Osnivanje Instituta Ruđer Bošković

Osnivanje Instituta Ruđer Bošković

(Zgrada ciklotrona, u pozadini vidi se Sljeme)

(Drugi dio)

Znanstveni rezultati koji su dobiveni u eksperimentima raspršenja neutrona proizvedenih generatorom proslavili su IRB. U jednom periodu 1960-tih Institut je proizvodio više nuklearnih podataka nego američki centri Los Alamos ili Oak Ridge

prof. dr. Krunoslav Pisk

Godine 1950. Ivan Supek odlazi u Beograd na poziv Borisa Kidriča, koji ga obavještava da je Savezna (jugoslavenska) vlada donijela odluku za izgradnju trećeg nuklearnog instituta, nakon osnivanja Vinče u Beogradu i Jožefa Stefana u Ljubljani. To će biti Institut za atomsku fiziku u Zagrebu u sastavu JAZU-a. Već 1951. institut dobiva ime Ruđer Bošković, na prijedlog I. Supeka. Zanimljiv je tu jedan detalj oko tog razgovora Supeka i Kidriča u Beogradu koji mi je nedavno ispričao Drago Grdenić, a o kojem Supek nikada nije govorio. Naime, Supek je u Beogradu bio zajedno s Mladenom Paićem, ali razgovor Supeka i Kidriča je održan u četiri oka.

To je jako zanimljiva pojedinost, jer moramo znati da je Supek manifestno bio uvijek protiv nuklearnog oružja (kasnije i jako međunarodno angažiran u tome), ali on je u to vrijeme i protiv nuklearne energije, odnosno nije njezin zagovornik. Ipak, dobiva dozvolu da gradi i vodi nuklearni institut. Dakle, glavni ‘adut’ za zagrebački institut ponuđen Kidriču i Saveznoj vladi je gradnja ciklotrona. Supek obećava da će “Bošković” napraviti ciklotron s vlastitim snagama, dakako prvenstveno angažirajući domaću industriju kao što su u to vrijeme RIZ1 ili tvornica Rade Končar. Vrlo brzo, i to prije ciklotrona, sagrađen je uz pomoć domaće industrije i neutronski generator, također akcelerator, ali podešen za “proizvodnju” neutrona. Već u samom početku IRB se širi i na druge discipline. To je velika Supekova ideja. Početni rad i izgradnja IRB-a počiva na profesorima zagrebačkog Sveučilišta. On hoće samostalni institut, koji ne će biti u sastavu Sveučilišta, odnosno da mu sveučilišni senat bude uprava (baš kao ni JAZU), ali hoće da bude integralno povezan s obrazovanjem.

Ivan Supek i Mladen Paić u prvom redu te Drago Grdenić, Krešimir Balenović i Božo Težak u drugom redu (s desna na lijevo)

Jedan od velikih rezultata u tom smislu je prvi postdiplomski studij iz 1957. na IRB-u. To je prvi veliki korak u našoj sredini prema organiziranom poslijediplomskom obrazovanju iz prirodoslovlja i elektronike. Izgradnja velikih uređaja i mjerne opreme zajednička je zadaća fizike, elektronike, ali i dobrih elektro i strojarskih inženjera, odnosno tehničara. Tako npr. kada se gradio neutronski generator (sagrađen 1959.) trebalo je napraviti ‘ionski izvor’, što je bio izazov za elektroniku, ali i postaviti sustav visokog napona. Potom je trebalo razviti detektore – brojače za neutrone, što je bila zadaća fizičara i elektroničara. Znanstveni rezultati koji su dobiveni u eksperimentima raspršenja neutrona proizvedenih generatorom proslavili su IRB. U jednom periodu 1960-tih Institut je proizvodio više nuklearnih podataka nego američki centri Los Alamos ili Oak Ridge.

Niz izvrsnih eksperimenata

Drugi veliki “Boškovićev” uređaj je ciklotron. On je dugo vremena bio “zaštitni znak” Instituta. Izgradnja ciklotrona bila je veliki znanstveno-inženjerski pothvat. Ciklotron je pušten u pogon 1962., ali na žalost nije bio dovoljno dobro napravljen. Naime, snop ubrzanih čestica nije se mogao “izvući” izvan ciklotronske komore, pa se nisu mogli postaviti eksperimenti izučavanja ‘nuklearnih reakcija’. Ipak, mogao je poslužiti za proizvodnju radioaktivnih izotopa, kao izvora zračenja u medicini, industriji, ali i eksperimentalnoj nuklearnoj fizici na IRB-u. Proizvodnja radioizotopa jako je unaprijedila našu nuklearnu medicinu kroz suradnju fizičara i medicinara. Proizvodnja radioizotopa razvila je i institutsku radiokemiju, čija ekspertiza će u budućnosti biti jako važna. Profitirala je i biologija, jer su se unutar ciklotronske komore mogli “proizvoditi” i neutroni, koji su služili za zračenje malih životinja.

Otvorenje ciklotrona 1962. godine: Josip Broz Tito, Tomo Bosanac, Zlatko Janković i Vladimir Bakarić

Treba spomenuti i cijeli niz izvrsnih eksperimenata u nuklearnoj fizici za koje su elektroničari izgrađivali mjerne instrumente. Mislim da je najpoznatiji iz tog vremena tzv. 256-kanalni analizator, uređaj s elementima memorije i preteča kasnijih računala. Ova simbioza nuklearne fizike i elektronike (fizičara i elektroničara) proizvela je generacije elektroničara koji su punili ETF i FER, ali i inozemstvo. Zanimljiva je usporedba IRB-a s institutima u Beogradu i Ljubljani. Dakle, Vinča i Štefan, a pogotovo Vinča bili su strogo fokusirani na tehnologiju nuklearnog programa u užem smislu. “Bošković” je imao teorijsku fiziku koja je radila nuklearnu fiziku i fiziku čestica, imao je imao neutronski generator koji je služio za izučavanje neutron-neutron interakcije. “Bošković” je razvio i radiokemiju, povezanu s ciklotronom i γ-izvorom, znanja koja će poslije poslužiti za izradu kemijskog detektora za mjerenje doze zračenja.

Radiokemijskim metodama iz ozračene mete u ciklotronu izdvajali su se željeni izotopi. Jedan zanimljiv institutski nuklearno-tehnološki projekt iz tog vremena je »UO2 poluindustrijsko postrojenje«. Ono je radilo od 1962. do 1964., kada jugoslavenski nuklearni program po malo umire. Postrojenje je bazirano na elektrokemijskom procesu, kojim se iz U3O8 (što je uranova ruda, koja se još zove ‘žuti kolač’) dobiva UO2, dakle uran dioksid, koji može poslužiti kao gorivo za nuklearni reaktor na prirodni uran ili kao “sirovina” za separaciju uranovih izotopa. Postrojenje je koristilo živinu rotirajuću elektrodu, tako da je živa bila ozbiljnija prijetnja onečišćenja nego uranova ruda.

Napravljen laser, uređaj za nuklearnu magnetnu rezonanciju, kemijski dozimetar…

U tom ranom periodu na Institutu napravljen je i laser, odmah nakon što je u literaturi publicirano njegovo otkriće. Napravljen je i uređaj za nuklearnu magnetsku rezonanciju, za što je Končar napravio magnet. Jedna od važnijih tehničko-tehnoloških ostvarenja koje je Boškoviću donijela puno novaca je kemijski dozimetar. Pogotovo kad je pokrenut sustav Općenarodne obrane, kada je taj dozimetar prodan u milijunima komada i cijela jedna zgrada izgrađena je od tih novaca. Nažalost, usprkos suradnji s industrijom i vojskom, puno toga što je na Institutu napravljeno i razvijeno nikad nije na većoj skali implementirano izvan “Bošković”. Na primjer, kao nekakav tehnički proizvod. Ipak, profitirali su stručnjaci i znanstvenici izvan Instituta koji su u toj suradnji sudjelovali. Zanimljivo bi bilo istražiti – analizirati zašto se je to tako dogodilo.

Otvorenje ciklotrona 1962. godine: Marcel Lažanski pušta pred Titom ciklotron u pogon

Druga faza

Period od 1967. − 1974. nije važan za ovo izlaganje. To je period prelaza iz državnog (jugoslavenskog) financiranja na republičko. Godine 1974. implementira se i novo jugoslavensko ekonomsko-upravljačko uređenje (u privredi, znanosti, obrazovanju, kulturi, …), a to je OOUR-izacija (Osnovna organizacija udruženog rada). U ovom razdoblju donesena je važna odluka o nuklearnom programu i to 1974. godine i u tom periodu 1974. − 1982. “Bošković” je jako angažiran u različitim oblicima svoje ekspertize u stručnim podlogama izgradnje NE Krško. Veza Instituta i NE Krško nastavljena je i nakon puštanja elektrane u pogon 1982. godine.

– Kraj drugog dijela-


1  RIZ, Radio industrija Zagreb


* Izvorni tekst je objavljen u zborniku Povijest i filozofija tehnike, Kiklos – Krug knjige d.o.o. (2018.), a nastao je prema fonogramskom zapisu predavanja. Puno detalja o temi može se naći u knjizi Institut Ruđer Bošković – ljudi i događaji 1950.-2000., autora Tanje Rudež i Krunoslava Piska, u izdanje »Školske knige« (2017.)