Opet se vraćamo na par – nepar

Opet se vraćamo na par – nepar

(Reklamni letak za Zastavu 101)

Kada nije bilo benzina, uveli smo par – nepar. Danas benzina koliko hoćeš, ali nedostaje para…

dr. sc. Viktor Simončič

Birokracija je organizacija koja je glupost uzdigla do statusa religije (Herbertov zakon)

Viktor Simončič

Lako je bilo za ona prošla vremena. Narodu se moglo podvaljivati što god se htjelo, jer nije bilo mogućnosti jednostavne provjere. Jedini pokazatelj je bio dnevni standard. A on, barem koliko ja pamtim, je išao na bolje, pa su lakše prolazila, česta čak i isprazna obećanja. Bilo je padova i uspona. Kada nije bilo benzina, uveli smo par – nepar. Danas benzina koliko hoćeš, ali nedostaje para. A ni par – nepar više nije novina, ali ne zbog štednje i nestašice goriva, već zbog zagađenja zraka. Prema potrebi par – nepar uvode i najbogatiji gradovi. Sjećam se da jednom nije bilo paste za zube, kalodonta, kako smo za pastu za zube upotrebljavali naziv poznatog proizvođača iz Osijeka.

Opet je na tržištu i mi kupujemo upravo tu pastu. Je li to zbog nostalgije ili onoga »kupujmo hrvatsko«, ne znam. No znam da pasta za zube na ovim područjima nije bila problem kakvim mi se tada činio. Statistike govore da danas prosječni Hrvat pere zube svaki peti dan. Možete li si zamisliti koliko često je prao zube prosječni stanovnik Juge prije 40 – 50 godina!

A da je problem nepranja i danas vrlo ozbiljan potvrđuje vijest iz Hvara, gdje se na gradske vijećnike apelira da se tuširaju, da žene ne dolaze bez grudnjaka, kako valjda ne bi izazivale i odvlačile pažnju muškim kolegama, da muškarci nose čiste cipele, da imaju uredne i čiste nokte i kosu te podrezane brkove i bradu, valjda da bi bili privlačniji ženskim kolegicama.

Vješti su nas podijelili u grupe i grupice

Danas bi našim političarima trebalo biti teže, jer se njihova obećanja, s kojima su nas navukli da im damo glas kako bi nas odveli u obećani »eden«, mogu uspoređivati s podacima koje o nama objavljuju drugi. Na Eurostatu pokazatelji grubo demantiraju naše političare. Ne da smo krenuli prema obećanom raju, dapače, usporedni podaci s državama Europe pokazuju da su nas u samo dvadesetak godina prešle (već) sve EU članice. Još koliko jučer smo bili među prve dvije trećine država, a danas smo, prema većini podataka, zadnji. I uvjeren sam kako ćemo uskoro »pasti« na poruke kako nas eto više nijedna EU država ne pretječe. Jesmo li, ili ćemo biti zadnji više nas neće uzbuđivati. Prihvatiti ćemo to kao normalno, hvaleći se da ima i gorih od nas. I opet ćemo slaviti sami sebe, dok nas jednog dana ne preteknu i oni koji su danas (još) miljama iza nas. Preteći će nas gotovo neprimjetno, na isti način kako su napravile druge države, koje su još samo prije 20 godina bile miljama iza. Sada im (još) vidimo leđa, a uskoro bojim se niti to.

Kako naša politička i intelektualna elita uspijeva uvjeriti široke mase kako je crno bijelo pitanje je za milijun dolara. Da nije vještina u mudrom odabiru nacionalnih interesa? Kada se stvarala samostalna Hrvatska čin samostalnosti bio je zajednički nacionalni interes, potvrđen plebiscitnim referendumskim koncensusom. Šteta da se bolje društvo nije znalo graditi na tada postignutom zajedništvu i tadašnjem pozitivnom nacionalnom naboju. Kako nije bilo onih koji to znaju, javili su se oni koji su iskoristili i još iskorištavaju nepostojanje zajedništva. I došlo je do podjela i bezbroj, nacionalnim interesima suprotstavljenih, interesa pojedinih skupina. Vješti su nas uspjeli podijeliti u grupe i grupice. Svatko vuče na svoju stranu. Svaka interesna skupina od šume (zajednički interes) vidi samo svoj interes – svoje drvo. A samo neko od tih interesnih drveća stvarno napreduje. Ako, onda po logici stvari najčešće na uštrb drugih. Pojedino drvo naprijed, a cijela država nazad.

Bujanje državnog aparata

Političke stranke su postale najjače interesne zajednice. Za razvoj Hrvatske, čini se i najopasnije. Većinu onoga što rade je usmjereno na zadovoljavanje interesa članova. Zbog toga nam buja birokratski aparat i broj dužnosnika. U Vladi Ive Sanadera i Jadranke Kosor bilo je 75 ministara i državnih tajnika. Zoran Milanović u svojoj je imao 126 dužnosnika, a sadašnja Vlada Andreja Plenkovića broji ukupno 151 ministra, državne tajnike i pomoćnike ministara. Izjava ministra uprave Lovre Kuščevića, kako sustav s 151 dužnosnikom ne košta, »jer ljudi rade svoj posao i zarađuju svoju plaću« i pri tome uspoređujući rad naših dužnosnika s onim u Microsoftu spada valjda u rubriku »vjerovali ili ne«. A izjava ministra rada gospodina Pavića, kako je broj neophodan jer nas 2020. čeka predsjedavanjem EU-om je samo za ljude s jakim živcima i stabilnim probavnim traktom. Pogleda li se malo bolje životopise mnogih novoimenovanih dužnosnika, malo je vjerojatno da se oni mogu suvislo razgovarati s bilo kojim EU birokratom, a za mnoge bi već bio izazov da se ne izgube na aerodromu u Bruxellesu.

I svakom iz naše bujajuće dužnosničke ekipe auto, šofer, kartice i dnevnice. Jer naši dužnosnici kao da su se rodili s guvernantama. Radio sam kao savjetnik slovenske vlade u Ministarstvu za okolje in prostor krajem devedesetih prošlog stoljeća. Ministarstvo je imalo s agencijama (HMZ, Geodetska uprava ….) nekih 1 500 djelatnika. Na sve njih, na mnogobrojne državne tajnike i direktore postojao je samo jedan šofer, a i taj samo za nuždu, jer je ujedno obavljao i poslove ekonoma. Svi, čak i ministar su se, izuzev u nekim posebnim prilikama, vozili sami. Vozila su dužnosnicima dana na korištenje 24 sata, uključujući i u privatne svrhe. Kako se radi o privilegiji, dužnosnicima koji koriste aute i u privatne svrhe, na ime poreza na privilegij odbija(lo) se nekih 300 eura od plaće.

Porez na siromaštvo

Kako funkcioniraju naši dužnosnici možda jako dobro ilustrira namjera ministra zdravstva Kujundžića kako će dugove u zdravstvu riješiti porezima na cigarete, alkohol, kocku i mobitele, a da ministar financija Marić o tome ne zna ništa. Vjerojatno ministra Marića ni ne zanima što planira njegov kolega u Vladi jer je on zaokupljen još jednim genijalnim porezom na siromaštvo. Bacio je udicu izjavom »kako tri četvrtine vlasnika automobila ne plaća porez na putnička motorna vozila, jer su im automobili stariji od 10 godina« i kako želi oporezovati i taj dio voznog parka, koji koristi osiromašeni dio nacije. Opet jedna od genijalnosti ministra financija kako uzeti siromašnima, između ostaloga i za plaće i privilegije stranački odabranih dužnosnika.

Sa slikom dužnosnika pred očima i njihovim izjavama, koje nas često udaljavaju od civilizacijskih stečevina naprednih demokracija, zabrinut jer obrazovna reforma kasni, pročitam kako je prosječno minimalno vrijeme poučavanja u Europi 734 sata u školskoj godini. U bogatoj Danskoj čak 1051 sat, u Luksemburgu i Nizozemskoj preko 900 sati. Hrvatska je na donjoj granici, s Bugarskom koja bilježi 486 sati. Hrvatska spada u rijetke države sa samo osmogodišnjim obaveznim obrazovanjem. Danci, Francuzi i Talijani inzistiraju na desetgodišnjem obrazovanju, a Nizozemci i Britancima traže čak 12 godina obvezatnog obrazovanja.

Očekujem reakciju dijela političke elite, posebno onog dijela koji je diplome stekao onako malo brže ili usput, da pojasni Europskoj uniji kako smo toliko pametni da je nama neki puta i osam godina (ozbiljnog) obaveznog obrazovanja previše, čak za najviše pozicije u društvu. Osim toga poznata je ona kako se mnogi kod nas rode »s malom maturom«.