Pedagoški pragmatizam

Pedagoški pragmatizam

U našim se školama uči za školu (ocjene), a ne za život

dr. sc. Nenad Raos

Ne, nikad nisam čitao Marulićevu Juditu. U školi za to nisam imao prilike jer je onda (valjda) nije bilo u lektiri, naime ne bih znao reći jer nam je profesorica »materinskog jezika« bila Srpkinja, pa smo umjesto Marulića čitali žitja srpskih svetaca, između ostalog i priču o nekom njihovom kralju čiju su lešinu pronašli prema predivnom mirisu koji se širio iz zemlje. Poslije nisam imao volje čitati Juditu kad ima toliko lijepe i (valjda) bolje književnosti na hrvatskom jeziku. Šenoa je ponešto prerazvikan, Kumičić ne vrijedi ništa, ali Đalski i Begović mogu se staviti uz bok najvećih onovremenih pisaca. Toliko o mom književnom ukusu.

Marko Marulić

Marko Marulić

No zašto sam, unatoč tome što nisam pročitao Juditu, postao – po ocjeni mnogih – vrstan publicist, s nekih (nemojte to, molim, shvatiti kao samohvalu!) tri tisuće novinskih članaka, dvadesetak knjiga itd., itd.? Štoviše, ni u školi se nisam iskazao. Obično sam iz školskih sastava dobivao jedinice, često trojke, a nikada petice. Pa kako sad to?

Vrlo jednostavno: umijeće pisanja nije ništa drugo nego sposobnost da svoje misli staviš na papir. Ni manje ni više od toga. (No to u školi nisam učio: učio sam izigravati književnika). Pa zašto onda toliko prijepora oko Marulićeve Judite u ili izvan kurikuluma?

Studenti pojma nemaju

Stvar je dosta jednostavna. Dođe student na predavanje, pa profesor – na svoj užas – vidi da on pojma nema o onome čime se on, profesor, čitav život bavi. Kako bi lijepo bilo kad bi svaki student koji upiše njegov kolegij znao Juditu naizust, a krome je naučio (napamet) u srednoj školi…

To su te pedagoške sanje. Još su mi više znane u mojoj struci, kemiji. Ima jedan moj kolega koji je napisao udžbenik za srednju školu (koji se ne prodaje!) u kojem je svaki kemijski pojam, svaku kemijsku reakciju objasnio pokusom koji bi nastavnik ili učenik, svejedno, morao izvesti. Lijepo. No nije lijepo što mu ni na kraj pameti nije bilo da pisanje kemijske reakcije na ploči traje pola minute, a njezino izvođenje u tikvici ili epruveti pola sata, uz barem toliku pripremu nastavnika i tko zna koliko novca za pribor i kemikalije.

Zašto je to učinio? Pa, da vam otkrijem tajnu, svoju je karijeru započeo kao asistent na praktikumu opće kemije. Onda se hvatao za glavu kako brucoši ne znaju što je epruveta, a kamoli pipeta ili bireta. Vidio je kako student priključuje plinski plamenik na cijev za vodu (krasan vodoskok!), drugog koji žari porculanski lončić za vaganje čekajući da mu se masa smanji na 0,2 miligrama (umjesto da se dvije uzastopne odvage razlikuju za 0,2 miligrama), trećeg koji proba jezikom je li otopina kisela, itd., itd. Kako bi lijepo bilo kad bi studenti sve znali, a ja samo slušao i divio se njihovom (sve)znanju. Ne bih trebao ništa raditi, samo uživati… e da!

Svim tim pedagoškim utopistima ne dolazi, čini se, do pameti da studenti dolaze na fakultet nešto naučiti, a ne samo provjeriti svoje znanje. Ne pada im na pamet ni to da najveći broj oni koji uče hrvatski jezik nikad neće biti hrvatski književnici niti će oni koji uče kemiju postati kemičari. Svrha učenja u srednjoj školi nije samo priprema za studij nego prije svega priprema za život. Svaki put kad je moj profesor latinskog ušao u razred rekao bi: »Non scholae…«, na što bi jedna učenica ustala i dovršila rečenicu: »… sed vitae discimus«. Ne učimo za školu, nego za život. Tada to nisam razumio. Sada to itekako razumijem. Čast svaka mome profesoru latinskog, znao je svoj posao.

Znanje kemije svodi se na strah od kemikalija

No neki koji se bave školstvom čini se da ga ne znaju. U našim se školama uči za školu (ocjene), a ne za život. Moja je kći završila Školu primjenjene umjetnosti i dizajna, a tamo je na satu kemije bilo najvažnije znati atomske orbitale. Kome one trebaju? Trebaju kemičaru (i to ne uvijek), a ne budućem kiparu, slikaru ili keramičaru koji bi prije svega trebao znati svojstva materijala s kojima će raditi. Zašto bronca mijenja svojstva ovisno o sastavu i temperaturi, zašto se staklo može lako oblikovati, o čemu ovisi postojanost boja – to su pitanja na koja bi budući umjetnik trebao znati odgovoriti. No to se na kemiji ne uči. Sreo sam slikaricu koja svoju umjetnost temelji na »podlozi« (papiru), a pojma nema od čega se papir sastoji i kakvih sve vrsta papira ima. Ili, da se vratimo na pisanje, budući bi novinar, političar ili znanstvenik trebao biti profesionalno pismen, a to znači da može kratko i jasno reći ono što zahtijeva njegova struka. Ima li takvih ljudi?

fakultet kemijskog inzenjerstva i tehnologije

Valjda ih ima, no bit će da su vrlo rijetki. Pisanje se uglavnom svodi na lupetanje; ne možeš čuti ni pročitati ništa što ne bi bilo začinjeno s »jedan od naj…«, »ja osobno«, »vrlo skoro«, »to je zastrašujuće« i drugim doslovnim prijevodima engleskih fraza i gramatičkih oblika. Znanje kemije svodi se pak na strah od kemikalija. Eto, to su plodovi našeg obrazovnog sustava.

Zbog svega toga sa simpatijama gledam na napore prosvjetnih radnika koji su se prihvatili pisanja novog kurikuluma. Jer oni znaju ono što znanstvenici i profesori na fakultetima ne znaju – znaju koliko hrvatski učenici znaju i što trebaju učiti da bi učili za život a ne za školu.

Komentari su zatvoreni