Poligloti peru zube svaki peti dan

Poligloti peru zube svaki peti dan

Inače ne smatram da treba znati jezik(e) baš perfektno. Ali bez znanja stranih jezika danas ne možete pratiti svjetska zbivanja. Sve se odvija tako brzo i nemate vremena čekati na prevođenja. Oni koji se kod nas bave politikom, a nisu u stanju pratiti vijesti na barem pet jezika (1 naš, 3 od susjeda plus još jedan) ne bi smjeli zauzimati pozicije na kojima se odlučuje o sudbinama

 dr. sc. Viktor Simončič

 – Quot linguas calles, tot homines vales (Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš)

U medijima vijest kako kandidat za premijera, gospodin Karamarko, navodno ne zna engleski. Oni koji ga optužuju zanemaruju činjenicu da zna tri druga strana jezika: bosanski, crnogorski i srpski. Čudi me da njegovi zaduženi za predizborno uljepšavanje lika i djela gospodina Karamarka ne koriste to u njegovu obranu, jer je gospodin Karamarko kao i svaki stanovnik zapadnog Balkana poliglot.

Ako vrijedi ona: »Koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš«, svaki od nas poslije »paljenja svjetla« vrijedi najmanje za četvero. Nažalost, unatoč naglo povećanoj dodanoj vrijednosti u znanju jezika, poruke i dalje razumiju samo rijetki. Da ih razumiju ne bi tako strpljivo i pobožno uživali u smjenama »sjaši Kurta da uzjaši Murta«.

Što se tiče gospodina Karamarka, činjenica da ne govori osim »naših stranih jezika« neke druge strane jezike svakako je dobra. On se za razliku od poliglota, bivšeg predsjednika HDZ-a gospodina Sanadera, ne može razgovarati sa strancima u četiri oka, izuzev ako neki »darivatelj« ne bi uz engleski znao i hrvatski. Vjerujem da će nakon što ovo pročita direktorica izbornog stožera HDZ-a Josipa Rimac tu činjenicu iskoristiti kao važan adut u predizbornoj kampanji. Zamislite slogan: »Naš kandidat za premijera se s nikim neće dogovarati u četiri oka«. Našem poliglotskom narodu naravno neće pasti na pamet da to nije u stanju, jer nema znanja za to. A na jezicima koje zna se neće dogovarati, jer se sukladno profilu naših političara ne dogovaramo s onima za koje mislimo da su manje vrijedni i u danom trenutku možda slabiji.

Sindrom biciklista

Naši političari većinom pate od sindroma biciklista. Pognu se pred jačim, a gaze slabije. Inače cijenim da se gospodin Karamarko neće u javnosti hvaliti znanjem jezika. Zamislite da on kaže onu poznatu rečenicu potencijalne SDP-ove EU parlamentarke Ingrid Antičević: »Pipl mast trast as, tank ju« (za engleski govoreće, kako ne bi pomislili da je neki egzotičan jezik iz Polinezije: »People must trust us! Thank you«, za »Karamarko & co«: »Ljudi nam moraju vjerovati«). Tko bi mu vjerovao? Zna se!

Rečenica »people must trust us!« ne bi bila toliko smiješna, da od toga nije napravljen skandal na principu »rugala se sova sjenici da ima veliku glavu«. Kao svi znaju, čak i oni koji ne znaju, a samo ona ne. Usput, gospođa Ingrid Antičević govori engleski na način da se ne može nigdje izgubiti. Valjda su je zbog toga iz SDP-a i pustili u EU parlament. Vjerujem da i gospodin Karamarko zna dovoljno nekih jezika da se snađe, iako ne bi bilo loše i da se izgubi. Gospodin Milanović zna engleski, pa nam se nažalost uvijek vraća.

S mog stajališta »pipl mast trast as, tank ju« – tako je nekako izgledala transkripcija rečenice »po Vuku« na »šalabahteru« potencijalne EU parlamentarke – je neprimjereno, ne zbog izrečenog, već zbog činjenice da se trudila govoriti engleski tamo gdje je imala sva prava govoriti svojim jezikom. Kao tipičan predstavnik male države koji se želi uljepšati za druge – podilaženjem, zbog čega ispadamo smiješni. Nažalost ne kako je bilo prije i kako pjeva Balašević kada je »svijet lice šminkao zbog nas«. I onda su nama veliki oni koji znaju samo engleski. Ako se dobro sjećam, magistrica engleskoga je vodila pregovore u području okoliša s EU, a EU-ovci su sigurno bili sretni. Mogli su razgovarati o ljepotama Hrvatske i dogovarati ljetovanja iz prve ruke. Struka, tko te pita, kada perfektno govoriš engleski. Usput su nam »uvalili« nemoguće uvjete koje moramo ispuniti preko noći, naravno – s njihovim tehnologijama, često i onima koje oni još nemaju u praksi, a traže pokusne kuniće za provjeru u realnom mjerilu. Boljih preplašenih podanika nema. Samo neka nas netko malo pohvali i kaže kako smo dobri.

Možda se boljima pokažu samo naši prijašnji »sudržavljani«, kada oni dođu na red za EU. Imam osjećaj da bi nas mogli nadjačati. Mi smo u našem pristupanju EU, kao najbliži sličan jezik mogli koristiti slovenski i njihove pristupne dokumente. Praksa pokazuje da oni koji su prevodili s njemačkog (Slovenci tradicionalno znaju njemački, kao naši Dalmatinci talijanski) i engleskog to baš i nisu razumjeli na najbolji način. Mi smo preuzimali nešto što i nije bilo baš razumljivo ni Slovencima, ali smo morali koristiti i engleski jezik jer je slovenski ipak teži od drugih »nama bliskih stranih jezika« i ne baš svima lako razumljiv. Vidimo kuda nas je dovelo hrvatsko-slovensko dogovaranje bez prevođenja na liniji Kosor – Pahor, kada je gospodin Pahor mislio da baš razumije hrvatski, a gospođa Kosor ili slovenski ili hrvatsku verziju govora gospodina Pahora.

Susjedi prepisuju od nas

Bivši »sudržavljani« bezrezervno prepisuju ono što smo mi napisali. Ne trebaju prevođenje, jer i oni uz svoj znaju još najmanje tri svima bliska strana jezika. Slovenci su prepisivali iz originala i nije baš sve uspjelo. Mi smo uz original prepisivali iz dokumenata s »falingom« i još smo neuspješniji. Oni iz EU-čekaonice prepisuju samo naše, s »falingama«. Još ih savjetuju vjerojatno i naši znalci engleskoga, ali ne i struke. Katastrofa teško da se može izbjeći. Često bivše »sudržavljane« pokušavam upozoriti na to. Isticao sam kako je za njih velika šteta jer se u Hrvatskoj ne govori kineski. Pitaju zašto? Jednostavno, da se kod nas govori kineski mućnuli bi glavom prije nego preuzimaju obaveze. U najmanju ruku ne bi pogriješili više od drugih država koje nisu imale priliku prepisivati iz prepisanog. Njima još možda nije kasno. Možda shvate upozorenje na vrijeme.

Ako ne, neka pročitaju i nauče nešto od Nušića koji u Autobiografiji upozorava na »falinke«. Iz njegove Autobiografije – u originalu, bez prijevoda: »Sećam se, na primer, da smo jednom igrali krize. Kriza je pojava koja traje od samog početka ove države i trajat će sve dok država ustraje, kao ono kada se dete rodi `s falinkom´ pa je vuče celog života«.

Po klasičnoj pismenosti, po poznavanju alfabeta, u Hrvatskoj smo na preko 99 % građana. Može se reći da smo svi pismeni. No danas se pojam pismenosti mijenja. »Pismenost 21. stoljeća« uz vještine pisanja, čitanja i (ponegdje) računanja danas podrazumijeva i osposobljenost za čitanje s razumijevanjem, vještine komuniciranja, znanje stranih jezika i korištenja suvremene informacijske i komunikacijske tehnologije, koje omogućuju kvalitetno razumijevanje prirodnih i društvenih zbivanja, osposobljenost za rješavanje problema, vještine i spremnosti za timski rad, prihvaćanje drugih i drugačijih te osposobljenost za trajno učenje. Tu smo dosta tanji. Negdje sam skinuo ovu definiciju, a ne znam od kuda. Autori, ispričavam se zbog prepisivanja bez navoda.

Inače ne smatram da treba znati jezik(e) baš perfektno. Ali bez znanja stranih jezika danas ne možete pratiti svjetska zbivanja. Sve se odvija tako brzo i nemate vremena čekati na prevođenja. Oni koji se kod nas bave politikom, a nisu u stanju pratiti vijesti na barem pet jezika (1 naš, 3 od susjeda plus još jedan) ne bi smjeli zauzimati pozicije na kojima se odlučuje o sudbinama. Oni koji su mlađi od 60 godina i koji se u 25 godina demokracije nisu potrudili da znaju peti jezik barem donekle, bili su ili lijene ili nepromišljene osobe. Sve nekako mislim da oni, koji oduvijek imaju velike političke ambicije, engleski nisu htjeli učiti »u mraku« iz razloga jer je to bio jezik klasnog neprijatelja. No morali su ga početi učiti kada su i sami postali klasni neprijatelji. Pardon, prijatelji s nekadašnjim klasnim neprijateljem. Jesmo li i mi sada sami sebi klasni neprijatelji? Što si radimo kao da i jesmo. Drugog neprijatelja više ne trebamo. Sada sam se zapetljao s tim neprijateljima. Dosta za danas.

Od svih poliglota, najljepši engleski izgovor nekako ima gradonačelnik Zagreba gospodin Bandić. Njegovo: »Yes, yes« zvuči svjetski. Rutinirano. Ništa zato jer je to jedino što zna. Njegovo »yes« je kao da govori 1000 jezika. A sigurno je i patriot. Tako su naime u našem susjedstvu objasnili slanje provjerenog partijskog druga na konferenciju u Beč. Čovjek s znanjem četiriju jezika, koja ne treba prevoditi. Sastanak na engleskom. Baš taj nekako nije stigao naučiti. Izglasava se važan dokument za sudbinu njegove država. Susjed ga upozorava da je to štetno za njega i njegove. On samo otrese glavom i u mikrofon kaže: »Yes! Yes!« Yes-mo ga nagrabusili,ili se to meni samo čini?

Bezbroj nijansi sive

Potencijalni kandidat za premijera gospodin Karamarko kaže da sadašnji i potencijalni kandidat za premijera gospodin Milanović kupuje obećanja s karticom na kojoj nema ništa. To je istina. Zaboravio je da su mu on i njegovi dali karticu bez pokrića i ostavili rate koje će se otplaćivati još desetljeća. Milanović je to samo nastavio »Kurto-Murtovski« i dodao nekoliko godina otplate rata na način: Gdje ja stadoh ti produži, dužni smo još zaduži (Više u Poučku 7.). Navodno je dug 1991. godine bio 4 milijarde nečega. Sada je 57! Omjer (ne)odgovornosti Murta – Kurta 2:1.

»Ne znam s kime će ti ljudi raditi u uređenom društvu kada mi dođemo na vlast«, prijeti Karamarko onima koji mu nisu po volji, tražeći da predizborna kampanja ne bude prljava. Prijetnje egzistencijom su valjda priče za malu djecu na ono što on smatra prljavim i vjerojatno namjerava to i ostvariti ako dođe na vlast.

…i ružičaste

Ispričavam se. Poslije gornje prijetnje i jučerašnje emisije „Labirint“ na HTV1 (pogledajte ako niste) nije mi baš do „ružičastog“, iako sam mogao nadodati kako je lijepo da smo u Hrvatskoj štedljivi. U prosjeku građani Hrvatske peru zube svaki 5. (slovima: peti) dan. U prosjeku potrošimo samo jednu četkicu za zube godišnje…

(Ovo je 16. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)

Prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).

Komentari su zatvoreni