Petar Kraljević, predsjednik Psihološkog centra TESA: “Od nas se odlazi s osmijehom”

Petar Kraljević, predsjednik Psihološkog centra TESA: “Od nas se odlazi s osmijehom”

Danas je sve užurbano. Život je neopisiv i nemoguć bez mobitela. Naravno da sve to ostavlja traga u našim dušama, našim srcima. Prisutna je anksioznost, strah za gubitak radnog mjesta. Pa tko će čuvati našu dječicu? Pa prevelika zaduživanja, želja za standardom

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao i kako se nekada živjelo u Zagrebu ZG-magazinu govori psiholog Petar Kraljević, predsjednik Psihološkog centra TESA. Otkriva kakva je bila Sava, gdje je vozio tramvaj broj deset i gdje se moglo popiti piće iza 23 sata

Zašto volite Zagreb?

Odrastao sam u blizini Kvaternikova trga, odnosno kina Mosor. To kino pamtim kao moj prozor u svijet. Filmovi, žurnali, igranje po ulicama, dvorištima, trgovima… Pamtim ta vesela bezbrižna vremena. Bila su bez žurbe. Svi smo mi djeca tada bili u isto vrijeme na ulici, igrali se. Posebice je bilo veselo krajem školske godine, jer slijedili su ljetni praznici i poslije povratak sa ljetovanja.

Kakav je grad bio tada?

Zagreb je bio manji, znatno manji. Nekako baš po mjeri. Tramvaji plavi, uvijek plavi. Vrata tramvaja u to su vrijeme otvarana ručno, a u svakom vagonu bio je po jedan kondukter. Tamo negdje šezdesetih godina došli su novi zagrebački tramvaji i to iz tvornice Đuro Đaković. Primjerice, bila je to linija 11 koja je imala kompoziciju od troja kola. Zbog svega toga, mislili smo tada da smo u Americi. A imali smo nekako i dojam da smo se svi poznavali. Bili su ljudi tada bliži jedni drugima, spremni si pomoći… Znate, bilo je to po prilici „moj problem, je bio problem naših prijatelja” i obrnuto. Ali još malo o tramvaju…

Što s njim?

Tramvaj broj 10 je išao od okretišta ispred Ekonomskog fakulteta, pa sve do Savskog mosta. A tamo kupalište i velika gužva – po ljeti! A Sava čista ko´ suza! A brza i opasna. Pa dolazi škola, pa učenje, pa nova osmogodišnja škola Silvije Strahimir Kranjčević. Ne znam znaju li djeca danas išta o književniku, napose pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću? Mi smo tada znali sve. Eno mu grob u Sarajevu.

Istina, i mi smo znali. A kako je išlo daljnje obrazovanje, odrastanje?

S krajem osmogodišnje škole dolaze prve simpatije, ljubavi, veze koje će trajati i trajati, posebno u sjećanjima. Nakon osmoljetke slijedi mi gimnazija i to VII., a poslije drugog razreda VI. gimnazija. Tamo daleke 1968. godine na Filozofskom fakultetu upisujem psihologiju.

Željeli ste baš to područje?

Jesam li znao zašto odabirem baš psihologiju? Ne vjerujem. Danas znam da je dobro odabrano.

Gdje se učilo?

Nismo učili po knjižnicama već doma, barem ja. Ali zavidjeli smo kolegama koji su došli izvan Zagreba i koji su stanovali po Studentskim domovima. E, to je bio život! Mi iz Zagreba smo tada bili njima jako zavidni.

Nije bilo bojazni od velikog grada?

Zagreb je tada bio miran grad. Bez problema se moglo šetati cijele noći i nikome ništa. Iza 23 sata sve zatvoreno. Ako se htjelo popiti pivo, onda svi na Gumenjak, tj. Autobusni kolodvor. Danas je sve užurbano. Život je neopisiv i nemoguć bez mobitela. Naravno da sve to ostavlja traga u našim dušama, našim srcima. Prisutna je anksioznost, strah za gubitak radnog mjesta. Pa tko će čuvati našu dječicu? Pa prevelika zaduživanja, želja za standardom.

Otuđili smo se jedni od drugih?

Ne družimo se dovoljno. Ne razgovaramo međusobno dovoljno. Ne znamo s kakvim problemima žive naši najbliži. Mogu li se riješiti? Naravno, i kako?

Treba se interesirati za drugoga? Razgovarati?

Da, razgovarajmo jedan sa drugim. Hodimo, ako možemo zajedno na more, na kakav izlet. Nemamo novaca? Nema veze, hodimo pješice do Cmroka i to Dubravkinim putem. Nemamo novaca za tramvaj? Hajdemo do Dubravkinog puta pješice. Pa po tom putu razgovarajmo. Gdje sam ja jučer pogriješio u kontaktu sa tobom ? A ti mi odgovori.

Tako komuniciramo?

Tako komuniciramo i »komuniciramo«. Postajemo jedan drugome bliži, jer udaljili smo se jedni od drugih. Postali smo pomalo stranci. Hajdemo se zato zbližiti. Ne znamo kako? Pa hajdemo nazvati…

…Tesu u Zagrebu?

Tako je! Telefon za psihološku pomoć 01/ 4828 888 na Trgu bana Jelačića 1.

Ljudi će tamo dobiti besplatne savjete psihologa za problem koji imaju i smjernice za rješavanje?

Točno!

Tko vam se sve javlja i s kakvim teškoćama?

Javljaju se roditelji čija djeca imaju probleme u osnovnoj, ali i srednjoj školi. Bilježi se tada agresija u ponašanju, gubitak motivacije, nemaju komunikaciju sa roditeljima. A roditelji pak rade po cijeli dan. Tada mi u specifičnoj pomoći razgovaramo s djecom ali i roditeljima. Rješavamo njihove sukobe i to mogu reći – uspješno. Posebice jer adolescencija nosi u sebi dileme, želje, prkos, bijes, ljubav, nježnost. A opasnosti se kriju na svakom »zavoju«. Tu su i cigarete, alkohol, droga, tablete, bježanje od kuće. Zatim sukob s roditeljima koji se mora i može riješiti. Važno je na vrijeme prepoznati i uočiti problem kod djece i zvati stručnjake.

Koje još bremenitosti muče ljude?

Gubitak najbližih, žalovanje, strah od budućnosti su također problemi sa kojima se susrećemo. Tu su još i sukobi te neriješeni problemi nas odraslih na poslu. Sukobi sa nadređenima i podređenima kao neugodna iskustva. Hajdemo ih zato riješiti. Zovimo opet Tesu. I mi ćemo ići putem rješavanja.

Surađujete s Centrima za socijalnu skrb i Gradskim uredom za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom?

Da, udruga smo koja se financira projektima i donacijama. Njih nema puno, ali uporni smo i rješavamo nekako i probleme sa financijama. Prostorije na Trgu su nam uvijek popunjene. Ulazi se kod nas sa problemima, a izlazi sa osmijehom. Što to znači?

Što?

Da smo zajedno riješili ono što nas je mučilo kada smo došli u Tesu. Neprofitna smo udruga, pišemo projekte, dobivamo projekte i tako već 28 godina. Reklo bi se tamo od prvih zračnih uzbuna za Domovinskog rata! Tada smo bili u staroj Vlaškoj, danas smo tu na Trgu.

Zovu vas ljudi iz cijele Hrvatske ili…?

Vole nas ali i traže ne samo građani našeg grada, već i izvan njega, sve do mora na jugu, ali i rijeka na istoku!