Ovako ne!

Ovako ne!

Gledajući engleske nazive trgovina, radnji i ugostiteljskih objekata, kao i poruka u izlozima baš se i ne može zaključiti da se nalazimo u prijestolnici jedne suverene države čiji je jezik od srpnja postao i jedan od službenih jezika Europske unije, već prije da smo tamo u nekoj prćiji jedne engleske kolonije

Boris Jagačić

borisIz samo jedne šetnje belim nam Zagrebom gradom možemo zaključiti u kolikoj smo mjeri postali iskompleksirana nacija. Ili možda samo postaje razvidno koliko smo to oduvijek bili? Jer, gledajući engleske nazive trgovina, radnji i ugostiteljskih objekata, kao i poruka u izlozima baš se i ne može zaključiti da se nalazimo u prijestolnici jedne suverene države čiji je jezik od srpnja postao i jedan od službenih jezika Europske unije, već prije da smo tamo u nekoj prćiji jedne engleske kolonije.

Izuzmimo odavde strane trgovačke marke i njihove lokale. Problem je u tome što sve više obrtnika i domaćih poduzetnika kao da bježi od hrvatskih naziva objekata  jer oni, valja nisu „cool“. Valjda će promet i ugled radnje odmah porasti ako joj nakalemiš strani naziv koji snobovskom umu zvuči više „nobl“.

Anglizmi se koriste i gdje treba i (još češće) gdje ne treba i u našoj svakodnevnoj komunikaciji, a strani natpisi u Zagrebu su postali tolika pošast da ćemo se uskoro osjećati kao strani turisti u svom vlastitom gradu. Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj! Kad jedna Francuska i Njemačka čiji stanovnici govore svjetskim jezicima osjećaju ugrozu pred engleskim i bore se da on ne uđe baš u svaku sferu,  kakve onda tek napore na tom polju treba činiti jedna mala Hrvatska sa svojim jezikom? Jedino što kod nas nije pitanje, odnosno problem koliko sami kao građani u svakodnevnoj komunikaciji doprinosimo očuvanju našeg materinjeg jezika, već je problem da većina nas ne poduzima ama baš ništa. I tu je fora nabacivati se engleskim riječima jer kad nešto kažeš na tom jeziku odmah kao da zvučiš i djeluješ „pametnije“.  Hrvati su se kroz povijest itekako borili da bi imali svoj vlastiti jezik, a sad kad ga imamo je li nam doista manje do njega stalo?

Ovdje ipak nećemo svaliti krivnju na institucije. To bi bilo najlakše. Uvijek je netko drugi kriv. Kako da ne. Da malo parafraziramo bivšeg predsjednika Mesića, ima institucija koje rade svoj posao na očuvanju hrvatskoga jezika, ali između normative i njezine primjene postoji ponekad golem jaz koji je potrebno prevladati. Ne baš sve, ali ipak mnogo toga počinje i završava na nama kao građanima, pojedincima. Ako za ništa drugo, onda barem možemo odlučiti kako ćemo nešto govoriti. Hoćemo li za neki pojam upotrebljavati hrvatsku riječ  odnosno naziv, ili stranu? Izbor je na nama, ne na instituciji ili nekom trećem.

Tko misli da nije vrijeme da nešto promijenimo u našim stavovima, neka baci pogled na plakat na kojem se reklamira ponuda za doček Nove godine u jednom zagrebačkom restoranu. To je tek jedan u šumi primjera. Onaj tko ne zna engleski (a ima takvih podosta, vjerujte) iz ovog će plakata moći iščitati podatke samo zdravom logikom:

 spoon