Pošast jednačenja

Pošast jednačenja

U TV programu nalazim emisiju »Pet dana koji su potresli svijet« čiji naziv neodoljivo podsjeća na naslov knjige J. Reeda. Ali dok Reed piše o Oktobarskoj revoluciji, koja je odredila povijest svijeta za sljedećih 100 godina, u TV emisiji riječ je o Lady Diani. Njezina romansa s princom Charlesom punila je stranice žutog tiska, no čime je ta gospođa »potresla svijet«?

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Pišući glosarij za moju najnoviju znanstveno-popularnu knjigu naiđoh i na ime neizbježnog Jamesa D. Watsona. U leksikonima nalazim da se rodio 1928. – je li već umro? (Koje je to morbidno zadovoljstvo kad nađem da već jest, kako bih mogao popuniti podatak koji mi nedostaje!) Nije umro, ne, ali iz onoga što na internetu saznajem već se dugo o njemu ništa ne čuje. A trebalo bi.

Kažem »trebao bi« s debelim razlogom, jer rečeni je gospodin jedan od deset najvećih znanstvenika dvadesetog stoljeća. Za one koji ne znaju, James D. Watson je 1953. riješio strukturu DNA (i za to dobio, razumije se, Nobelovu nagradu), a poslije je o tome napisao knjigu (The Double Helix) koja je postala svjetski bestseler. Njegov Molecular Biology of the Gene nenadmašni je uzor svim sveučilišnim udžbenicima… I da ne nabrajam dalje. Unatoč svemu tome, rečeni je nobelovac postao, prema vlastitim riječima, unperson – osoba s kojom nitko ne želi imati posla (umalo slično filozofu Spinozi komu se nitko od njegove židovske zajednice nije smio ni usmeno ni pismeno obraćati niti živjeti do njega bliže od četiri milje.) A zašto?

Zato što je prije deset godina rekao kako su crnci manje inteligentni od bijelaca. Daleko je od mene svaki rasizam, no jasno mi je što je Watson htio reći. Crnci su »glupi« u bjelačkom društvu koliko su seljaci »glupi« u gradu, a građani na selu. Inteligencija je sposobnost snalaženja u novim situacijama, pa je onda logično da će crncu trebati mnogo više inteligencije nego bijelcu da se snađe u istoj, »bjelačkoj« situaciji. (I Watsonu možemo zamjeriti nedostatak inteligencije, one socijalne, kad je tako što rekao – premda je riječ o čovjeku koji je bio čudo od djeteta: s 15 godina je upisao fakultet, a s 19 diplomirao.) No bez obzira na suptilnosti u značenju i definiciji inteligencije, je li ta neodmjerena izjava razlog da se Amerika odrekne svog najboljeg čovjeka?

Ovu sam priču ispričao da ukažem na još jedan primjer američke pretjeranosti, neodmjerenosti, koja se – avaj – sve više širi i ostatkom svijeta. U televizijskom programu nalazim emisiju »Pet dana koji su potresli svijet«. Naziv emisije neodoljivo podsjeća na naslov knjige Johna Reeda Ten Days that Shook the World – ali koja razlika! Dok Reed piše o Oktobarskoj revoluciji, događaju koji je odredio povijest svijeta za sljedećih stotinu godina, u televizijskoj je emisiji riječ o Lady Diani. Njezina romansa s princom Charlesom punila je stranice žutog tiska, no po čemu je ta gospođa »potresla svijet«? Je li promijenila britansku vanjsku i unutrašnju politiku? Nije. Je li promijenila položaj žene bilo gdje u svijetu? Nije. Po čemu bi je povijest trebala pamtiti? Ni po čemu. Da je cijela ta priča o Lady Di vrijedna pažnje, mogu se donekle složiti – ali gdje su granice?

Cvijeće u spomen na preminulu princezu ostavljeno ispred kensingtonske palače

I tu dolazimo do sukoba dvaju mentaliteta, onog europskog i onog američkog. Kada kažem »europskog« onda prije svega mislim onog grčkog, jer tamo leže naši, europski korijeni. Menon agon, kaže Aristotel. Ničeg previše. I ta njegova maksima određuje europski karakter. U svemu treba imati mjeru, ni u čemu ne treba pretjerivati. Sve ima svoje mjesto i svoje vrijeme. No Europu zapljuskuju vode Atlanskog oceana, a preko Atlantika nam dolaze stvari koje, ruku na srce, ne bi trebale dolaziti.

Jedna od takvih stvari je nedostatak mjere, proporcionalnosti. Sjećam se slučaja Pukanić. Čovjeka umalo ubiše na ulici (na kraju su ga uspjeli dokrajčiti), ali tko mari za to! Glavna je vijest da je njegova supruga prisilno hospitalizirana. Kako? Tako što je po nalogu njezina liječnika došla ekipa i odvela je na nekoliko dana u psihijatrijsku ustanovu. Kršenje ljudskih prava? U aspstraktnom smislu da, ali kada se stvari sagledaju u pravom svjetlu ništa od toga. Liječnica je nije pregledala, to je istina, ali ni mene moja liječnica ne pregledava nego mi lijekove (uglavnom) prepisuje preko telefona. Ma što prosječan čitatelj mislio o psihijatrijskim ustanovama, nisu to nikakvi zatvori nego bolnice kao i sve druge. To je mjesto gdje se bolestan čovjek najbolje osjeća i odakle može kad god hoće otići.

Eto do kamo nas je dovela neodmjerenost. Nije bitna važnost društvenog događaja, težina nedjela ili prirodne katastrofe, nego koliko je to zanimljivo za medije. Jednom me je intervjuirao neki mladi novinar. Iz čitavog mog života nije znao izvući nijednu drugu neobičnost nego da na posao idem tramvajem. Valjda je to jedino što bi, po njegovom sudu, moglo zanimati čitatelje.

I na kraju još nešto. Više ne mogu podnijeti frazu (izvučenu valjda iz diplomatskog govora) da je nešto »neprihvatljivo«. Neprihvatljivo je da se muž na ženu obrecne, da joj priljepi šamar i da je premlati do smrti. I onda se čini da je sve to jedno te isto, jer je i jedno i drugo i treće »neprihvatljivo«. A nije jednako. Jasno je da nije.

Ostavi komentar

*