Ovakvi ne možemo bolje

Ovakvi ne možemo bolje

I kada za zaostajanje nije kriva međunarodna zajednica, nisu krivi niti komunisti niti rat, tko je kriv? Krivi smo mi, koji smo izgleda negdje pogriješili kod osamostaljenja, pa smo dozvolili da isplivaju na vrh ovakvi političari. Ali i ta krivnja je relativna jer nam se nažalost nije dogodio niti jedan državnik

dr. sc. Viktor Simončič

Volim mudrost, više nego ona mene. (Lord Byron)

Viktor Simončič

Od pada Berlinskog zida, toliko smo zaostali u odnosu na druge, da smo na karti napretka EU država dobili posebnu kategoriju. U razdoblju od 1989. do 2016. imali smo realni rast BDP-a od samo 6,5 posto. Realni BDP Slovenije u promatranom razdoblju porastao je za 48,4 posto. Najsnažniji rast među bivšim komunističkim zemljama imala je Poljska sa 124,7 posto. Rumunjska i Bugarska ostvarile su rast od gotovo 54 i 58 posto. Irska, poznata ranije kao država iz koje su se zbog siromaštva masovno iseljavali, je od 1989. imala realni rast BDP-a od čak 157,2 posto i uvjerljivi je europski rekorder.

Prije par dana na karti u kontekstu izazova globalne ekonomije 21. stoljeća Hrvatska je u skupini EU članica koje su označene kao najgore na osnovu podataka u pet ključnih kategorija: digitalizacija, istraživanje, inovacije i održiva energetika, osnovna infrastruktura, obrazovanje i integrativni rast te zdravstveni sistem. Najgori smo u inovacijama i istraživanju. Mislim da čak i najzasljepljeniji razumiju da naše zaostajanje nema veze s globalizacijom i svjetskim ekonomskim i društvenim kretanjima. Jer druge države, slične nama okruženje nije smetalo da napreduju. Nepobitno je da za poražavajuće stanje u društvu nisu krivi komunisti, jer su države, koje su imale neusporedivo gore „komuniste“, sada debelo ispred nas. Za zaostajanje nije nam kriv (više) niti rat. Rat je inače, unatoč razaranjima i gubicima, kada se stvori pravi domoljubni naboj čak prilika za posebni ekonomski i društveni iskorak.

Razorena Njemačka kao dobar primjer

Razorena Njemačka 1945. i danas je više nego dobar primjer. Što se tiče utjecaja rata na napredak, dobar primjer je i bivša Jugoslavija. Pogledajte gdje smo u odnosu na druge države Europe bili 1945., a gdje 1990. godine. Od jedne od najzaostalijih država, unatoč poslijeratne nesklonosti međunarodnog okruženja, popeli smo se respektabilno visoko. U tom periodu u razvoju nas nije pretekla niti jedan država, dapače mi smo ih pretekli više od desetak. Da rat nema više veze s našim zaostajanjem govori činjenica da samo mi, nakon krize 2008. godine, jedina država koja je još uvijek 5 % ispod stupnja razvoja prije krize, a da su drugi su 25 % iznad.

Dresden nakon bombardiranja 1945.

I kada za zaostajanje nije kriva međunarodna zajednica, nisu krivi niti komunisti niti rat, tko je kriv? Krivi smo mi, koji smo izgleda negdje pogriješili kod osamostaljenja, pa smo dozvolili da isplivaju na vrh ovakvi političari. Ali i ta krivnja je relativna jer nam se nažalost nije dogodio niti jedan državnik. Naime, državnici za razliku od političara imaju neusporedivo dalji horizont sagledavanja problema. Kako sam negdje pročitao razlika između državnika i političara je i u tome što državnik provodi viziju koju je živio cijeli svoj život i osobno razvijao na stečevinama sveukupne nacionalne baštine, a političar provodi tuđe političke programe.

Državnik je svojevrsni prorok, mesija, državna funkcija mu je alatka za ostvarivanje vizija, a političar je profesionalac kojemu je vrhunski cilj dospjeti na državnu funkciju i održati se na njoj. Državnik kreira ideje, spreman je za njih i u njih uložiti i svoju egzistenciju, pa i život, dok političar kupuje tuđe ideje kako bi ostvario svoje profesionalne ciljeve na državnoj funkciji. Državnik viziju prilagođava interesima cijeloga naroda, političar samo interesima svoje grupacije. Državnici „žrtvuju kvalitetu“, kako bi rekli šahisti, da bi ostvarili postavljeni cilj. A političari se svađaju, svađaju i tako udaljuju od rješavanja problema i na svađama postižu cilj – ostanak na vlasti. 

Narod nikada nije kriv za stanje u društvu

Jer nemamo državnika – vizionara, jer imamo političare koji misle samo o svojoj maloj grupaciji, nama ne može ići bolje. Mi zaostajemo za drugima, jer očito nemamo kapacitete za nešto bolje. Znam da to grubo zvuči, ali zar ne bi zvučalo gluplje da kažem kako mi imamo najbolje političare svijeta, a nazadujemo. Kada bi to tako bilo, ispalo bi da smo mi, obični stanovnici krivi za ovakvo stanje. Genijalni premijer i Predsjednica, a glup i lijen narod! A to nije točno. Narod nikada nije kriv za stanje u društvu. Nemamo mi ništa manje pametnih nego prije ili manje od drugih. Samo je pitanje da li oni imaju priliku dati svoj doprinos razvoju. Umjesto poticanja onih koji znaju i žele, kod nas je godinama suprotno.

Prolaze samo uhljebi i to sve gore i gore vrste. I zbog toga je logično da je stanje u društvu upravo posljedica sprečavanja onih koji znaju da daju svoj doprinos. A posebno mali narodi se ne bi smjeli odricati doprinosa drugačijih pojedinaca. Onih koji imaju petlju. Onih koji odbijaju biti kockasti. http://zg-magazin.com.hr/ne-zelim-biti-kocka/ Onih koji odbijaju da su ovce i radije ustraju te prihvaćaju ulogu vuka samotnjaka. A ti, jer znaju, (najčešće) pogađaju u sridu. Njihovo se najčešće pokazuje ispravnim, ali to uhljebi ne žele pa čak možda niti ne mogu prepoznati.

Nijedna politička stranka do sada nije imala kapacitet ponuditi građanima bolje. Kako bi se činilo da nešto rade, svađaju se po principu „rugala se sova vrapcu da ima veliku glavu“. Do sada su to radili političari različitih stranaka. Primjer kako to rade Predsjednica i premijer je nešto novo, na što se moramo početi navikavati. Izgleda da je kolač sve manji pa se svađaju jer si ugrožavaju interese njihovih osobnih skupina? Uz sve to, kao da se ne mogu oduprijeti osobnoj narcisoidnosti. Za premijera je sve u prvom licu jednine. Sve ispada da je on i da je njegovo: njegova je vlada, njegova je i politika, njegove su mudre odluke, njegov narod, njegovo je baš sve. Valjda nije bio na satu kada se učila množinu, kada se počelo koristiti mi. U svoj svojoj „ja veličini“, teško zadržava pažnju na sugovornika, često kružeći pogledom u visine, valjda tražeći sebi ravne. A Predsjednica, iako rjeđe koristi „ja pa ja“, voljela bi biti sve i sva. Sada bi čak i malo bila na sjednicama u EU gdje obično sjede premijeri. Kao da ima sklonost postati majka nacije.

U njenim izjavama naslućujem neka novo naučena gradiva na doktorskom studiju. Vjerojatno jer ne uspijeva biti na predavanjima u kontinuitetu, neke izjave pokazuju nedorečenost i diplomatsku nespretnost. Kako su se samo uhvatili za (nespretnu) izjavu Predsjednice oko štetnih posljedica otvorenih granica. Razumio sam da nije bila za ograničavanje slobode kretanja. Pa i kako bi, kada smo slobode kretanja stekli na ovim prostorima prije više od 50 – 60 godina, a u onom sistemu ih je obilato koristila i ona. Brine jer se odlazi i ne vraća. To je problem, kojeg je vjerojatno sagledala tek sada kada studira, jer je, sjeća li se još itko, obećala da ćemo živjeti kao u Švicarskoj, čim postane Predsjednica. 

Nastavnicima je predavanje na učilištima samo jedna od »tezgi«

Možda bi na doktoratu mogla zatražiti profesore da svaki doktorand izradi seminarski rad na temu, zašto smo postali/postajemo najgori? Što bi mogao biti rezultat takvih radova? Hrabriji bi kao razlog zaostajanja spomenuli da najodgovorniji ne obavljaju svoje poslove. Spomenuli bi da smo valjda jedina država na svijetu u kojoj je moguće da Predsjednica redovno pohađa doktorski studij. Spomenuli bi, kako naša sveučilišta gube na ugledu u svijetu, jer je mnogim nastavnicima predavanje na sve i sva učilištima samo jedan od tezgi. Netko bi spomenuo i guvernera HNB-a Borisa Vujčića, koji je u 2016. godini bio na 51 putovanju. Pitali bi se putuju li toliko svi guverneri? Većini ne bi trebalo previše mudrosti da povežu zauzetost s putovanjima, s nepravovremenim reagiranjem za probleme »švicarca«, ovrha, blokiranih računa, silnih naknada stranih banaka, istjerivača dugova, Agrokora…

Netko hrabar bi nabrojao političku vrhušku koja je dobila kredite s povlaštenim kamatama. Onu vrhušku koja nije u stanju sankcionirati čak niti falsificiranje putnih naloga u Vladi. Zamislite kako je komplicirano otkriti krivca kada netko podiže novac preko putnih naloga za osobe koje nisu putovale. U takvom lancu postoje samo dvije i pol odgovorne osobe. Jedna koja piše putne naloge, jedna koja ih odobrava, i pola osobe u liku premijera koji ne vodi brigu o budžetu svog kabineta. Čak i na putnim nalozima su se obistinile riječi akademika Supeka: »Moramo se pomiriti s time da će političari biti osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem«.

Nekima bi bilo čudno da je prvi čovjek projekta Lećevica od 72 milijuna eura umirovljeni vozač autobusa. Nekim bi postalo čudno kako sinovi ministara lako dolaze do pozicija, a da njihovi očevi – ministri čak niti ne znaju za to. Primjer najnovijeg namještanja sinovima ministara obrane i pravosuđa su samo najnoviji primjerčići uvriježene rodijačko – stranačke zapošljavačke paradigme.

Telefonija i gorivo među najskupljima u Europi

I onda bi se kao posljedice same po sebi nametnule činjenice kako smo do nedavno imali jednu od najskupljih usluga telefonije, kako imamo najskuplju cestarinu, među najskupljima benzin i dizel … da su drva za loženje jeftinija u Njemačkoj od onih u Gorskom kotaru … transfer novca unutar Zagrebačke banke s jednog računa na drugi košta 75 kuna, a transfer novca kod susjeda, iz Nove ljubljanske banke u drugu banku 15 kuna ….. samo naša industrijska proizvodnja pada, a svim drugima raste …

Još je puno dokaza da smo postali društvo umanjene vrijednosti (Društvo umanjene vrijednosti 1. dio .pdf). Nemojte često pozivanje na knjigu uzimati (samo) kao znak hvaljenja. Nažalost, sve što sam tada napisao, a pišem već i četvrtu godinu na ovom portalu, ispada da je (u najvećoj mjeri) točno. Iako sam ponosan da sam vidio i predvidio ovakvo stanje, zbog toga nisam sretan.

Prije smo učili domoljubnu pjesmu Alekse Šantića Ostajte ovdje: Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije; grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije. Danas kao da mladi uče primjereniju obradu Nenada Veličkovića Ostajte tamo: Ostajte tamo, sunce ovog neba neće vas grijat k’o što tuđe grije; grki su ovdje zalogaji hljeba gdje stana nema i gdje posla nije.

Ostavi komentar

*

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.