Otto Reisinger: Crtam svaki dan, bez toga ne mogu živjeti

„Zagreb u izvjesnim trenucima volim, kao što ga i mrzim, ali puno više ga i dulje ga volim“, uz osmijeh je započeo jedan od najpoznatijih Zagrepčana

„Smatram se Zagrepčaninom više nego možda mnogi pravi Zagrepčani iz mnogobrojnih razloga, ali možda najviše jer sam sudjelovao u nizu manifestacija i to ne samo kao fizički prisutna osoba, već zato jer sam sa svojim crtežima obilježavao sve što se u Zagrebu događalo“

Zagrebački karikaturist Otto Reisinger, čiji je lik Pero bio 60-godišnja maskota Vjesnika, ispričao nam je „Zašto voli Zagreb.“

Otto Reisinger

Otto Reisinger

„Zagreb u izvjesnim trenucima volim, kao što ga i mrzim, ali puno više ga i dulje ga volim“, uz osmijeh je započeo jedan od najpoznatijih Zagrepčana, koji će reći da se bavi djelatnošću koja je pomalo zaboravljena. „Mrzim ga na trenutke, to traje samo po nekoliko minuta“, pojasnio je, istaknuvši kako vjeruje da svaki Zagrepčanin u jednom momentu osjeća isto, jer, kako je rekao, „ u gradu se događa puno lijepih trenutaka kao i onih loših, a oni su možda i puno češći premda su slabije kažnjavani, za razliku od lijepih koju su na sreću sve trajniji“. Umjetnik, koji se ne smatra umjetnikom i čovjek za kojega će mnogi reći da vidi Zagreb nekim drugim očima nego „običan građanin“, čitav je život proveo u Zagrebu. „Premda ovdje nisam rođen, osjećam se pravim Zagrepčaninom, godine i godine staža su iza ovog grada i mene“, našalio se.

„Smatram se Zagrepčaninom više nego možda mnogi pravi Zagrepčani iz mnogobrojnih razloga, ali možda najviše jer sam sudjelovao u nizu manifestacija i to ne samo kao fizički prisutna osoba, već zato jer sam sa svojim crtežima obilježavao sve što se u Zagrebu događalo“, rekao je i dodao: „Zato sam slobodan po toj liniji, pohvaliti se nazivom Zagrepčanin“.

Gotovo svaki dan, ovog poznatog karikaturista obilježava boravak na zagrebačkim ulicama i kavanama, iz kojih i danas, kao i prije, crpi svoju inspiraciju. „Stogodišnja mi je navika biti vani, na ulici i u lokalu s prijateljima. To mi je kao kruh, kao jedan od obroka“. Gospodin Otto se prisjetio kako je grad nakon Drugog svjetskog rata bio manji, „ ne u smislu teritorija, ili broja stanovnika, već se promijenio po načinu života njegovih stanara, danas se živi drukčije nego prije“, rekao je.

Nekada su Zagrepčani imali dva dana kada se zabavljalo. išlo na plesove i to su najčešće bili srijeda i subota, a danas se mladi ljudi zabavljaju svaki dan. „Postojao je korzo – šetalo se od Američkog konzulata do Jelačić trga i Bogovićeve ulice. Tada smo se često, moji prijatelji i ja, sastajali u kavanama i kroz izlog promatrali cure i komentirali. No ne treba samo misliti kako je bilo nekada, a kako je danas, jer nije se samo vrijeme promijenilo, i mi smo se promijenili“, kazao je.

„Mislim da neke stvari čovjeka smetaju, začuđen je, ali nema prava buniti se, jer je to neminovnost vremena. I nama starijima, kad smo bili mladi, stariji su se vjerojatno čudili kako se ponašamo i vjerojatno nisu odobravali našu odjeću i sl. Čak i tada, starijima je bilo neshvatljivo da cura i dečko sjede u kavani, dok je to bilo normalno za bračne parove, a danas je to nešto potpuno normalno, prihvatljivo i svakidašnje.“

Iako žalostan, jer više nema mogućnosti objavljivati svoje karikature , jer kako izjavljuje, „vlasnici tiskovina radije objave reklamu nego karikaturu“, svaki dan crta za sebe. „Ne znam hoće li moje mnogobrojne karikature ikada ugledati svjetlo dana, ali ja svejedno crtam, bez toga ne mogu živjeti, to mi je ušlo u krv“.

Linkovi na neke od Reisingerovih karikatura:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Reisinger.png

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/1/1a/Reisinger_%C5%A0tefekove_pustolovine.jpg

(Zagreb.hr)