Ostavke

Ostavke

(Izvor naslovne fotografije: https://razvoj.gov.hr)

I dok se novinske stranice pune tričarijama, one važne, krucijalne stvari o čemu ovisi život svakog hrvatskog građanina i njegovih potomaka ostaju daleko od pogleda javnosti. Baš kao u špijunaži: zaokupi neprijatelja sitnicama da mu promaknu krupnice

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Špijunaža, ili – bolje rečeno – obrana od špijunaže nije ono što se obično misli: da se povjerljivi dokumenti trebaju čuvati iza tri brave e da ne bi nešto procurilo neprijatelju. Neprijatelja treba držati u potpunom neznanju, u najcrnjem mraku. No nije to tako.

Baš obratno: neprijatelja treba obasipati informacijama, lažima, poluistinama, pa čak i čistim, no irelevantnim istinama. U toj šumi vjerodostojnih, manje vjerodostojnih, a nadasve kontradiktornih informacija neprijatelj se ne može snaći. A onda mu se lako proturi laž, ili – ako dođe do prave istine – neće joj povjerovati. Mislit će da je to neprijateljsko podmetanje.

To isto čine naši novinari – na svoju štetu. Umjesto da otkrivaju istinu, oni se zapliću u laži.

Evo o čemu se radi. Ministrica Žalac udarila je autom u dijete. Možete li zamisliti savjesnijeg, odgovornijeg i pažljivijeg vozača od supruge, majke i to još u autu sa sinom istog godišta kao i udarena djevojčica, a koji usto idu s vjeronauka? Dijete je podletjelo pod auto svojom nepažnom, a ako je tko kriv onda je kriva škola i oni koji ga odgajaju jer su ga propustili naučiti kako se treba ponašati na cesti, kako treba prelaziti ulicu. I sve bi na tome stalo da se nisu upetljali novinari. „Ostavka, ostavka!“, viču oni u sav glas, a ne zna se zašto. Valjda zato što je vozila ministrica. Pa joj onda nalaze kako joj je istekla vozačka dozvola. U najmanju ruku kao da joj je oduzeta jer je vozila u pijanom stanju. Bahatost? Ne, samo nemar.

Puštanje magle

Sve je to puštanje magle. I što je najgore, ne pušta maglu onaj tko je napadnut, koji je takvim pisanjem ugrožen, nego oni koji ga napadaju, čija bi zadaća bila upravo u tome da ga istjeraju iz magle. To bi bilo kao da bacamo granate za magljenje na neprijatelja da bismo ga što teže gađali.

Premijer Plenković, komu sve to na kraju ide, samo odmahuje rukom. I ima pravo. Sutra će se netko sjetiti da treba razriješiti ministra dužnosti zato jer mu kravata visi na krivo ili što mu smrdi iz usta (jer ne pere zube). No isto tako odmahivat će rukom kad se otkrije nešto mnogo gore od neproduljenja vozačke dozvole. Zašto? Ta svi znamo da novinari pišu nebuloze.

Zašto je to tako? Zato, dragi čitatelju, jer je o takvim stvarima najlakše pisati. Dođe policija u redakciju, pa legitimira novinarku. Užas! Meni je došla policija na kućna vrata da me priupita za susjedu (zbog čega – nisam pitao, a da i jesam ne bi mi odgovorili). Propisno sam im pokazao osobnu iskaznicu, isto kao što je pokazujem blagajnici na šalteru. I što tamo, u osobnoj iskaznici piše, a što se ne bi smjelo znati? Tamo piše da se zovem Nenad Raos, da sam muškog spola, da sam rođen 23. 06. 1951. te da živim u Zagrebu, na adresi Čakovečka 3a. I sada bih se valjda trebao bojati da će me netko od čitatelja ZG-magazina dočekati i premlatiti pred kućom ili mi doći čestitati rođendan.

Što je s temama od značaja za život hrvatskog građanina?

No kao što rekoh, o takvim je stvarima najakše pisati. Pa razglabati zašto ovo, zašto ono, tražiti očitovanje ovog i onog ministra, premijera, pa i predsjednice Republike. I dok se takvim tričarijama pune stranice, one važne, krucijalne stvari o čemu ovisi život svakog hrvatskog građanina i njegovih potomaka ostaju daleko od pogleda javnosti. Baš kao u špijunaži: zaokupi neprijatelja sitnicama da mu promaknu krupnice. (Tako nešto postoji i u prirodi, u mehanizmu djelovanja protuotrova, no ne bih htio širiti temu.)

Zašto nitko ne piše o korupciji u školstvu, u zdravstvu, u sudstvu? Kako je primjerice moguće da svi stanari jedne zgrade (unatoč pokrenutom sudskom postupku) ne mogu dobiti dokumente o vlasništvu, a jedan od njih „preko advokata“ može? Ne smrdi li to na korupciju?

Zašto nitko ne piše o odgovornosti političara za propast naše brodogradnje? Milijarde su otišle u vjetar – i nikome ništa. A što je s Pelješkim mostom? Zašto su izliveni stupovi koje sada treba rušiti? Tko je odgovoran za takve odluke? Ne kriju li se iza tih odluka neke nezakonite novčane transakcije? Loše se odluke u politici donose ili zbog nesposobnosti ili zbog korumpiranosti. I jedno i drugo valjan je razlog za ostavku. Ipak nitko je ne traži. Zašto? E, pa reći ću vam zašto: zbog lijenosti.

Da bi se meritorno pisalo o temama koje ovdje navodim treba se valjano potruditi. Treba se istinski baviti istraživačkim novinarstvom, pitati ovoga i onoga, čitati ove i one dokumente, donositi stručne i promišljene zaključke. No za to treba imati i znanja, i vremena i strpljenja. No naši novinari nemaju ni jedno, ni drugo, ni treće. Pa se onda novinarstvo svodi na prepričavanje tračeva, napuhavanje sitnica i skanjivanje nad svakodnevnim događajima. Jedna se glupa priča prepričava u nedogled – dok veliki problemi ovoga društva prolaze nezabilježeni u medijima. Bolje novinare od naših nijedan političar ne bi mogao poželjeti.

Komentari su zatvoreni