Pačja škola za otpad ili jadni Poglavica Seattle

Pačja škola za otpad ili jadni Poglavica Seattle

(Seattle, poglavica indijanskog plemena Duwamish  / Izvor fotografije: https://theunboundedspirit.com)

Za neke je u otpadu ipak novac. Za koga? Za organizatore savjetovanja, kongresa, simpozija, okruglih stolova, tečajeva za nepotrebno i potrebno. Domaća industrija se naivno nada da će tamo moći dokazati da je domaće dobro, pa i bolje od stranoga, vjerujući da će možda slijedeći puta projekti (rezervirani za podobne uhljebe i uglavnom strane tvrtke) biti dostupni i njima

dr. sc. Viktor Simončič

Neznanje je neispisan papir na kojem možemo pisati, a pogrešno znanje je ispisan papir koji se prvo mora brisati. (François de La Rochefoucauld)

Viktor Simončič

Da je u otpadu novac, to bi onda značilo što više otpada to više novaca. U otpadu je novac samo u smanjenju nepotrebnih troškova. Novac u otpadu bi bilo kao u poznatom škotskom vicu, kada dijete dođe kući i kaže ocu kako je uštedjelo dva penija, jer je trčalo kući za tramvajem. Otac ga poduči i kaže da je mogao uštedjeti dvije funte da je kući trčao za taksijem.

No za neke je u otpadu ipak novac. Za koga? Za organizatore savjetovanja, kongresa, simpozija, okruglih stolova, tečajeva za nepotrebno i potrebno. Skupova još nikada nije bilo toliko. Organiziraju se gotovo na tjednoj bazi. Svatko, od udruga do novinskih kuća, tko imalo drži do sebe organizira skup o otpadu, i s lakoćom dobije pokroviteljstvo Predsjednice, ministarstva, fonda, …. Uz zvučne pokrovitelje lako je navući pomalo naivnu domaću industriju kao sponzore. Industrija se nada da će moći pokazati i dokazati da je i domaće dobro, pa i bolje od stranoga, vjerujući da će možda baš slijedeći puta projekti, uglavnom rezervirani za podobne uhljebe i uglavnom strane tvrtke, biti dostupni i njima.

Simpozij – drugi dio gozbe starih Grka i Rimljana

Domaćoj industriji još nije jasno da onima koji organiziraju simpozije i onima koji ih posjećuju, a radi se uglavnom o uvijek istima, do toga nije stalo. Skupa kotizacija podrazumijeva skupe hotele, vrhunsku bogatu trpezu, …. Ako uspije sudjelovanje nekog ministra ili čak Predsjednice, naravno da to onda navuče i medije. Skupovi često liče na jedno od mogućih značenja grčke riječi simpozij – drugi dio gozbe kod starih Grka i Rimljana. Kada se pogleda pobliže ispod vrhunske ambalaže, slijedi obrnuto proporcionalan neiskoristiv sadržaj i zaključci. Mi kao društvo poslije svakog takvog skupa padnemo još malo niže. Sjeća li se itko od onih koji su bili na svim ovogodišnjim skupovima i koji su potrošili barem 10 000 – 20 000 kuna javnog novca što je bilo na tim skupovima? Što je dogovoreno? Što će se provesti? Što je od svega usvojilo nadležno ministarstvo? Jesmo li korak naprijed ili vrijedi ona prijateljska poruka redovnog posjetioca naših skupova, gospodina Jože Leskovara iz Krškog, kada je na pitanje mijenja li se što kod nas nabolje, odgovorio da on pomake zadnjih godina ne vidi.

Kao da se stjecanje znanja na skupovima pretvorilo u pačju školu.

Pačja škola za okoliš

Jeste li čuli djeco,
vjerujte bez šale
otvara se škola
za pačiće male.

Svi pačići došli
kao đaci stoje
stari patak metnuo
naočale svoje.

Učio ih, učio
od srijede do petka
al’ se nisu makli
dalje od početka.

Ništa više ne nauči
pačurlija ta
nego što je prije znala
pa-pa-pa.

(J. J. Zmaj)

Čemu takav broj okupljanja? Razlozi su mnogobrojni. Oni služe za prikrivanje neznanja političkog vrha, izgovora za neodrađeni posao u javnim tvrtkama, za objavljivanje radova dokonih predstavnika akademske zajednice i stjecanje i/ili potvrđivanje zvučnih titula, uz časne izuzetke predstavnika par sredina koji imaju mogućnost dobiti priznanje na javnoj sceni za natprosječne rezultate.

Nemaju vremena slušati druge

Svaki skup obično otvara netko jako važan. Taj važan ima tek toliko vremena da ispriča svoje, ne i da sasluša druge. Rutineri u organizaciji skupova odmah nakon nastupa neke političke veličine organiziraju pauzu za kavu, kako bi taj lakše otišao. I kako je neka središnjica donijela odluku o njenom ili njegovom znanju, usude se ili čak smatraju svojom obavezom držati lekcije o nečemu o čemu nemaju pojma. Mi malo duže pamteći stavljamo u sjećanje novu recku – evo još jedne neprovedive ideje. Kako moj urednik baš nije najsretniji kada spominjem imena, samo ću spomenuti da su neki htjeli sav otpad pretvoriti u zamjensko gorivo, za kojeg već sada nakon proizvedenih par kila na Marišćini i Kaštjunu ne znamo kamo, do želje do pretvaranja plastike u gorivo, pa neki bi sve po principu »zero waste« vratili u prirodu – nešto što ne postoji nigdje, pa čak niti tamo, a neki bi s otpadom kružili (circular economy). Ovim potonjima ide najbolje. S kruženjem se može napraviti najviše skica i sve prikazati na lijepim slajdovima.

Novo postavljeni barem na prvom nastupu upotrijebe riječi onog jadnog indijanskog poglavice »kako nismo naslijedili ovu zemlju već ju posudili od naraštaja koji dolaze«. A zašto jadnog poglavice? Pa vjerujem da se njegov duh osjeća jadno, jer svakim ponavljanjem ove inače više nego istinite tvrdnje, Zemlja unatrag stotinjak godina, zadnjih 3 sekunde života, sve više propada. Prvi puta je ta brojka spomenuta u knjizi Zaštita okoline, danas za sutra (Matas, Simončič, Šobot, ŠK 1989.), a izvor sam našao u jednoj ruskoj knjizi. Ako se 100 milijuna godina Zemlje pretvore u jednu godinu ljudskog života, onda bi Zemlja imala 46 godina. Toliko sam imao ja kada sam to prvi puta upotrijebio na jednom predavanju. Na toj vremenskoj skali bi prije 8 mjeseci izumrli dinosauri, čovjek bi se pojavio prije tjedan dana, a industrijska revolucija bi počela unatrag 3 sekunde. U zadnje 3 sekunde života Zemlje, raspoložive resurse smo prepolovili i nepovratno uništili dobrih 90 % svih vrsta koje su postojale.

Dolaze slušati sami sebe

Sudionici uglavnom dolaze da čuju sami sebe. Onih prvih par imaju priliku da ih čuje najviše sudionika. Ako predsjedavajući ne obrati pažnju na vrijeme, onda se oni raspričaju. Nevjerojatno koliki je broj onih koji misle da je samo njihovo važno i koji probijaju raspoloživo vrijeme. Čim netko na početku kaže kako će biti kratak, zna se da će produžiti barem za duplo. A kako se i predsjedavajući brinu za ugled i probitak svog lika i djela, i kako često ovise o onome tko priča (to su obično oni na početku skupa), onda se ona ili on ne usude prekinutu govornika. Kada netko odradi predavanje, onda u pravilu napušta salu. Ima strašno važnog posla za šankom ili u bazenu. Kako skup napreduje, dvorana je u pravilu praznija, a predsjedavajući počinje upozoravati preostale manje ugledne predavače da se drže vremena. Na kraju u dvorani obično ostane nekih 10 % onih koji su bili prisutni na početku.

I da se vratim na govore novokomponiranih okolišnih dužnosnika. Po njima su za više nego alarmantno stanje, ne samo u otpadu, krivi prethodnici. Sve vlasti prije njih, osim njihove neke ranije vlasti. Ako se slučajno ne može nikoga optužiti onda je kriv onaj raniji sistem. A onaj sistem je itekako znao što i kako. Sjetio sam se brošure Otpad- problem našeg vremena, koju smo napisali točno prije 30 godina. U slijedećem »poučku« ću prepričati što stoji u toj brošuri. Ispada da smo prije 30 godina bili 50 godina ispred ovoga danas.

Ostavi komentar

*