Pohvala biciklu

Pohvala biciklu

Marc Augé: Pohvala biciklu (2006.) [1]

Sjećanje na Coppija i Bartalija koji izmijenjuju čuturice s vodom na strašnome dijelu puta na Pirenejima, zatim  na Coppija koji u jednoj etapi gospodski prepušta pobjedu istom suparniku na dan njegova 35 rođendana, autora navodi na vrlo smion zaključak. A on nam jednostavno sugerira kako ” među biciklistima, postoji, na skromnijim razinama, svijest o određenoj solidarnosti, svijest o izazovu i podijeljenom trenutku, o nečemu što ih razlikuje od svih ostalih i pripada samo njima…”

Jerko Grgec

Današnji čovjek duboko u svojoj nutrini osjeća kako ga sa svih strana okružuju stvari i pojave u svakom pogledu jače od njega i, začudnim spojem čiste jeze i samoispunjujućeg proročanstva, izložen je nemilosrdnim vjetrovima njihova zloćudnog utjecaja. Ipak, kod svakoga od tih nesretnika,ustraje nada u ostvarenje boljega svijeta koja se obično profilira pod krinkom privatnih, idiosinkratično-utopijskih zamisli, a one vrlo često ne prelaze subjektivnu dimenziju poluartikuliranih, pobožnih želja. Kao u pjesmi Gerarda Manleya Hopkinsa, nadi uvijek naraste brada prije nego što skonča u agoniji samrtnoga hropca, ali, ponekad se, raspamećene vizije i nostalgična prisjećanja temelje na vrlo konkretnim, a možda i na (ponovno) ostvarivim premisama.

Predodžba boljega svijeta, onako kako ju zamišlja francuski antropolog Marc Augé, neraskidivo je povezana s biciklom. Godine 2006. objavio je knjižicu Elogé de la byciclette, u kojoj pokušava što plastičnije i smislenije oslikati mitsku, epsku i utopijsku dimenziju tog prijevoznog sredstva U velikome dijelu svoga eseja, autor uspijeva u gotovo nemogućoj zadaći: uspijeva nas natjerati da zaboravimo kako je tu u prvome redu riječ o egzaltiranim reminiscencijama ostarjela čovjeka (u trenutku objavljivanja Pohvale biciklu, Augé je imao 71 godinu), i da bi mnoge njegove rečenice, nažalost, bile primjerenije kakvoj knjizi za samo-pomoć, nego skiciranju ozbiljne, ekološko-demokratske utopije.[2]

U “Pohvali biciklu” može se pronaći velik broj dodirnih točaka s Illichevim esejem iz prošloga poglavlja, s time da su, u tekstu francuskog antropologa, takvi dijelovi prezentirani na ponešto šarmantniji i poetičniji način. Možemo tako pročitati da bicikl postaje simbol ekološke budućnosti sutrašnjeg grada i urbane utopije koja je u stanju pomiriti društvo sa samim sobom.

Komentirajući fizionomiju današnjih metropola, koja se određuje prema njezinim sposobnostima okretanja prema vanjskome, Augé ističe da se one (metropole) decentraliziraju isto kao što se, putem televizije i računala, decentraliziraju domovi i obiteljske jezgre. ” U tom trenutku bicikl zadržava možda i ključnu ulogu pružanja pomoći ljudima kako bi ponovno stekli svijest o sebi samima i o mjestima u kojima žive, invertirajući kretanje što projektira gradove izvan njih samih. Trebamo bicikl kako bismo pronašli u sebi samima središte mjesta u kojem živimo.”

Autor se također, u svome tekstu, usuđuje sanjati o gradu u kojem svatko može uzeti bilo kakav bicikl na ulici, ostaviti ga gdje god mu to padne napamet, i preuzeti drugi nešto kasnije; bila bi to neka vrst urbanog komunizma za gospodu i dame bicikla koji su u stanju povezati zajedničku etiku i jednoglasno poštovana pravila ponašanja. Iako se takva ideja naslanja na već zaživjele eksperimente stavljanja bicikala na raspolaganje turistima i građanima u Parizu i Lyonu, njezinu suštinsku neozbiljnost dokazuje i sam Marc Augé, kada, nešto kasnije, biciklističku utopiju proširuje na cijelu zemaljsku kuglu, između ostalog, i ovim riječima: “Efekt pedale postigao je da se klasne podjele poruše ili nestanu. Naftni moćnici imaju sve manje klijenata, a vjerski prozelitizam oslabio je. Biciklistički politeizam istisnuo je naftni monoteizam.”

Autorov diskurs, u cjelini, osnažen je stalnim vraćanjem na onu neiskvarenu točku djetinjeg pogleda koji nostalgičnim prisjećanjima podaruje čvrsti temelj i cjelovitu perspektivu. To se posebno odnosi na dijelove teksta posvećene stvarnim sjećanjima na biciklistički sport 40-tih i 50-tih godina prošloga stoljeća. Augé piše kako ga je divljenje prema Faustu Coppiju i entuzijazam što ga je kao dječak osjećao pri proglasu njegovih pobjeda 1949. i 1952. godine, zauvijek oslobodio od bilo kakvoga šovinizma. Nakon toga, stvari poprimaju šokantne razmjere. “Kao da je riječ o najnormalnijoj stvari”, kaže pisac, “kada se čovjek prisjeća utrke Tour de France, sklon je razmišljati o Ilijadi i Odiseji, zapravo više o Ilijadi, jer su nam tada pažnju prigrabljivali svakodnevni dvoboji junaka.”

Sjećanje na Coppija i Bartalija koji izmijenjuju čuturice s vodom na strašnome dijelu puta na Pirenejima, zatim  na Coppija koji u jednoj etapi gospodski prepušta pobjedu istom suparniku na dan njegova 35 rođendana, Augéa navodi na vrlo smion zaključak. A on nam jednostavno sugerira kako ” među biciklistima, postoji, na skromnijim razinama, svijest o određenoj solidarnosti, svijest o izazovu i podijeljenom trenutku, o nečemu što ih razlikuje od svih ostalih i pripada samo njima.” Najfascinatnije od svega jest to što autor iz dobrohotnih gesta tadašnjih, profesionalnih sportaša izvlači dijagnozu koja bi svima nama mogla, s onu stranu vazelinsko-preventivnih,bontonskih regulacija , poslužiti kao prihvatljiv model ponašanja. Sve što treba učiniti jest da svoju civiliziranu stražnjicu parkiramo na sjedalo bicikla.[3]

Pisac se nešto kasnije osvrće na stranputice današnjega profesionalnog sporta i dopinga, ukazujući pritom na temeljnu inferironost vrste spektakla što nam ga danas predlažu u odnosu na one koje su mu prethodili. Coppi je mogao nadoknaditi više od četvrt sata zaostatka kroz dvije etape na Alpama, a danas, sumnja je postala općenita i nema više mjesta za mitske junake. “Moglo bi se ljubazno reći da se spektakl Toura laicizirao, ali, točnije bi bilo ustvrditi da se on medikalizirao. Biciklisti su pretvoreni u ljude sendviče, u jednostavne reklamne dodatke.” Ipak, sa sportom se zbilo još nešto puno ozbiljnije, mračnije i zlokobnije, i u tako se složenome ogledalu srama svi mi danas možemo prepoznati.

Planetarnu pošast mogli bismo nazvati “sindromom Aristobulusa Ursiclosa”, prema istoimenom liku iz romana Le rayon vert, francuskog književnika i vizionara Julesa Verna. Riječ je o nadasve prozaičnom, sveznajućem gnjavatoru od dvadeset i osam godina starosti, koji “nikada nije bio mlad, niti će, vjerojatno, ikada ostarjeti”[4]  Kada ga pozovu na partiju kroketa, Ursiclos izgovara nezaboravne riječi: “Mogu se pohvaliti da geometrijski poznajem tu igru. Izračunao sam kombinaciju linija, vrijednost kutova, i smatram da imam poneku pretenziju.”  Te riječi vrlo se elokventno naslanjaju na modernu bolest bezodvlačne, vidljive i posve tangibilne djelotvornosti pseudoznanstvenog diskursa, koja tako uspješno progoni današnji sport.

Otužne varijacije na geometrijsku viziju Vernova lika izgovaraju danas uistinu svi; od priprostih navijača zaluđenih statistikom, preko, uvijek budalasto-analitički raspoloženih protagonista sportskih događanja, sve do polupismenih novinara koji koriste svaku priliku za podvaljivanje “stručnih” analiza lakovjernoj publici željnoj pouzdane terre firme uvjerljivih objašnjenja. U takvoj situaciji profesionalni sport ne odgovara samo fizionomiji prljavog biznisa usustavljenog pod krinkom čiste, nesputane radosti. On je isto tako i konačna, neopoziva smrt homo ludensa, na čijem se lešu uzdiglo carstvo lude kompetitivnosti dovedene do smiješnog, a ponekad i do krvavog apsurda.

Kao u laboratoriju poludjela znanstvenika, na tragu iskrivljene paradigme profesionalnog sportaša, stvoreni su novi standardi, nova pravila, ukratko, inaugurirana je neka nova ljudskost. Čovjeku su prijeko potrebni drugi ljudi i ona fina oštrica što se stječe u svakodnevnom natjecanju s njima, samo utoliko što ga ispunjavanje tih uvjeta čini sličnim esencijalno funkcionalnome biću nalik na onog Cvitanovog nesretnika koji žali za time što nije četverouglast i ne može matematički precizno iskoristiti kutove svoje sobe.

Marc Augé u potpunosti je svjestan škripca u koje je dospjelo čovječanstvo. Ljudima koji, izgleda, jedino žude za time da sve uredno poslože po svojim ladicama, predlaže vrlo racionalnu soluciju. Dio svoga bića prenijet će na jedan, nadasve “humani” stroj (bicikl), i tako će, uz najmanju moguću cijenu, platiti danak bezgraničnom pluralizmu tehnološkog razvoja. Mogu se oni i dalje nastaviti drogirati televizijom, mobitelima i računalnom interaktivnošću, ali, barem će u bitnim stvarima prostorno-vremenske orijentacije postići to da čovjek i njegove noge i dalje budu jedina važeća mjera.

U Pohvali biciklu navodi se kako je bicikl sam po sebi maleni objekt, neka vrst proteze, a ne prostor koji se, poput automobila, nastanjuje. “Vjeran i strpljiv, on je drugi dio svoga vlasnika; ne želimo se od njega nikada rastaviti, i uz primjerene proporcije, spona koja nas povezuje podsjeća nas na onu o kojoj govori Aristofan u Platonovu simpoziju: pravi biciklist postoji u cjelini kada mu je vraćena izgubljena polovica njegova inicijalnoga bića.”

Slikoviti i poetično, nema što. Ipak, ova, pomalo sladunjava i pretjerana poredba brzinski nas vraća temeljnome nedostatku Augéove knjige. Uza svu prodornost i pronicavost autorove misli, njegova apologija bicikla, unatoč pozivanju na neke konkretne situacije, nikada ne zaživljava u specifičnome, globaliziranome prostoru modernoga svijeta. Ostaje nam, stoga, da pažljivo promotrimo koliko je san biciklista, odnosno “san poistovjećivanja, na zemlji, s ribom u vodi ili s pticom na nebu…” uistinu moguć i ostvariv, gledano iz perspektive čovjeka koji se tim prijevoznim sredstvom zaista svakodnevno koristi. Odgovor na to pitanje naći  ćemo u knjizi Davida Byrnea, Biciklistički dnevnik, objavljenoj 2009. godine. (Nastavlja se…)
Citati:

[1] Citati iz Augéove knjige preuzeti su iz njezina talijanskoga izdanja, koje je, pod naslovom, Il bello della bicicletta, godine 2009. objavila izdavačka kuća Bollati-Borringhieri.

[2] Vidljivo je to u knjizi na zaista mnogim mjestima; bilo da se radi o sjećanjima na djetinjstvo kada je «bicikl predstavljao veličanstveno iskustvo slobode», ili o komentarima biciklističkih druženja osoba treće dobi, koja, prema mišljenju autora, nose u sebi nešto dražesno i herojsko, budući da se suprotstavljaju starosti i smrti. Ovim primjerima mogli bismo pridodati i plemenite iluzije do kojih Augé dolazi promatrajući na ulici nedavno preobraćene na biciklizam: razgovaraju među sobom (o itineraru, krajoliku, vremenu) ili se kreću u grupama u tišini, ali ne koriste (gotovo) nikada mobitel. Mobiteli se oštroumno uspoređuju sa sablastima koje se bez prestanka miješaju u život onih koje progone; drže ih u udaljenosti, sprečavaju ih da uživaju u pejzažu, ili čak, da se zanimaju za svoje susjede od krvi i mesa. Ali, kaže francuski antropolog, «do današnjeg trenutka, ti duhovi još nisu naučili voziti se na biciklu.»

[3] Svatko tko svakodnevno koristi bicikl kao prijevozno sredstvo svjestan je solidarnosti među kolegama-vozačima, koju Augé opisuje. Ipak, pitanje je koliko bi ona bila prisutna u svijetu u kojemu biciklisti više ne bi predstavljali manjinu.

[4] Cit. Jules Verne: Le rayon vert, str 71., Brodard et Taupin, Paris, 1969.