Popularna znanost kao roba

Popularna znanost kao roba

Prava svrha popularizacije znanosti je poučna: neka ljudi čuju ono što dosad nisu čuli, neka nauče ono što nisu znali, neka usvajaju nove stavove i mišljenja, proširuju svoje vidike. No tome se protivi trgovačka logika

dr. sc. Nenad Raos

Nenad-Raos-(1)Prije mnogo godina Sigmund Freud je napisao knjigu Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnom (njem. Der Witz und seine Beziehung zum Unbewussten). Neobična je to knjiga jer je s jedne strane dosta teška, stručna i teško razumljiva onome tko nije upoznat s osnovnim zasadama psihoanalize, posebice Freudove. S druge je strane zabavna – jer što čini Freud?

Njegova je metoda jednostavna. Prvo iznese svoju teoriju smiješnosti, a potom ispriča vic pa je potom na njemu ilustrira radeći, pravo rečeno, psihoanalizu netom ispričanoga. Freud, naime, polazi od toga da je smijeh oslobađanje nakupljene psihičke energije, oslobađanje napetosti koju je stvorila zagonetka skrivena u vicu. (Zato je i riječ da neki ljudi znaju, a drugi ne znaju pričati viceve. Isto tako da se vic treba čuti, a ne pročitati. Naime, tek se u pričanju može ostvariti prava dramaturgija: Pa kako sad to?)

No dobro. Neću više o teoriji. Ono što je u toj knjizi nadasve zabavno jest ono što je u njoj ispričano. Stoga je ona i svojevrsni zbornik viceva koji su kolali na njemačkom govornom području prije stotinjak godina. Od svih njih jedan mi se naročito urezao u sjećanje. Dođu, dakle posjetitelji u muzej Madame Tussauds. Vodič se zadrži pred jednom voštanom figurom, pa će, da posjetitelji bolje razumiju: »Ovo je vojvoda Wellington i njegov konj«.

– Oprostite, a koje od ovo dvoje Wellington, a koje konj? – pita posjetiteljica.

– Gospođo, vi ste platili, pa možete birati – na to će vodič.

Dosjetka se može, naravno, shvatiti na mnogo načina. Jedan je da su eksponati loše napravljeni, drugi je da engleski aristokati imaju suhu, konjsku facu, treći je da gospođa slabo vidi, no kako god okrenuo, dolazi se do istoga, onoga suštinog u ovom vicu: trgovina se temelji na izboru, dakako slobodnome. Na toj se i takvoj slobodi temelji i građanska demokracija, što je dobro. No nije dobro kada se sloboda okrene protiv istine.

E, sad smo došli na pravu temu ovoga članka. Kakav je odnos polularizacije znanosti prema istini i u krajnjoj liniji prema slobodi, onoj trgovačkoj, dakako, koja se temelji na odnosu kupca i prodavača.

Prava svrha popularizacije znanosti je poučna: neka ljudi čuju ono što dosad nisu čuli, neka nauče ono što nisu znali, neka usvajaju nove stavove i mišljenja, proširuju svoje vidike. No tome se protivi trgovačka logika. Mušterija treba dobiti ono što traži. Nije na konobaru da određuje što gost treba jesti i piti, niti je na njemu da s gostom raspravlja zašto voli ovo, a ne ono jelo, ovo ili ono vino. »Kako vi znate što jest, a što nije za mene?«, obrecne se neka gošća na konobara nakon što je naručila »grčki bifstek«, da bi nakon što ga je dobila na tanjuru okretala očima: »O, što to? Pa to su ćufte u sosu!«

Ne želimo mijenjati mišljenja, nego tražimo potvrde naših predrasuda

 Slično je i s popularizatorom znanosti. Nije ni na njemu, rekao bih, da određuje što će koga zanimati i da čitatelju nameće svoje mišljenje. Jasno je da će znanstvenik, stručnjak koji se već desetljećima bavi nekim područjem imati drugačije mišljenje o nekoj prirodnoj pojavi ili znanstvenom otkriću od laika koji možda o tome prvi put u životu čuje, no može li ga izreći? To je pravo pitanje. Možda ga i hoće izreći, ali urednik to možda neće objaviti, a da ga i objavi čut će svašta od svojih čitatelja. Jer mi najčešće ne želimo mijenjati svoja mišljenja, proširivati svoje vidike, nego samo tražiti potvrde naših predrasuda.

Ponekad su te predrasude vezane za samu strukturu osobnosti, da se opet vratimo Freudu, pa prihvaćanje drugačijeg mišljenja mijenja i naše mišljenje o nama samima, što je najteže, a počesto i nemoguće prihvatiti. (Čest je slučaj da pacijent ne prihvaća dijagnozu i terapiju, jer se ne može suočiti sa svojom bolešću).

No ne može se suočiti ni s mnogo čime drugime. Primjerice s time da »otrovi« u hrani i nisu baš otrovi. Ja primjerice jedem pšenicu i ječam (u najizvornijem obliku, u punom zrnu) i od njih kuham nadasve zdrava i ukusna jela. »Joj, to je skupo«, veli meni neka gospođa, misleći koliko takva hrana košta u trgovinama »zdrave hrane«. Ja pak da to nikako ne stoji, jer takve delicije kupujem na tržnici za tek nekoliko kuna po kilogramu. Ona sva u čudu, jer da je takva hrana puna otrova, pesticida. No kad se od te i takve pčenice peče i ispeče kruh, onda nikome ne pada na pamet da bi se od njega mogao otrovati…

To je dakako predrasuda, na kojoj mnogi zarađuju lijepe novce prodajući svakojake pripravke, a i mnogi drugi koji pišu svakojake knjige o teškim otrovima u hrani i svugdje drugdje. No gdje je istina? Istina je da u Sjedinjenim Državama, statistički gledano, svake godine umre 30 ljudi od posljedica pesticida u hrani. Mnogo? Kako se uzme. U istoj toj zemlji svake godine umre 3000 ljudi od utapanja u kadi. (Ne gledajući statistički).

Iz toga izlazi posve jednostavan i logičan zaključak: ako vodite brigu o svojem zdravlju, sto puta će vam bolje biti da se ne kupate, nego da jedete »zdravu hranu«. Higijenu možete sasvim lijepo održavati mokrim ručnicima, kao na dvoru Luja Četrnaestog ili na svemirskoj stanici, a usput ćete uštedjeti na vodi i struji, i time pridonijeti ne samo svojem kućnom budžetu nego i očuvanju prirode na našem planetu.

Možete to shvatiti i kao vic. Ali u svakom se vicu krije neka istina, najčešće ona koju ne želimo čuti.

Komentari su zatvoreni