Osmišljavanje kostima za predstavu može potrajati mjesecima

Osmišljavanje kostima za predstavu može potrajati mjesecima

Emina Kušan: Prvo čitate scenarij, nakon toga razgovarate sa redateljem ili koreografom i on vas uglavnom nekako usmjeri što od vas traži. Papir može dosta toga podnijeti, ali praksa je nešto drugo. Kostimografske skice stvaram uz muziku ovisno o kakvom se projektu radi, ali ako spremam klasični balet to je onda obično glazba koja je i u baletu

Razgovarala: Snježana Kratz

Kada je spoznala osjećaj za kostimografiju, zašto je plakala kada bi joj mama obukla skafander i kakva je bila Lipovečka ulica na Trešnjevci, ZG-magazinu govori kostimografkinja Emina Kušan. Objašnjava kako je raditi televizijske kostime, ali i baletna uprizorenja te što kostimografima nedostaje u Zagrebu.

Zašto volite Zagreb?

Emina Kušan

U Zagrebu sam rođena, a svoje najranije djetinjstvo provela sam na zagrebačkoj Trešnjevci u Lipovečkoj ulici. Ne mogu reći da sam taj kvart ludo voljela jer je ulica u kojoj smo živjeli bila prometna. Nije baš bilo ni djece, već samo jedan dječak koji je živio u kući pored moje. Tako sam bila ograničena na svoje dvorište i imaginarne prijatelje s kojima sam se igrala.

Pored nas je također živio stariji bračni par, baka Tonka koja je pekla najbolje mađarice (po njenom receptu moja mama i danas radi taj kolač), i njen suprug koji bi se uvijek uredio za prijepodnevnu šetnju pa bi mi na povratku, uvijek kroz žičanu ogradu, davao Cedevita bombone. Kasnije smo, sa mojih nepunih osam godina odselili u Špansko gdje i danas žive moji roditelji. To sam naselje odmah zavoljela, a i živijeli smo u zgradi koja je imala dosta djece. Svi su se često igrali ispred zgrade, nerijetko školice, gumi-gumi, »vješala«… Škola mi je bila jako blizu i nekako je moj društveni život u Španskom postao potpun.

Kakav je još Zagreb iz vaših sjećanja ? Sjećate li modnih izričaja iz doba odrastanja?

Prvo se sjećam tramvaja 12-ice s kojom sam se najčešće vozila, i zadnjih kola gdje je sjedila gospođa u uniformi, koja je štambiljala karte i imala sjedalo na povišenom mjestu u zadnjim kolima. To mi je bilo jako cool. Parkova, primjerice što se Trešnjevke tiče, baš i nije bilo. Sjećam se, doduše jednog velikog parka preko ceste, ali on nije imao nikakvog sadržaja pa sam opet, nekako sama morala zamišljati i smišljati igre kako bi mi dan bio zanimljiviji.

Kada ste spoznali osjećaj za modu, kostimografiju koju ste završili na Tekstilno tehnološkom fakultetu? Jeste li se kao mala igrala s lutkicama, šivala im haljinice, oblačila ih?

Oduvijek sam bila okružena krpicama. Naime, moj otac je dugo godina radio kao modni konstruktor, a mama, iako domaćica, isto se bavila šivanjem tako da mi to nije bilo strano. Što se tiče ljubavi prema kazalištu, tu je nekako »kriva« moja teta Melisa, koja nažalost više nije među nama, i koja je dugi niz godina radila u HNK- u kao vlasuljarka i šminkerica. Zahvaljujući njoj, povezala sam se s kazalištem, a taj mi je svijet bio uvelike zanimljiv. Oduvijek me nekako zanimalo što se događa iza scene i kako to »nešto« nastaje prije nego se publici prikaže gotova priča. Nisam, doduše odmah znala da će se iz kazališnog ozračja kod mene iznjedriti kostimografija i da ću se time baviti. No sigurno sam znala da će biti nešto vezano za teatar i umjetnost.

To više jer sam kao i svaka curica voljela svoje lutke kojima sam šivala odjeću. Dok sam bila klinka, bila sam baš tipična curica pa čak nisam htjela nositi ni hlače jer sam smatrala da su one za dečke. Kada bih s vrtićem išla na klizanje bila sam jako tužna, nesretna i plakala bih, jer mi je mama obukla – skafander! Kako sam obožavala gledati umjetničko klizanje koje je tada bilo jako popularno, smatrala sam da za takvu manifestaciju trebam obući haljinicu sa puno štrasa.

Što vas je u doba djetinjstva najviše fasciniralo, zanimalo?

Osim što sam se kao djevojčica voljela oblačiti i raditi si frizure, jako sam voljela kemiju. Nisam znala tada kako se to zove, ali sam voljela »mućkalice«, kako sam zvala svoje epruvete. Bio mi je zanimljiv proces eksperimentiranja i raznih boja koje bih smućkala pretvarajući se da sam otkrila nešto jako važno i bitno.

Radite kao kostimografkinja, slobodna umjetnica?

Da, slobodnjak sam.

Radili ste nemalo kostima za TV serije, bilo je itekako projekata koji nose vaš osobni pečat?

Najviše sam radila u HNK-u i na filmu, a unazad dvije godine radim za Novu TV. Kada govorimo o kostimografiji općenito, proces stvaranja kostima je skoro pa isti. Prvo čitate scenarij, nakon toga razgovarate sa redateljem ili koreografom i on vas uglavnom nekako usmjeri što od vas traži. Kostimografija i scenografija su zapravo jako povezane. Potom izrađujete skice, tražite inspiraciju, uglavnom stalno razmišljate o tome. Ponekad to može trajati i par mjeseci i kolikogod je kreativno može biti i vrlo stresno. Misli se da je posao kostimografa napraviti skice, predati ih u krojačnicu i posao je za njega gotov, što je pogrešno razmišljanje. Papir može dosta toga podnijeti, ali praksa je nešto drugo, jer stvari se u tom smislu mogu mijenjati u hodu, toliko da se i odmakne od skice ili prvobitne zamisli.

Radite za TV emisiju Tvoje lice zvuči poznato (TLZP),koliko vremena treba da se napravi jedan od takvih televizijskih kostima?

Ljudi obično misle, da su nazovimo ih – mali kostimi – »piece of cake«, što je apsolutno pogrešno jer teže je ponekad napraviti neki »oguljeni« kostim nego baroknu haljinu. Na tim minimalističkim kostimima se sve vidi, i ako nisu savršeno skrojeni sve pada u vodu. Teško je reći koliko vremena treba za neki kostim, jer da se ima vremena uvijek bih mogla još nešto dorađivati na njemu. Na projektu TLZP tim ljudi radi sa mnom, jer to i jest timski rad koji jedna osoba ili pak dvije, ne mogu fizički stići odraditi. Po emisiji, iz tjedna u tjedan imamo oko 80 kostima, a u svakoj je točci skoro po desetak pa i više plesača. Za stvoriti sve te kostime imamo samo tjedan dana pa osim šivanog, nešto i kupujemo. Inače, ekipa je jako pozitivna i atmosfera je odlična pa u takvom okruženju određene stvari zbilja i ne padaju teško.

Koliko je u Hrvatskoj kostimografija vrednovana kao grana mode, ako se tako može reći?

Nije stvar u vrednovanju nego mi je žao što se mediji premalo informiraju i zanimaju za kostimografiju, a interes javnosti postoji. To se može vidjeti primjerice na događajima kao što su Dani otvorenog kazališta. Kostimografija je proces koji traje mjesecima, kompleksan je, kreativan i voljela bih da se o tome više govori jer publiku to itekako zanima. Nažalost, neke medije jedino zanima što je neka glumica nosila poslije, a ne i u samoj predstavi.

Koji vam je projekt bio najzahtjevniji? Imate li uzore u profesiji, gdje bilježite svoje kostimografske početke?

Moji su počeci u plesnoj i baletnoj kostimografiji. S uvaženom Dženisom Pecotić u struci sam odradila dosta baleta, što smatram i najzahtjevnijom kostimografijom, a istodobno meni i najdražom. Takvo kazališno uprizorenje mora biti jako dobro napravljeno jer plesačima je kostim itekako bitan. U ničemu ih ne smije sputavati, moraju sve moći napraviti (otplesati) jer on im je kao druga koža. Volim balet i ples kao i njihovu disciplinu i požrtvovnost. Inače, moj je prvi filmski uradak bio Koko i duhovi i jako mi je drag projekt. Radnja je filma bila smještena u 80-te godine prošlog stoljeća,što mi je dalo puno prostora za kreativnost i istraživanje. Izdvojila bih svakako rad na baletu Dama s Kamelijama u HNK-u, u koreografiji Dereka Deanea te Fado u koreografiji Huga Viere, koji sam supotpisala s Dženisom Pecotić.

Scena iz filma “Koko i duhovi”

Imate li studio, gdje radite i kakvim ocjenjujete hrvatsku kostimografiju ? Svojedobno ste sa Dženisom Pecotić…

Sa Dženisom Pecotić me u bifeu HNK-a upoznala naša Ika Škomrlj. Dženi je tada pripremala svoju veliku samostalnu izložbu i tražila je neku vrstu asistenta. Razmijenile smo brojeve telefona i tako je krenula moja priča s Dženi. Mogu reći, sada sa odmakom, da sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu, jer sam i imala sreću učiti i raditi s nekim kao što je Dženisa Pecotić. Itekako je utjecala na mene, moj razvoj, moju estetiku, sazrijevanje… Ona ima divnu pedagošku metodu prenošenja znanja jer uvijek ima vremena objasniti što želi i kako se to može dobiti. Također je spremna saslušati i tuđe ideje. Traži i da se kao asistent(i) angažiraš i razmišljaš o onome što valja (u)činiti, da si u tome 24 sata i sve dok traje projekt. Naš je odnos godinama prerastao u nešto više, nakon toliko ljeta suradnje. I danas je, kada nešto radim imam potrebu nazvati i pitati za savjet i mišljenje.

Kakav modni izričaj osobno preferirate: klasiku, avangardu ono štosno?

Ovisi o raspoloženju, ali volim sve nabrojano.

Završili ste Tekstilno tehnološki fakultet …

Da, smjer kostimografija. Kostimografske skice stvaram uz muziku ovisno o kakvom se projektu radi, ali ako spremam klasični balet to je onda obično glazba koja je i u baletu. Na stolu mi uvijek bude puno knjiga koje me inspiriraju, časopisa, zanimljivih predmeta koje bi možda pretočila u odjeću…. Zbilja sve ovisi o tome na čemu radim.

Koja je danas problematika u kostimografiji? Jesu li to skupi materijali, malo novca za nabavku novih, šivanje, nedostatak strojeva za takvu vrstu umjetnosti ili…?

Problematika kostimografije, kao što sam već rekla, jest medijska nezainteresiranost za tu vrstu posla. Nažalost, kod nas je i sve manje dućana sa pozamanterijom, materijalima pa se moramo snalaziti na razne načine. Naravno, u doba interneta stvari su nam pristupačnije ali ja ipak više volim vidjeti robu »uživo«, osjetiti je pod prstima, vidjeti kakav je primjerice pad nekog materijala i tkanine i sl. Slika na internetu u većini slučajeva nije mjerodavna komadu koji se vidi uživo. Kada otputujem, u Pariz ili London, kod njih u svakoj prosječnoj robnoj kući ima i Odjel sa pozamanterijom koja je iznimno bogata. Kod nas je nekada takvo mjesto bila Nama. Trenutno imamo dva dućan(čić)a sa većim izborom materijala, i par njih sa pozamanterijom.

Majka ste dvije djevojčice?

Imam dvije djevojčice, Irma ima šest, a Bela dvije godine. Irma jako voli plesati i voli se lijepo oblačiti, a Bela ima za dvogodišnje dijete, nevjerojatnu moć pamćenja i jako je brbljiva.

Gdje danas živite?

U jednom od ljepših kvartova Zagreba, na Medveščaku. U blizini nam je i jedan od najljepših parkova – Ribnjak, pa kada je vrijeme lijepo, volim tamo odvesti curice. Nažalost, i Ribnjaku bi trebala obnova u smislu pružanja više sadržaja djeci. U Zagrebu mi je i promet postao kaotičan, a i zrak je zagušljiv od toliko automobila… Ljudi se i sve manje kreću pa bi nam bilo itekako bolje kada bi se pokrenuli i imali više s(a)vjesti u odnosu prema okolišu.