Otpad pretvara u umjetnička djela

Otpad pretvara u umjetnička djela

Zoran Stoilov: »Nakon dugih godina klasičnog slikarstva došlo je do svojevrsnog zasićenja. Trebao sam se odmaknuti od idiličnih dalmatinskih pejzaža, osjetio sam da bi trebalo pobjeći iz okova i ograničenja klasične slike i od tog trenutka slike su dobile i treću dimenziju«

Razgovarao: Boris Jagačić

Zoran Stoilov je umjetnik-amater prepoznatljivog stila koji, kako kaže, prvenstveno slika za svoju dušu i rijetko izlaže. Naime, tijekom posljednjih 20-ak godina ovaj inženjer geodezije imao je samo šest samostalnih izložaba. No njegova djela kada se negdje pojave izazivaju veliku pozornost i izvrsne reakcije kritike i publike. I to s razlogom. Dokazuje to i nedavna izložba pod nazivom “Ruzinavi brod, ruvinane škare, partili su jadi, izblidile kolure…” koja je održana u Galeriji Muzeja grada Splita te naposljetku produžena zbog pojačanog interesa publike. A posebno je zanimljivo da se umjetnik pri izradi djela iz ovog ciklusa koristio odbačenim, otpadnim predmetima.

Nedavno ste izlagali u Muzeju grada Splita?

Da, pružena mi je prilika izlagati u jednom izuzetno atraktivnom prostoru u srcu Dioklecijanove palače. Izložba je upriličena u Galeriji Muzeja grada Splita i trajala je od 20. lipnja do 1. kolovoza.

Kakve su bile reakcije publike?

Bilo je dogovoreno da izložba traje tri tjedna, a produžena je za još toliko, odnosno punih 40 dana. Mislim da samo produženje trajanja izložbe govori samo za sebe. Posjećenost izložbe tijekom cijelog trajanja je bila vrlo velika, a kritike su bez iznimke bile pozitivne. Tome je svakako pridonio i termin izložbe u samom srcu turističke sezone, a nadam se i tematika izložbe i mali odmak od klasičnog slikarstva.

Odakle crpite svoje nadahnuće?

More je vječno nadahnuće, a samim tim i sve što je uz njega vezano. Iako sam Makedonac, rođen sam u Splitu i ja sam splitsko dite i vezan sam uz more cijeli život. Tako da u slikama ima i makedonske duše i dalmatinskog dišpeta, nostalgije za prošlim idiličnim vremenima i pokušaja iste istrgnuti iz zaborava.

Kako struka gleda na vaš “Morski ciklus”?

Ja sam slikar amater i slikam za svoju dušu. Iako ne patim od pozitivnih kritika, kritike likovnih znalaca, kritičara i samih umjetnika su uglavnom pozitivne. Moji pokušaji učlanjenja u Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika – Split nisu bili uspješni, ali to je već neka druga priča, tako da nisam član nikakvog udruženja.

Zbog čega ste se orijentirali na morske motive – brodove, luke, obalu?

More je neiscrpno vrelo nadahnuća i život uz more i s morem nameće takve motive. Bilo je drugačijih motiva tijekom godina, ali nekako se uvijek sve vraćalo moru, ponekad i nesvjesno.

“Uragan”

Kada ste počeli stvarati umjetnine od odbačenih materijala, odnosno predmeta i što vas je potaknulo na to?

Nakon dugih godina klasičnog slikarstva došlo je do svojevrsnog zasićenja. Trebao sam se odmaknuti od idiličnih dalmatinskih pejzaža, osjetio sam da bi trebalo pobjeći iz okova i ograničenja klasične slike i od tog trenutka slike su dobile i treću dimenziju. Još uvijek je baza ulje na platnu (osnovna tehnika u kojoj radim), ali iz tog platna motiv želi pobjeći.

Koje sve materijale koristite i jeste li po tom pitanju uveli neke inovativne, jedinstvene metode obrade?

Pri izradi se služim raznim materijalima, ali sve mora imati patinu vremena. Materijal već sam u sebi mora imati priču, to su predmeti koje je uhvatio zub vremena. Svi se dijelovi zatim slažu u zamišljeni mozaik. Koristim sve što me na neki način privuče, bio to komad starog drva s ostacima boje, komad lima s hrđom, stara iskidana mreža ili bilo što drugo. Vrlo malo interveniram u strukturu predmeta, eventualno malo poradim na obliku. Je li u svemu išta inovativno ne bih znao jer se nisam povodio ni za kim, odnosno sam sam dolazio do nekih saznanja i tehnika u čemu mi je donekle pomogla moja tehnička naobrazba.

“Šampjer”

Gdje sve pronalazite te materijale?

Posvuda, bilo na šetnjama uz more, bilo tijekom posla (inače sam inženjer geodezije pa često mjerim po terenu) ili u bilo kojim drugim prigodama ako mi se nešto učini zanimljivo.

Je li vas u tom pristupu ne neki način vodila i ekologija?

U svakom slučaju, veći dio materijala i predmeta koje koristim za svoje radove pronalazim uz more. Uporaba tih materijala je i kritika ekološkoj svijesti i konzumerizmu koji dovodi do toga da je sve potrošno i da sve vrlo brzo postaje smeće koje onečišćuje našu okolinu.

“Gradele”

Koliko je u prosjeku trajala izrada jednog djela iz “Morskog ciklusa” izloženog u Muzeju grada Splita?

Teško je odrediti prosjek izrade radova, jer za neke mi je trebalo par dana, dok je za pojedine trebalo i par mjeseci. Sve je ovisilo o tome jesam li imao sve potrebno za završiti pojedino djelo ili je trebalo još nešto.

Dok jedne brodovi asociraju na more, ljetovanja, odnosno putovanja, drugima oni nose jednu posve drugu simboliku te im predstavljaju prijevozno sredstvo i/li alat za rad i preživljavanje. A tu je i onaj dječako-zanesenjački pogled na njih. A kako vi konkretno doživljavate brodove?

Kao što i Toma Bebić kaže u pjesmi Leute moj – „Brodovi su isti ka i ljudi“. Prije sam slikao mlade ljude, a sada se više bavim starcima. Valjda to prati i moj životni ciklus… Možda u konačnici opet podjetinjim.

S obzirom na aktualno stanje u hrvatskim brodogradilištima i ona su počela biti predmetom umjetničkog bavljenja. Svjedočimo umjetničkim performansima i izložbama posvećenima posrnuloj industriji. Koji je vaš stav prema tome i planirate li proširiti svoju umjetnost eventualno i na brodogradilišta?

Velika brodogradilišta mi baš i nisu predmet interesa, iako suosjećam s radnicima kojima je sudbina neizvjesna. Ja sam mali čovjek kojega više diraju mali tradicionalni škverovi i stari kalafati.

Što je slijedeće na umjetničkom repertoaru Zorana Kire Stoilova?

Trenutno radim na novom apstraktnom ciklusu, ali rade se i neki novi brodovi, neke metalne i drvene skulpture. Dosta je projekata u glavi koje tek treba realizirati i u svakom slučaju nije dosadno.

Hoće li se vaši radovi moći uskoro razgledati i negdje u Zagrebu?

Kako nisam član nikakvih udruženja, tako sam izvan »radara«. Malo sam lijen da sam kopam i guram se.

Nažalost, oni koji se »ne guraju« u današnjem društvu često slabije prolaze. No nadam se da će netko i u Zagrebu prepoznati vrijednost vaših djela. Ona to zaslužuju.

Bude li kakvih poziva vrlo ću se rado odazvati.


*Članak je objavljen uz potporu JU »Nacionalni park Krka« u sklopu projekta »Odgovorno s okolišem« 

Ostavi komentar

*