Petra Deša, svjetska prvakinja u kuglanju za slijepe: “Čestita nam se već i na jednostavnim stvarima, a mi to ne volimo”

Petra Deša, svjetska prvakinja u kuglanju za slijepe: “Čestita nam se već i na jednostavnim stvarima, a mi to ne volimo”

(Foto: Petra Deša – druga slijeva, drži pehar)

»Sport za mene predstavlja vrata kroz koja sam ušla u društvo. Socijalizirala sam se s ljudima koji vide te na kraju i maksimalno osamostalila. Kad je zima, dani su kraći, tmurno je i dosadno, a ja `ludim´. Ne mogu biti na jednom mjestu i tako vikendima odlazim skijati na Sljeme…«

Razgovarao: Boris Jagačić

Ona je aktualna svjetska prvakinja u jednom sportu, a medalje osvaja još i u jednom drugom. Uz sve to bila je i natprosječno dobra studentica. Čini vam se da je riječ o velikim uspjesima? A što kad bismo vam rekli da je ujedno riječ i o slijepoj osobi? Upoznajte Petru Dešu, vrsnu hrvatsku sportašicu, novinarku i osobu iznimno snažna duha.

Petra Deša je dobitnica priznanja Zagrebačkog športskog saveza za osobe s invaliditetom za najuspješniju sportašicu za 2012. i 2014. godinu, dok ju je Hrvatski paraolimpijski odbor proglasio najboljom sportašicom s invaliditetom u 2013. godini.

Na Svjetskom prvenstvu u kulganju za slijepe i slabovidne svjetski ste rekord lani rušili čak tri puta!

Treće svjetsko prvenstvo održano je prošle godine, 2015. u slovačkim Rakovicama. Tijekom te godine marljivo sam trenirala i već na ligaškim natjecanjima postizala sam sve bolje rezultate. Očekivanja za SP bila su velika, vidjela sam se na postolju, a potajno u sebi i na prvom mjestu, ali nikako da ću oboriti rekord koji je postavila Rumunjka 2007. godine kada sam ja na tom prvenstvu postala ekipna i pojedinačna viceprvakinja.

Prvog dana u kvalifikacijama za ekipu sam srušila 621 čunj što je postao novi svjetski rekord, kao i moj osobni… Uz svoje dvije suigračice Evicu Šerfez i Ružu Markešić postavile smo i ujedno i ekipni rekord od 2010 srušenih čunjeva, a u finalu i pojedinačnom dijelu natjecanja nisam ni sanjala da ću napraviti 600, a kamo li 635 te ponovo podigla rekord.

kuglanje-SP-Rakovice-2015-B1-single

Kakav je to bio osjećaj?

Osjećaj je bio predivan! Ali ujedno i teška zadaća s obzirom da što bolje kuglam i što više rušim, sve teže ostajem koncentrirana… No uspjeh je jači od toga, a zlatno odličje nagrada je svakom sportašu! Sport je za mene, slijepu osobu samo stepenica za ulazak u društvo. Aktivnost kojom se bavim i vrata kroz koja izlazim van, ne ostajem kod kuće. Tijekom srednje škole prošla sam kroz nekoliko sportova, ali na kraju ostala sam u kuglanju jer s treninzima zavoliš i ono što ti u početku nikako nije išlo, a još k tome kad stignu odličja, priznanja jednostavno teško je prestati.

Ispada kako je 2015. bila vrlo uspješna za hrvatske kuglačice – naše su reprezentativke u Njemačkoj postale svjetskim prvakinjama…

Kuglanje je mali sport, slabo medijski popraćen tako da ni sama ne pratim redovne kuglaše jer se s njima ne mogu uspoređivati zbog drugačijih pravila. Ali svakako da mi je drago što su naše, redovne kuglašice osvojile zlato i postale prvakinje.

Da su ovakvi rezultati postignuti u nekom drugom sportu, uspjeh bi bio ravan senzaciji. Zbog čega, po vama, kuglanje kod nas nije toliko popularan sport?

Prvenstveno jer je kuglanje sport u kojem ćete više vidjeti starije ljude kao rekreativce, a mlađi imaju samo cilj doći na trening dva i otići na natjecanje, osvojiti odličje i primiti nagradu. Kuglanje nije toliko popularan kao bowling gdje ekipa uz pizzu i piće može kroz zabavu izbaciti koju kuglu. Mladi teško ostaju na jednom mjestu, a kuglanje koliko god izgleda monotono, statično ipak zahtjeva treninge i odricanja, dok se mladima se ne da odreći slobode izlaska i društva kako bi se zatvorili u kuglanu i izbacivali kugle.

I sama sudjelujete u promociji kuglačkog sporta – djeci u nekoliko zagrebačkih vrtića predstavili ste kuglanje slijepih osoba. Kako su ona reagirala?

Nastojim promovirati sport osoba s invaliditetom što više mogu i drago mi je da se vrtići bave time, da postoje tzv. Sportski vrtići. Da, pozvali su me iz dva dječja, sportska vrtića koji u svom programu odgoj djece provode kroz sportske aktivnosti i svakodnevno dovode goste sportaše koji prezentiraju svoj sport. Između ostalih, sport sam predstavila i ja kao slijepa sportašica.

Kuglačica s novim premijerom Tihomorom Oreškovićem

Kuglačica s novim hrvatskim premijerom Tihomirom Oreškovićem

Djeca su iskrena, znatiželjna, samo s njima treba raditi, treba ih se motivirati, a najbolji način je prikazati odrasle kako treniraju i postižu rezultate, a ja sam im nastojala odgovoriti najjednostavnije. Ponjela sam sa sobom kuglu, a oni su mi dali svoje čunjeve tako da sam i demonstrirala kako ja kuglam, kako pratim rukama, dakle kako se orijentiram samo opipom. Djeca su me baš lijepo prihvatila, pitala su sve što ih zanima, a pokazala sam im i neka pomagala koje koristim u svakodnevnom životu, kao i kretanje s bijelim štapom i predstavila sam svog Harryja, psa vodiča koji je onda bio sa mnom.

Kuglanjem se bavite desetak godina. Kako je sve počelo, odakle ljubav za tim sportom?

Dolazim iz sportske obitelji. Stariji brat marko bivši je kickboksač, tata je kickboxing sudac, a mama rekreativka koja najviše voli odbojku na pijesku, katkad s prijateljicama i boća. Brat Marko trenirao je cijelu osnovnu i srednju školu i svako toliko donosio je medalje i pehare. Tada, obzirom kako sam iz malog mjesta Omišlja na Krku, nisam imala uopće ideju kojim bi se sportom mogla baviti jer sam bila visoko slabovidna. Tjelesni sam u školi odrađivala maksimalno, tako da sam prošla i neke sportove, ali ni jedan nije bio za mene.

Kada sam upisala srednju školu u Zagrebu upoznala sam se sa slijepima i sa sportovima koji su dostupni obzirom na problem s vidom. Prošla sam atletiku, trčala sam, ali nije mi to bilo nekako natjecateljski, više rekreativno kroz prirodu… Zatim sam veslala, ali iako mi se to jako sviđalo, biti u čamcu, na vodi, nisam se slagala s ekipom, a to je u veslanju najvažnije. Otišla sam…

U sklopu škole imamo kuglanu na kojoj dan danas kuglam. Tijekom sati tjelesnog odgoja odlazila sam povremeno, ali nisam se nalazila nikako. Zatim mi je jedan dan profesor prišao i rekao da ja imam talent, ali moram prihvatiti pravila igre i početi kuglati u skladu sa svojom kategorijom. S njim sam sat po sat vježbala, a u međuvremenu dobila sam poziv u žensku kuglačku reprezentaciju 2005. jer im je nedostajala jedna članica. »Hajde, idem probati«, odlučila sam. Te godine sam u pojedinačnoj kategoriji zauzela deveto i ekipno peto mjesto, što je sasvim solidno. Dopalo mi se sve to, atmosfera, navijanje, druženje sa stranim kuglašima i nastavila sam.

Petra Deša na svečanosti na središnjem zagrebačkom trgu

Petra Deša na svečanosti na središnjem zagrebačkom trgu

Obzirom da iduće godine nisam upisala željeni fakultet, ostala sam u Omišlju, ali odlazila sam dva puta tjedno u rijeku trenirati. Te sam godine malo usporila s kuglanjem, ali 2007. Vratila sam se te nastupila kao članica ženske reprezentacije na prvom svjetskom prvenstvu u slovačkim Košicama te postala viceprvakinja svijeta ekipno i pojedinačno. Kad jednom postigneš vrhunski rezultat ne možeš prestati i nastojiš postati bolji od drugih, a ponajviše bolji i od samoga sebe.

Na jednom treningu bacite po 120 kugli što već iziskuje dobru tjelesnu kondiciju. Kako je održavate i koliko često trenirate?

Tijekom prvog dijela sezone rujan-siječanj treniram slabijim tempom, dva puta tjedno. Tada su treninzi nešto ležerniji, ali u drugom dijelu od veljače do svibnja nastojim sve intenzivnije trenirati zbog nadolazećih važnijih natjecanja (državno, europsko tj. svjetsko prvenstvo). Tada uz dva treninga tjedno sa svojim dodavačem Zlatkom Butkom odlazim koji put i na drugu kuglanu radi promjene terena. Već tijekom travnja počinjemo s intezivnijim treniranjem te poslije državnog imamo dva puta po četiri dana pripreme za nadolazeće prvenstvo. Tada se trenira češće na raznim kuglanama ovisno o tome gdje se pripreme odrede. Nastojimo izabrati što težu kuglanu jer bolje učiti na težoj, pa ćeš lakše osvojiti jednostavniju kuglanu.

Što se dodatnog treninga tiče, svakako je važan kondicijski kojeg sam, nažalost, zbog posla ove godine zapustila, ali redovito sam kod masera radi leđa koja dosta pate čak i meni makar mi je tek 28 (he, he…). Događa se to kad jednostavno stalno stojim i bacam s mjesta. Pomaknem se jedino kad mijenjam staze i stalno bacam iz istog položaja tako da su i ozljede prisutne.

Nažalost, na kraju prošle sezone, točnije na kraju lige, ozlijedila sam se i tri sam se mjeseca oporavlja svim načinima kako bih bila spremna za SP 2015. Tada sam u grču trenirala pa i pristupila prvenstvu, ali sve je dobro završilo, štoviše, odlično!

S obzirom na nedostatak vida, kako se orijenitrate prilikom bacanja kugli?

Petra Deša na kuglačkom natjecanju

Petra Deša na kuglačkom natjecanju

U kuglanju za slijepe i slabovidne postoje tri kategorije, prema stupnju oštećenja vida. B3 kategorija su kuglaši sa srednjim oštećenjem i samostalno kuglaju, najsličnije redovnim kuglašima s tri koraka. Sami uzimaju kugle, ali iza njih je samo trener koji im daje pokoji savjet i slično.

B2 kategorija su kuglaši s manjim ostatkom vida i uza sebe imaju asistenta koji mu dodaje kugle. B2 kategorija kugla također samostalno, ali s dva koraka, a neki i s mjesta. U mojoj B1 kategoriji su potpuno slijepi kuglaši. Neki poput mene koji imaju neki osjet svjetla-sjene moraju obavezno na natjecanjima imati neprozirne naočale, pa i potpuno slijepi radi pravednosti.

Bacam s mjesta, u raskoračnom stavu sam te imam svog dodavača koji mi dodaje kuglu. Kada izbacujem kuglu, prstima pratim crte staze položnice te što ravnije kuglu izbacujem. Kod mene osobno, važno je kuglu izbaciti što dalje ispred kako bi kugla imala manju šansu skrenuti. Dodavač mi govori sve. Što sam pogodila, s koje strane i koji čunj te koliko sam srušila. Prati moj stav, ako se pomaknem, jer svaki centimetar jedne noge naprijed ili nazad skreće moj izbačaj. Također, moram ravnomjerno s obje ruke primiti kuglu.

A što je s orijentacijom prilikom skijanja? Naime, članica ste i Skijaškog kluba »Sljeme«, a i u tom ste sportu ostvarili zapažene rezultate. Možete li nam reći nešto o tome?

Sport za mene, kao što sam već spomenula, predstavlja vrata kroz koja sam ušla u društvo.  Socijalizirala sam se s ljudima koji vide te na kraju i maksimalno osamostalila. Kad je zima, dani su kraći, tmurno je i dosadno, a ja »ludim«. Ne mogu biti na jednom mjestu i tako vikendima odlazim skijati na Sljeme. Prvi put sam stala na skije 2006. godine također zahvaljujući Centru »Vinko Bek« gdje se školuju slijepi i slabovidni, a gdje sam ja pohađala srednju školu. Profesorici iz tjelesnog došla je ideja da bi slijepi mogli skijati te smo otišli u školu skijanja tada u Italiju. Svidjelo mi se, uopće nisam imala predodžbu kako će biti, ali avanturistica sam i volim probati sve. Na neko sam vrijeme prestala sa skijanjem, ali vratila sam se 2011. kao rekreativka jer mi je kuglanje ipak prvi sport i od tada svake zime skijam. A Kako?

Slijepi skijaju s učiteljem koji skija ispred njih. Učitelj na leđima ima zvučnik preko kojega bolje čujemo upute lijevo-desno, uspori, ubrzaj i slično. Najvažnije je da slijepi skijaš vjeruje učitelju i štogod kaže tako mora isti tren uraditi tipa – »stani«! Nema pola metra dalje ili sl. Jer može biti gužva, možda je netko pao… Slijepi, kao i ostali skijaši s invaliditetom imaju marker na kojemu se vidi da je skijaš specifičan. Na Sljemenu su nas već upoznali i zaista nema većih problema osim s boarderima koji nažalost nemaju svoju stazu, ali uz dobru koordinaciju s učiteljem sve prođe s minimalnim problemima.

Završili ste studij novinarstva – moramo reći s više nego dobrim ocjenama – i trenutačno odrađujete program stručnog osposobljavanja na HRT-u. Zašto baš novinarstvo i kakve vještine stječete na nacionalnoj televiziji?

Kako moj tata uvijek svima govori, odapela sam strelicu još u petom razredu osnovne škole i pogodila metu i nikad nisam vadila tu strelicu i mijenjala cilj. Kao mala slušala sam radio kao i gledala tv. Pratila sam više domaći program jer nisam mogla čitati titlove filmova to su mi radili roditelji ili prijatelji. Da ne gnjavim stalno, prebacila sam se na slušanje radija i slučajno upoznala radijsku voditeljicu koja je bila slijepa. Hm, eto, posao kojeg mogu raditi iako ne vidim, zaključila sam…

I tako je bilo… Upisala sam fakultet 2007. godine i u roku ga završila. U međuvremenu trenirala i tako je prošao moj studentski dio života. Sada sam da, na HRT-u na stručnom usavršavanju, evo prolazi već šesti mjesec. Zadovoljna sam, odlazim na teren, katkad s kolegama, katkad sama. Izrađujem manje najave i vijesti i pokoji prilog za neku od radijskih emisija. Vidim se na ovom poslu, možda baš ne na odjelu unutrašnje politike, ali definitivno kao voditeljica emisije koju bih posvetila osobama s invaliditetom, pričama iz života, o sportašima, o načinu kako se školuju jer kao pripadnica te skupine mislim da problematiku dobro poznajem, a bez patetike i čestitanju na nečemu što smo uradili, a to isto su uradili i ostali bez invaliditeta. Nama se čestita na jednostavnim stvarima, a to mi, osobe s invaliditetom, ne volimo…

U nekim svojim medijskim istupima ukazali ste na problematiku slijepih osoba u svakodnevnom životu. Kakva je, po tom pitanju, situacija u Zagrebu i što bi trebalo promijeniti?

U Zagrebu sam od svoje 14. godine. Završila sam srednju školu i tada sam bila smještena u djevojačkom učeničkom domu. Potom sam upisala Fakultet i prešla u studentski dom gdje je zapravo počeo moj samostalni život. Kroz srednju školu i prvu godinu fakulteta kretala sam se uz pomoć bijelog štapa, ali čekala sam psa vodiča. Harry je došao u moj život 2008. godine i od tada sam ponovo ustala, kako ja kažem kao ptica Feniks. Nažalost, već se dvije godine ponovo krećem uz bijeli štap što mi nije nimalo drago… Moj Harry – veliki prijatelj, obolio je i otišao. Ja čekam novog psa jer se tako, bar meni, jednostavnije, brže i sigurnije kretati.

Mogu reći da je u Zagrebu slijepima sve maksimalno prilagođeno. Zvučni semafori, ozvučeni tramvaji, a i ljudi koji su više informirani.

Katkad iskrsne neki problem, kada primjerice padne snijeg pa se govori o čistim cestama, a ne i o čistim pločnicima, a slijepa osoba prati sve, rub, trave, rub pločnika, svaku promjenu materijala pod nogama, što je kad je podloga zatrpana snijegom jednostavno nemoguće. Zato treba čistiti i neke puteve unutar kvartova, očistiti stanice, ne naguravati snijeg na ploču s dolascima i slično. Ma, sve su to sitnice s kojima se svakodnevno borim, a najveći su problem, »maštoviti« vozači i njihovo parkiranje. Ali, i s njima izađem na kraj katkad ljubazno, katkad oštrije jer »stao sam samo na minutu« meni može ugroziti sigurnost budući da moram sići na cestu kako bih zaobišla automobil…

Kažete da se vidite kao voditeljica neke radijske emisije?

Želja mi je kao što sam rekla imati svoju neku emisiju… Kontakt, info kako god, ali bavila bi se svime što se tiče problematike, života osoba s invaliditetom. Čak mogu reći kako bi se više bavila slijepim i slabovidnim osobama jer u više navrata kad se spominje termin osobe s invaliditetom misli se isključivo na osobe u kolicima, a slijepi se nađu pogurnuti pa bih ipak dala priliku svima da govore, da pitaju, predlažu ili mijenjaju.

Vjerujete li da ćete uspjeti obraniti naslov svjetske kuglačke prvakinje?

Ove godine preda mnom i mojom reprezentacijom je europsko prvenstvo… Obzirom na dosadašnji tijek sezone mislim da će biti lijepih medalja, ali bit će nam još teže jer smo domaćini. Naime, prvenstvo je polovicom svibnja u Koprivnici, a igrati pred svojom publikom teže je i stresnije, očekivanja su velika, a želje još veće.

Kome se sve može preporučiti kuglanje i koje su prednosti tog sporta?

Svakom sportskom duhu, svakoj osobi koja se želi baviti sportom preporučujem bilo što, ali ako se netko od slijepih odluči za kuglanje ovdje sam kako bi pomogla pri uključenju jer mladih nam nedostaje u reprezentaciji… Ali, treninzi i samo treninzi dovest će svakoga do rezultata, samo ne treba odustati.

Komentari su zatvoreni