Porez na nekretnine vodi ka još većem raslojavanju

Porez na nekretnine vodi ka još većem raslojavanju

Radnih mjesta niti za lijek. Novca tek za kupnju karte u Njemačku i Irsku. Karte u jednom smjeru. Vrijeme je da se osiromašenim građanima smanjuju, a ne da se povećavaju porezi. Povećati bi se trebali samo špekulantima. Posebno onima koji su nekretnine stekli na osnovi ovrha i »švicarcima« sličnih kredita

dr. sc. Viktor Simončič

Oni koji se najviše zaklinju najmanje su iskreni. (Richard Brinsley Sheridan)

Potreslo me ne to da si me lagao, nego da ti više ne vjerujem. (Friedrich Wilhelm Nietzsche)

Viktor Simončič

Osobno sam za izmjene poreznog zakona, a potpisao sam peticiju protiv izmjene. Zašto? Jer ne vjerujem ministru financija Zdravku Mariću. Ne vjerujem da želi nešto dobro napraviti za narod. Uvjeren sam da ima u mislima samo boljitak za sebe i pripadnike svoje njegove elite, na isti način kako je to imao u vidu kod promjena poreza na primanja, kada su bogati dobili po par tisuća, a većina samo par kuna. Ne vjerujem mu niti da zna znanje i da ima stručne kapacitete, ako je istina da kao financijaš i jedan od vodećih ljudi Agrokora nije vidio kako Agrokor postaje Titanik. Njemu ne vjerujem i po onoj: Bojim se Dajanaca i kada poklone nose – “Timeo Danaos et dona ferentes”.

Novi nameti na nekretnine, pa čak i kada bi iznosi ostali jednaki, bili bi nameti iz kojih se nešto krije. Ne znam što, ali znam da nije ništa dobro za osiromašene. Naslućujem da bi netko želio doći do atraktivnih nekretnina u Zagrebu i na obali. Sve mi liči na davanje koncesija, gdje politička vrhuška iz Zagreba želi upravljati sa svim i svačim, kao da smo mi u lokalnim sredinama maloumni. Eto, priprema se mogućnost davanja koncesija i na malim otocima. Mora da se već zna kako će se moći i izvlastiti privatne vlasnike. Možda će se nekom skrivenom formulom upravo imovina na takvim otocima visoko oporezovati. Ako se radi o više vlasnika, pa kada poneki žive negdje daleko ili su već i umrli, i neće se (moći) plaćati neki od planiranih nameta eto prilike za pohlepu. Nakon nekog vremena će doći do izvlaštenja i stavljanja svega na bubanj, ili jednostavno do davanja koncesije na 99 godina. Pa onda tko živ tko mrtav.

Sve više siromašnih

Znam da ovo zvuči možda čudno, ali bez obzira na ispravnost razmišljanja, vjerujem da bi rezultat novih nameta mogao biti još veće raslojavanje. Još manji broj sve bogatijih i još veći broj sve siromašnijih. Raslojavanje i siromaštvo kod nas prelazi granice podnošljivosti. U Gradu Zagrebu na svakog stanovnika godišnje se prikupi 6.367 kuna poreznih prihoda. Radnih mjesta koliko te volja. Najmanje prihoda od poreza prikupi se u slavonskim i južnodalmatinskim gradovima. Tako se u Kutjevu godišnje prikupi tek 463 kune prihoda od poreza na svakog stanovnika, a slijede Pleternica, Metković, Garešnica, Donji Miholjac, Opuzen… (http://www.ictbusiness.info/poslovanje/najvise-poreza-po-stanovniku-prikupi-grad-zagreb-najmanje-kutjevo)

Radnih mjesta niti za lijek. Novca tek za kupnju karte u Njemačku i Irsku. Karte u jednom smjeru. Vrijeme je da se osiromašenim građanima smanjuju, a ne da se povećavaju porezi. Povećati bi se trebali samo špekulantima. Posebno onima koji su nekretnine stekli na osnovi ovrha i »švicarcima« sličnih kredita. Prije novih nameta trebalo bi provjeriti odgovara li imovina prihodima na koje je plaćen porez. Pri tome bi trebalo uključiti i skupe satove, umjetnine, bajne vile, ali i kožu rijetkih životinja koja je donijeta s nekog egzotičnog lova.

Razloga za nevjerovanje obećanjima je i primjer »Tolušićevih nameta«. Donio ih je napamet. Doslovno napamet. Bahato. Mislio je da može kako hoće i izvan Hrvatske. Na njegovu žalost, mi smo dio međunarodne zajednice. Potpisali smo mnoge ugovore. Potpisali smo i ugovore vezane za protok roba i usluga. I u njima sigurno piše kako se ne može propisivati namete kako nekom padne napamet. Jer nismo mi jedini koji imamo »Tolušića«. Imaju ga i drugi što smo vidjeli na primjeru protumjera koje su nas otrijeznile brže nego se itko nadao. Izgovori, kako smo namete uveli jer netko koristi nešto što se ne bi smjelo i eto mi se prvi sjetili da to treba kontrolirati, teško drže vodu. Jer oni kojima smo htjeli uvesti namete za uvoz u Hrvatsku uvoze i u druge države EU-a. Da ima razloga za dodatne mjere valjda bi ih već poodavno uveli u Njemačkoj i Italiji.

Tri lekcije

Argument kako kod nas analiza tragova kemijskih sredstava za zaštitu bilja košta nekih 2 500 kuna je točna, ali nije točno da se to traži kod svake isporuke, čime smo pravdali dvadeset dvostruko povećanje nameta. Nisam uvjeren da bi zabranom uvoza iz susjedstva to bila baš neka velika prilika za naše poljoprivrednike. Istina je da bi se i za njih otvorio dio tržišta, ali isto tako bi se otvorio i za uvoz iz drugih EU država. Čak vjerujem da bi za njih to bila veće prilika od naše sve manje konkurente poljoprivrede. Dobili smo narodski kazano po ušima i vjerujem naučili barem tri lekcije.

Prvu, koju su duboko se nadam naučili vodeći, kako treba čitati međunarodne ugovore i ponašati se u skladu s preuzetim obavezama. Drugu, koju smo naučili mi, građani, da ne treba nasjedati na svako obećanje vodećih elita, kako god dobro zvučalo. Treća, koju su vjerujem naučili poljoprivrednici, jest ta da je i njihova proizvodnja samo dio nacionalne ekonomije i da je sve povezano, pa treba paziti da kada nekom svane drugom ne smrkne. Za oporavak poljoprivrede treba više od populističkih izjava. Potrebno je puno više, a posebno stručnosti.

Razloga za moje nevjerovanje ima još. Najmanje 116, koliko je do sada objavljeno »poučaka«. U svakom pokoji primjer štete koju si nanosimo. U svakom poneki pucanj u zdravu nogu. Prostor poučka je ograničen. Mogao sam u ovom pisati o izgradnji mini hidrocentrala u zaštićenom području Zelenog vira u Gorskom Kotaru. Devastacija koju nisam sada »kada smo svoj na svome« mogao zamisliti ni u snu. Nažalost, ovdje niti odgovorne politike niti nevladinih organizacija, onih zrelih zelenih. O struci neću. Mislim da je ona poodavno napustila naše podneblje.

Umjesto devastacije Zelenog vira spomenut ću primjer neodgovornog ponašanja i štete koja nam se radi kada se neodgovorno vode projekti koje financira EU. Centar za posjetitelje Krasno – Kuća Velebita otvoren je prije par dana. Riječ je o projektu vrijednom 30,9 milijuna kuna. Gradnju centra je s 29,5 milijuna kuna trebalo biti financirano kroz Europski fond za regionalni razvoj. No, kako Centar nije bio otvoren do konca rujna 2016., kada je istekao rok za korištenje EU sredstava, postojala je opasnost da EU zatraži povrat do tada uloženih 18 milijuna kuna te da Centar na koncu ostane neizgrađen. Vlada je početkom ove godine donijela odluku o uplati državnih 12,4 milijuna kuna za dovršetak Centra iz viška prihoda Nacionalnog parka Plitvička jezera. Nažalost, iako NP Plitvice ima viška novca, nema nekih 10 milijuna kuna za uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, kako bi spriječili međunarodnu sramotu. Fekalije i dalje u rupu. Nevjerojatno, ali istinito.

Kuća Velebita (Izvor: https://vlada.gov.hr/)

Na prebjezima se ne gradi budućnost

Imamo jako susretljivu Vladu. No da li i odgovornu? Kako je moguće da projekt nije bio dovršen na vrijeme? Tko snosi odgovornost da smo izgubili 12,4 milijuna kuna? Kako se zovu pojedinci i pobjednike kojima su političke elite dale da vode projekt? Hoće li netko materijalno odgovarati? Kako se vode drugi projekti koje financira EU? Vraćamo li novac za još poneki javašluk? Znam da sam naivan i da su i ti kojima je dano da vode projekte dio političke elite i da »vrana vrani oči ne kopa«. Malo gruba ali meni upečatljiva poslovica iz djetinjstva. Siguran sam da će isti koji su nam oteli 12,4 milijuna kuna na nove poduhvate. Tako se kod nas mijenjaju i direktori i nadzorni organi. Uvijek isti i uvijek isto.

I zašto je kod nas kako je? U Donjoj Saskoj – Hannover, jedna je predstavnica Zelenih, vrijedi joj i ovdje spomenuti ime (spominjanje prebjega nikada dosta, iako mislim da prebjezi nemaju osjećaj srama), gospođa Elke Twesten odlučila napustiti koaliciju koja je dobila izbore. Odlučila se preći u CDU, pandan našem HDZ-u. Na taj korak se odlučila jer ju njena partija nije namjeravala kandidirati na izborima 2018. godine. Taj glas je trebao biti i bio bi presudan kada bi u CDU-u, pandanu našem HDZ-u, vrijedio moral HDZ-a. No, umjesto da prihvate poklon, kojeg su ruku na srce možda i isprovocirali kakvom unosnom ponudom pa se predomislili nakon reakcija javnosti, CDU je shvatio da se na prebjezima ne može graditi budućnost i složio se sa SPD – om, pandanom našeg SDP-a, da se ide na nove izbore. Poruka stranaka jasna. Ne može se na izborima govoriti jedno, a onda zbog nekog osobnog interesa davati svoj glas za nešto drugo. Kako je jasna poruka preletačima u Njemačkoj, tako je jasna i poruka našeg premijera Plenkovića koji je kupio ne jednoga, nego puno njih. Hvali li se takvim načinom zadržavanja na vlasti među svojim EU – pučanima? Ima li zbog toga simpatije gospođe Merkel? Je li joj prenio naša iskustva kako bi ona ubuduće znala bolje »trgovati«?

I trgovanje mandatima je razlog zašto propadamo i zašto bi uskoro mogli zasjesti na zadnje mjesto po razvijenosti u EU-a. Na trgovanju mandatima se gradi sistem vođenja države. Na tome se gradi i sistem davanja na upravljanje naših vrijednosti. Na tome se gradi školstvo, sudstvo… S političkim nemoralom proizveli smo društvo umanjene vrijednosti. Nažalost, na tome se ne može graditi i bolja budućnost. Zbog toga se prazni Slavonija, Knin i Lika. Odlaze ne samo iz rubnih dijelova Lijepe Naše. Odlazi mladost i iz Rijeke, Dubrovnika, Siska, Splita …

Ostavi komentar

*