Pavasović Visković: Vrlina je Zagreba što “dotepence” prihvaća svojima

Pavasović Visković: Vrlina je Zagreba što “dotepence” prihvaća svojima

(Naslovna fotografija: Slobodna Dalmacija)

»Zagrebu zapravo fali poštovanja. Da se njegovi stanari pretvore u njegove građane, da ga mi koji smo u njega doselili prestanemo prilagođavati sebi i graditi ga na sliku gradova i sela iz kojih smo došli. Nije pošteno ni prema Zagrebu, ni prema ljudima koji su ovdje generacijama«

Razgovarala: Snježana Kratz

Poznati Splićanin, zagrebački odvjetnik Ljubo Pavasović Visković ZG-magazinu priča kada je došao u Zagreb i što se baš tog dana dogodilo. Otkriva kada ga to pamet nije naročito ometala, u čemu je čarolija odvjetništva i tko najviše stradava u krizi…

Zašto volite Zagreb?

Velika je vrlina Zagreba što nas »dotepence« rado prima i prihvaća svojima. Nažalost, mnogi od nas doseljenika Zagreb ne prihvate onako kako bi trebali, i ne odnose se prema sredini u koju su došli s poštovanjem. Upravo je to poštovanje možda riječ koja najbolje opisuje moj odnos prema Zagrebu.

Split je vaše ishodište, kada ste došli u Zagreb?

U Zagreb sam doselio netom poslije završenog fakulteta, s navršene 23 godine. Doselio sam 1993. u rujnu mjesecu, baš na dan kada je na Lučko pala raketa. Imao sam samo adresu jedne gospođe u Rudešu gdje me je čekala soba, a kako Zagreb uopće nisam poznavao, jedva sam to našao. Red sivih jednokatnica, oblačan dan – prilično depresivno. Naravno, bilo je zanimljivo upoznavati meni jedan u tom trenutku strani grad, otkrivati nove stvari, nadati se poslu… Inače, od kraja 80-tih običaj je bio da se Splićani okupljaju u Melinu u Tkalči tako da sam tamo napravio svoje »prve zagrebačke korake«.

Povucite paralelu između Splita i Zagreba.

U to doba Split je bio prilično depresivan grad. Koliko god ga ja volio, nije mi se činio kao mjesto u kojem mogu naprijed. Danas je stvar ipak za Split puno bolja, iako ako hoćeš karijeru u Hrvatskoj – Zagreb je zapravo jedini izbor. S druge strane, kvaliteta života danas je u Splitu ipak bitno veća.

Kada ste i zašto krenuli u pravo i zašto se nerijetko kaže da pravo i pravda nisu isto?

Pravo sam upisao s nepunih 17 godina. Tada se, naime, moglo maturirati u trećem razredu srednje škole. Upisao sam ga, iskreno govoreći, jer mi ništa pametnije u tom trenutku nije palo na pamet! U to doba nisam se zamarao s nekim naročitim planovima jer kraj osamdesetih bio je u Splitu sjajan, a spadao sam u one kojima je na pameti bilo sve osim škole i dugoročne perspektive. Pamet me u to doba nije naročito ometala…

A pravo i pravda pitate?

Teoretski vam je pravo najsmisleniji pokušaj da se stvori sustav koji dovodi do pravde. Koji put to ide, često baš i ne.

Bavite se kaznenim pravom, koliko je ono zahtjevno i u Hrvatskoj i – čini se – sve aktualnije?

Ja sam »kaznenjak« i za razliku od većine mislim da je ta vrsta prava sve manje aktualna. Naime, Hrvatska je prilično sigurna zemlja s niskom stopom kriminaliteta. Javnost svoje zaključke donosi temeljem nekoliko razvikanih postupaka, međutim, stvarna slika je za društvo puno bolja nego li se ljudima, koji kroz medije stvaraju svoju sliku o tome čini. Hrvatska vam je jedna od najsigurnijih evropskih zemalja.

Da?

Da.

Koliko je ono opasno? U kaznenom se pravu susreću svakojaki klijenti, uključujući i ljudi s druge strane zakona.

Bojim se da je stanje, barem u mojoj subspecijalnosti, nekada bilo bolje. Volim reći da je Zakon o kaznenom postupku posljednjih godina »dizajniran« za dobrostojeće. Koliko god to išlo na ruku mojoj struci, to nije dobro.

Kakvim ocjenjujete stanje u odvjetničkoj praksi, ima li mladih vježbenika, nema deficita kao kod liječnika?

Mišljenja sam da Hrvatska i dalje proizvodi previše pravnika. Valjda se još nitko nije sjetio razmotriti stvarnu godišnju potrebu za novim kadrovima.

Ljubo Pavasović Visković na HTV-u

Narod nerijetko kaže da u ovoj gospodarskoj krizi jedino političari i odvjetnici, tzv. fiškali dobro žive. Dijelite li to mišljenje?

Tri četvrtine odvjetnika jedva sklapa kraj sa krajem i teza da je odvjetništvu u krizi dobro – potpuno je promašena. U krizi stradava srednja klasa, dakle, klasa od koje advokatura živi. Pustite velike i medijski razvikane postupke, od toga se dugoročno ne živi. Čarolija je u malim postupcima, javnosti nevidljivima. Takvih je, nažalost, sve manje.

Vratimo se na Zagreb, je li to grad po mjeri čovjeka?

Zagreb je grad optimalne veličine, ni prevelik ni mali. Sat i pol od mora, dva od planina. Savršeno!

U kom kvartu živite?

Šalata. Kraj škole. S troje djece, savršeno. Dok sam bio sam, volio sam živjeti u Šestinama, na »selu«. Kao dijete strogog centra Splita, bilo mi je super živjeti u takvom ambijentu, a pet minuta si od grada.

Što Zagrebu možda nedostaje?

Zagrebu zapravo fali poštovanja. Da se njegovi stanari pretvore u njegove građane, da ga mi koji smo u njega doselili prestanemo prilagođavati sebi i graditi ga na sliku gradova i sela iz kojih smo došli. Nije pošteno ni prema Zagrebu, ni prema ljudima koji su ovdje generacijama. Ja svoj Split volim najviše na svijetu i to je moja najsnažnija kolektivna odrednica. Međutim, moj sin je Zagrepčanin, kajkavac koji želi trenirati hokej na ledu. I to tako treba biti.

Ostavi komentar

*