Plastična vrećica – populizam ekologa

Plastična vrećica – populizam ekologa

Točno je da slojevitu ambalažu koja je mješanac plastike, kartona i aluminija nije jednostavno reciklirati, ali isto tako, plastična vrećica nikako nije najveći ekološki problem

Mirela Holy

Gledajući emisiju „Otvoreno“ na HRT-u 31. svibnja 2018. zaintrigirale su me neke od izjava sudionika. Opet je „light motiv“ bila polietilenska vrećica (koju narod od „milja“ zove najlonska). Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode, Mirela Holy, ponosno izjavila kako ima trajnu lanenu vrećicu kada nešto kupuje u dućanu. Upravo to je bio poticajno za ovaj osvrt. Očito da javnost nedovoljno zna kako to nije niti početak ozbiljnog bavljenja sustavnim rješavanjem problema plastičnog otpada.

Plastika u kombinaciji s drugim materijalima koju koristi prehrambena industrija je viševrsna složna i višeslojna ambalaža. Sadrži više slojeva od raznih materijala koje se upotrebljavaju za izradu te, sve proširenije ambalaže.

Zato sam odlučio da podijelim s javnošću uvodne misli iz mog magisterija kojeg sam pisao 80-ih godina a koje su i danas aktualne!

Za mnoge proizvode, posebice prehrambene, ambalaža je često puta presudni čimbenik pri plasmanu na tržištu. Udio ambalaže u ukupnom nacionalnom dohotku neke zemlje je važan pokazatelj njezine razvijenosti. Socijalni čimbenik naročito utječe na ambalažu za prehrambene proizvode, jer ju čovjek bira za sebe. Drugim riječima, prehrambene proizvode može prodati samo prava ambalaža! Posebno treba naglasiti, suvremena ambalaža, posebno ona slojevita znatno produljuje trajnost prehrambenih proizvoda.

Zato ne razumijem kako je netko ekološki svjestan, u stanju u lanenu vrećicu staviti mlijeko (najpoznatije je Tetra Pak ambalaža sastavljena od polipropilena – kartona – aluminija – polietilena), kefir, jogurte, kisela mlijeka (polistiren i aluminij), instant juhe (polipropilen – aluminij – polietilen), kavu (PET – aluminij – polietilen). vodu (PET plastenke od kojih se recikliranjem i odgovarajućim postupkom prave vlakna, npr. za trajne vrećice za nošenje itd… itd….

Kako optimalno pakirati i distribuirati hranu?

Točno je da slojevitu ambalažu koja je mješanac plastike, kartona i aluminija nije jednostavno reciklirati, ali isto tako, što je vidljivo iz navedenih rečenica, plastična vrećica nikako nije najveći ekološki problem.

Osnovno je strateško pitanje što učiniti i kako optimalno pakirati i distribuirati hranu? U kratkom tekstu nemoguće se produbljeno se pozabaviti ovim problemom. No, postoji puno ozbiljnih pitanja koji traže odgovore. Kako to da se tisuće tona odbačenih plastičnih dijelova nalazi na morskom dnu? Zašto je uvijek plastična vrećica glavni krivac?

U današnje doba satelitskog praćenja ljudi i poruka, ne mogu vjerovati da se ne može ući u trag sakupljačima otpada koji vrlo „učinkovito“ bacaju otpad u more?

Poznato je da je recikliranje otpada skupo i da je najjeftinije to predati u „ruke“ organiziranim tvrtkama (netko će pomisliti organiziranom kriminalu), koje će to zbrinuti, pa ako brod ne „dospije“ do Kine, može se teret riješiti i drukčije, na primjer „iskrcavanjem“ u Sredozemnom moru…????

Problem koji traži ozbiljan pristup

Možda se upravo ovdje krije odgovor na pitanje kako tolike tone plastičnog otpada leže na dnu mora, a plastika koja je lakša od vode (polietilen ima specifičnu težinu (0,92 – 0,95 g/kg), relativno lagano dolazi i do obala naših otoka…

Taj problem uspaljuje čitavu javnost, tako da je strategija plastike koju definira Europska unija možda ipak samo predizborni program za privlačenje glasača za Europski parlament iz redova „osviještenih zelenih“. Zapravo radi se o daleko složenijem problemu. Naime, kako sustav pakiranja i distribucije hrane učiniti optimalnim? Kako pronaći najmanje loše rješenje, jer idealnog rješenja nema. Stoga je po meni nepromišljeno i populistički okriviti polietilensku vrećicu, a stvar je višestruko složenija!

Jedan sudionik emisije „Otvoreno“, malo u šali a malo u zbilji, je izjavio da je on čovjek sa sela i da će se on snaći. Seoska gospodarstva mogu hranu proizvesti od jaja do krava, pa su najmanji zagađivači okoliša (jasno ako hrane samo svoje ukućane jer za tržište nisu konkurenti). A što je s ostalima koji žive u neboderima gradova širom lijepe naše i šire???

Zato, nemojmo populističkim izjavama tipa „ja sam ekološki osviješten-a, jer uvijek u torbici nosim lanenu vrećicu“, pokušavati riješiti problem koji traži ozbiljan pristup.

mr. sci. Krešimir Bakša, dipl.ing.

Komentari su zatvoreni