Ovdje nisi, a tamo te nema

Ovdje nisi, a tamo te nema

Ne zna se točan broj hrvatske mladosti koja se iselila u Irsku, Skandinaviju, Austriju, Kanadu… Iseljavanje u te države je samo štednja u proračunu, ona za nepotrebne škole, vrtiće i ambulante, ali ne i prihoda od penzija, jer u tim državama prije nije bilo puno naših gastarbajtera. Problem čine još poneki koji bi putovali do škole, a htjeli bi da im to plaća država. Kaj god!

dr. sc. Viktor Simončič

Korupcija je poput kugle snijega; jednom kada se zakotrlja, samo može postajati veća. Charles Caleb Colton

Probudio sam se dobro raspoložen. Prvo nisam znao što je tome uzrok, a onda sam saznao da je uspjela smjena u obavještajnoj službi. To je sigurno bio razlog za miran san jer mi eto Sjeverna Koreja više neće lako nauditi. Što se tiče nekih prisluškivanja i osobne sigurnosti miran sam poodavno. Jedan sam kojeg su pratili prije, čine to (prema nekim informacijama »iz povjerljivih izvora«) i danas. A nitko sigurniji od onih koje se prati. Nikada niste sami, a i u društvu je najljepše.

I dan se nekako nastavio lijepo. Čitam, u Njemačku se prošle godine uselilo nešto više od 50 000 hrvatske mladosti, a vratilo se nekih 12 000 hrvatske starosti. Dolazi njih 12 000 s penzijama, a odlazi njih 50 000, kojima ne treba osigurati posao. Njihovoj djeci ne treba niti pokriti troškove prijevoza. Velike su uštede i u potrebi za manje škola, dječjih vrtića, pedijatrija, besplatnih školskih knjiga. Trebat će i manje učitelja i 5 kuna za topli obrok. Olakšanje za zdravstvo, jer i tako imamo problema s brojem pedijatara i stomatologa ortodonata. Kakav neočekivani plus za državni proračun.

Ne zna se točan broj hrvatske mladosti koja se iselila u Irsku, Skandinaviju, Austriju, Kanadu… Iseljavanje u te države je samo štednja u proračunu, ona za nepotrebne škole, vrtiće i ambulante, ali ne i prihoda od penzija, jer u tim državama prije nije bilo puno naših gastarbajtera. Ali za 30 – 40 godina, neki ministar financija, moći će uračunati u neto priljev proračunu i te prihode. Vjerujem da će se vratiti mnogi, kao što se uvijek vraćala većina onih koji su išli »trbuhom za kruhom« jer kako sam nedavno čuo oni se osjećaju na način »ovdje nisi, a tamo te nema«. A što se tiče škola i dječjih vrtića, postojeći kapaciteti već prelaze potrebe u najvećem dijelu lijepe naše.

Problem čine još poneki koji bi putovali do škole, a htjeli bi da im to plaća država. Kaj god!

Korupcija na kvadrat

Čak niti vijest kako je Hrvatska članica Europske unije s najvećom razinom korupcije u javnoj nabavi i kako s Rumunjskom i Bugarskom spada u najkorumpiranije države EU-a, nije me oneraspoložila. Dapače, razveselila me, jer naša Vlada, čim se kompletira, a vjerujem da će se sigurno kompletirati prije slijedećih izbora, sada zna i za tu činjenicu. Vlada sada zna da je kod nas korupcija u javnoj nabavi koja odnosi 15 % društvenog proizvoda. A javnu nabavu vode političari i od njih imenovani odabranici. Znači treba samo malo protresti među političarima. Trebaju protresti među sobom. To je barem lako. Navodno postoji javna lista sa oko 2200 tzv. javnih osoba, koje se same rotiraju na svim razinama vlasti još od osamostaljenja Hrvatske.

korupcija

Volio bih vjerovati da je Predsjednica toliko inzistirala na smjeni direktora obavještajne službe jer se on nije htio suprotstaviti korupciji u javnoj nabavi. Da je tome tako onda bi, nakon smjene u obavještajnim službama i policiji, gotovo odmah uštedjeti onih 15 % društvenog proizvoda. A što će značiti ušteda od 15 % BDP-a? To je nekih 30 – 40 milijardi kuna godišnje. Koliko je to? Puno, jako puno. To je 20 puta više no što država duguje zaposlenicima u javnom sektoru i nekih 400 puta više no što je potrebno da bi svaki učenik imao besplatan prijevoz do škole i topli obrok.

Mutljaže u javnoj nabavi se očito mogu otkriti samo ako se želi. Sumnjati da vladajući poslije nedavnih predizbornih obećanja nisu spremni uhvatiti se u borbu za bolje sviju nas mogu samo najveći »neprijatelji«. Oni najgori, »jugonostalgičari«, oni koji su bili toliko zadrti da nisu prešli u HDZ ili koji nisu ostali u SDP-u.

Usporediti stečenu imovinu s prijavljenim primanjima

Za otkriti mutljaže ne trebaju niti posebne znanja niti posebne vještine, samo malo dobre volje i da onaj kojem je povjereno da nešto otkriva nije imao prste u pekmezu. Kako odabrati one koji bi trebali nešto otkriti? Prvo treba provjeriti njihovu imovinsku karticu. Usporediti ono što se ima s onim što je zarađeno! Evo na primjer, ako je netko stekao novi stan u vrijednosti od 100 000 eura u 10 godina, onda je taj morao imati mjesečno nekih 1 000 eura viška i sigurno je morao prijaviti i platiti porez na izuzetno velika primanja. Ako je sve OK, ako je bilo viška i za godišnje na moru i skijanje u Austriji, taj može provjeravati.

Normalno da provjera mora ići dalje od pojedinca, jer ostvarivanje nemoralnih zarada se može prepustiti i nekim članovima obitelji, zar ne? Ako netko ima kredite na koje se troši skoro sva redovna plaća taj nekako ne bi mogao ništa otkrivati. Eventualno samo kako i zašto mu je netko odobrio kredite koji prelaze mogućnosti otplate. Provjeravati ne bi smio niti onaj koji je iz politike bio osnivač firmi i koji je radio s državom. Onaj koji je sam izravno ili preko nekoga kome je povjerio da upravlja njegovo tvrtkom, sudjelovao kao korisnik javne nabave. Nevezano koliko i kako je utvrđeno da nema sukoba interesa. Inače izgleda da mi imamo izuzetno sposobne odvjetnike – poduzetnike. Oni su u stanju uz svoj posao kao od šale voditi poslove firmi političara, koji tim odvjetnicima povjeravaju vođenje poslova dok su na funkcijama. A takve tvrtke čak znaju i napredovati (moš’ mislit’ kako!) dok se s njima ne bave vlasnici – političari. Normalno da otkrivati ne bi smjeli prevaranti koji zbog sitnog interesa muljaju s adresom boravaka, manipulatori u korištenju javnih stanova, prepisivači i oni koji dozvoljavaju prepisivanje,…

Sumnjivi natječaji

A kako se može jednostavno otkriti korupcija u javnoj nabavi? Nemam previše iskustva, ali nešto znam, a nešto sam načuo. Jedna od mogućnosti je na primjer onaj kod nabavke kamiona za odvoz otpada. Raspiše se natječaj za (na primjer) pet vozila s vrlo detaljnim specifikacijama. Onako na način »13 zvučnika u automobilu, s kožnim presvlakama«, odnosno »krave koja je pasla na Velebitu i davala 24.5 litara mlijeka utorkom«. Raspisivač unaprijed zna da jedan tip vozila, na primjer sa nekoliko pregrada za prijevoz različitih vrsta na izvoru sakupljenih vrsta otpada, nešto što se tako rado naručuje kod nas na razini 1 – 2 % na izvoru sakupljenog, proizvodi samo jedna tvrtka. Ali uvjet natječaja je ili svih 5 vozila ili nijedno. I ne vrijedi ako »krava daje 24.5 litre mlijeka u srijedu«. Jok! I prolazi onda onaj jedan, ali koji na kraju ne mora čak niti isporučiti ono posebno vozilo, jer naručilac kasnije odustane upravo od tog vozila.

Drugi primjer. Kod natječaja za izgradnju deponije u Poreču, prije 10 – 15 godina, jedan ponuditelj je nudio šljunak, koji se tada mogao nabaviti samo negdje na Dravi, ugrađen 400 km daleko od Drave u deponiju za 45 kuna/m3. Zbog te nerealne cijene, jer se radilo o nekoliko desetaka tisuća kubika šljunka, taj ponuditelj je bio jeftiniji od drugih. U to vrijeme je cijena šljunka na Dravi, prije utovara u kamione, ako se dobro sjećam bila 90 kuna/m3. Kako nije prošao žalio se. Žalba mu je u nekoj visokoj državnoj komisiji prošla, kao da su tamo sjedili »neuki«. Natječaj je propao, iako u tamo nekoj visokoj komisiji nisu sjedili »neuki«. Neuki ispadamo smo mi koji godinama takvima dozvoljavamo da nam korupcija otima zarađeno. Navodno je izrada ponuda, u kojima se »napuhne« neka stavka koja se kasnije ne realizira, česta pojava.

Za djelovanje u okolišu – jer vjerujem u ekipu ministra Dobrovića.

Sjetio sam se nedovršenog poglavlja za drugi dio knjige Društvo umanjene vrijednosti pisano negdje 2014. Tek sada osjećam poguban miris korupcije, doduše malo sofisticiranije od jednostavnog stavljanja u projektnu dokumentaciju kriterij »krave koje daje onih 24.5 litara mlijeka utorkom«.

Napisao sam: »Toliko sam pisao o pogrešnom, za domaću privredu štetnom i za građane preskupom načinu postupanja s komunalnim otpadom da sam samom sebi postao dosadan. Iako se lako ne predajem, postavio sam si pitanje, ili bolje rečeno rekli su mi to moji ukućani, pa čemu se uzbuđuješ. Ako građani Hrvatske uzalud troše svoj novac na nepostojeće tehnologije, ako pristaju da kupuju šarena stakalca od onih koji govore neki strani jezik, ako pristaju na propadanje, na rasprodaje nacionalnog blaga, čemu ih dalje uznemiravati«.

Odlučio sam se ponovno javno reagirati tek kada sam u medijima vidio kako su ministar Zamjlović i predstavnici lokalne samoupravo obišli CZGO »Marišćina«. Prema pisanju Novog lista (29.11.2014.) dogodilo se ovo: Na novinarsko pitanje ministru o tome da lokalni ekolozi tvrde da je na Marišćini primijenjena zastarjela tehnologija, ubacio se riječki gradonačelnik Vojko Obersnel: »Pardon, ministre, ako mogu intervenirati. Ekolozi svoju struku stječu obrazovanjem. To je isto kao da kažete lokalni nadriliječnici nešto tvrde. Ekolozi tvrde da je ovo moderna tehnologija. Oni koji sebe predstavljaju ekolozima tvrde nešto novo. Razgovaraju u elementima struke, a mislim da imam pravo to govoriti, s obzirom na moju osnovnu struku, odgovorio je Obersnel, a s njegovim obrazloženjem složio se i ministar«.

jakusevac-102

Zagrebačko odlagalište otpada u Jakuševcu

Kako sam tada zabilježio, složila se njih dvojica i sada bi to tako trebalo biti. Gradonačelnik i ministar zaključili i eto, to je to. Ne treba biti stručnjak kalibra »Obersnel i ministar« da se vidi apsurdna tehnologija na Marišćini. Godinama postavljam pitanje gdje u ovakvoj cjelovitosti postoji ovakva tehnologija? Po mojim saznanjima, a to sam iznio i u reviziji (vrijedi još jednom pogledati), ovakva tehnologija ne postoji NIGDJE! I siguran sam, osim kod nas, neće nigdje niti postojati. Zakonodavstvo EU ne dozvoljava ovakve tehnologije. Na upit prema EU od strane Eko stožera Marišćina dobiven je odgovor da tehnologija nije u skladu s zakonodavstvom EU. Onda se uzbudilo ministarstvo i upozorilo EU da se iz sredstava EU financira ono što oni smatraju da nije po zakonima EU, pa je došao odgovor kako je to u slučaju Marišćine ipak moguće. Argumenti koje su iznijeli može pobiti student prve godine, a kamoli da to ne bi mogao barem razumjeti netko tko je bio predavač na fakultetu, kao gospodin Obersnel, samo kada bi pokušao dići glavu iz pijeska.

Gradonačelnik Obersnel inače nema pravo kada tvrdi da su lokalni ekolozi u krivu kada tvrde »da je na Marišćini primijenjena zastarjela tehnologija«. Tehnologija nije zastarjela, jer je nepostojeća. Znala se primjenjivati za obradu ostataka otpada, a ne i za ukupni otpad.

Regionalni centar »Marišćina« je već mjesecima u probnom radu. Problem do problema. I tehnološki i logistički. Ministar Dobrović je najavio reviziju sistema regionalnih centara. Uskoro će u probni rad i sličan centar na »Kaštjunu«, kraj Pule. Uvjeren sam da će prije preuzimanja upitne tehnologije odgovorno provjeriti da li smo dobili ono što bi trebalo biti u funkciji 20 – 30 godina. Javna nabava sličnih centara na lokaciji Biljane Donje kraj Zadra, Piškornici kraj Križevaca, Lečevici kraj Splita … je u tijeku. Valja gdje god je to moguće pokušati smanjiti onih 15 % BND-a kojeg gubimo u korupciji. Meni, možda zbog malo osjetljivijeg čula mirisa »Marišćina&Kaštjun« strašno mirišu na to. Jest da je miris velikim dijelom internacionalan, ali šteta je u cijelosti nacionalna.

Komentari su zatvoreni