mrežama i mrežama za golove za brojne sportove kao što su nogomet, rukomet, hokej, odbojka, vaterpolo i brojni drugi. Radio je i zaštitne mreže za sportske dvorane i vanjske terene. U građevini je izrađivao zaštitne mreže koje su se postavljale prilikom radova, kako cigle ili neki drugi materijali ne bi padali po gradilištu”, objašnjava Nikola Orešković.

Ručno proizvedene mreže

Tijekom svih ovih godina i duge 60- godišnje povijesti, užarija Orešković odlučila je ostati vjerna ručnoj proizvodnji mreža. Neki će reći da je to ludost u svijetu u kojem strojevi gotovo u svim područjima rada zamjenjuju čovjeka i njegove ruke. No Orešković nas uvjerava kako se kvaliteta ručno proizvedenih mreža ne može mjeriti s onima koje su proizveli strojevi. „Nemjerljiva je kvaliteta ručno proizvedenih mreža. Mi radimo s visokokvalitetnim materijalima kao što su poliamidi, polipropilenima. Pazimo koje sirovine koristimo jer nam je važna kvaliteta.  Imamo šablone, pomagalo, nešto poput igle, no najvažnije su ruke“, priznaje Orešković. On pazi da svi proizvedeni proizvodi prođu njegov završni pregled, a upravo je to razlog zbog kojeg su kupci zadovoljni isporučenim mrežama i ostalim proizvodima. Orešković je bio u zadnjoj generaciji koja je polagala majstorski ispit za užara. On priznaje da je do 90-ih godina u Hrvatskoj bilo 10-ak užara, a danas je užarija Orešković ostala jedina užarija koja ručno proizvodi mreže i ostale proizvode. Tih 90-ih godina u ovoj je užariji bilo zaposleno 12 ljudi u dvije smjene, no promjene na tržištu uzrokovane jeftinim uvozom nekvalitetnih mreža učinile su svoje.Tako danas u Užariji Orešković osim supruge gospodina Nikole, koja vodi obrt, rade i njegove dvije kćerke.

Nikola Orešković s kćerkama Lenkom i Senkom

Nikola Orešković s kćerkama Lenkom i Senkom

„Do početka rata radili smo za velike kompanije kao što su Slovenija sport, Elan, Sport oprema, Sport Beograd, Loris Beograd, Makedonija sport, Bosna sport, Vojvodina sport, 3. Maj, Kosovo sport. Danas radimo samo za Bosnu i nešto za Njemačku. No mislim da dobro radimo u Hrvatskoj. Naša užarija opremila je 95 posto stadiona na kojima se igra prva Hrvatska nogometna liga.  Hajduk, Split, Dinamo, Osijek, Istra, Pula, Rijeka, Zagreb samo su neki prvoligaši koji koriste naše mreže. Ponosni smo što smo opremili i rukometne arene za Svjetsko rukometno prvenstvo koje je bilo u Hrvatskoj“, prisjetio se Orešković.

Mreže za nogometne golove naprave za tri dana

uzarija-lezajkaOvaj vrijedni obrtnik priznaje kako je za izradu mreža za dva nogometna gola potrebno tri dana, a već četvrtog dana mreža se može montirati. Orešković kaže da je ponosan kada vidi svoje mreže na golovima. Nogometna mreža od poliestera može trajati do 10 godina, dok one od nekvalitetnijih materijala traju oko pet godina. „Često nam se javljaju ljudi koji se žale kako su kupili jeftinije mreže koje su im se raspale nakon godine dana. Tada im bude žao što nisu kupili naše mreže“, priznaje Orešković.

Osim sportskih mreže, Oreškovići rade i pletene ležaljke za odmaranje. Njih ne prodaju u trgovačkim centrima, već za određene hotelske lance. „Naše ležaljke su daleko kvalitetnije od onih koje se nude u trgovačkim centrima i koje se uvoze iz Kine. U njoj može ležati dijete od jedne godine, a može podnijeti težinu do 300 kilograma. Veličina oka kod naše ležaljke je 3,5 milimetra, a njihove su 1,2 milimetra. To vas isječe i to je velika razlika“, pojašnjava obrtnik.

Nastavak tradicije

Danas je njihova proizvodnja ugrožena jeftinim proizvodima iz Kine i Vijetnama, no naš sugovornik priznaje kako se po kvaliteti uvozne mreže ne mogu mjeriti s njihovima. „Obrt koji je moj otac gradio 60 godina ne želim dovesti na loš glas. Zato je nama kvaliteta presudna. Ja razmišljam i o svojoj djeci koja će nastaviti ovu tradiciju“, iskren je Orešković. On kaže da prilikom montaže mreža u sportskim dvoranama i objektima mu često znaju prići ljudi koji se čude kako je moguće da su mreže napravljene ručne i da su okna na mrežama u potpunosti jednaka. Tada Orešković znade demonstrirati izradu mreže i tako one skeptične često ostavi bez teksta. „Želja mi je da dok sam živ da moja djeca nastave ovaj naš obrt. Mislim da je posao lijep i da nije monoton. Želio bih da obrt nastavi s ručnom izradom mreža“, zaključio je Orešković.