Operna diva i gluhonijema kraljica akvarela

Operna diva i gluhonijema kraljica akvarela

Istaknute žene u hrvatskoj povijesti – uzor i inspiracija za sva vremena (2)

Milka Trnina proslavila se u domovini i svijetu kao jedna od najvećih interpretatorica Wagnerovih tragičnih junakinja / Akvareli Slave Raškaj predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva s krajem 19. i početka 20. stoljeća

Nedavno smo na našem portalu objavili članak o zaslužnim ženama iz hrvatske povijesti, a pobliže smo se bavili spisateljicom Ivanom Brlić-Mažuranić, a u ovom ćemo se prisjetiti na opernu pjevačicu Milku Trninu i slikaricu Slavu Raškaj.

 Milka Trnina

»Unatoč tome što je umjetnički život težak i mučan, kad bih još jednom došla na svijet, ne bih drugo zvanje odabrala.«

milka-trnina-potpisPonajveća hrvatska operna umjetnica i jedna od najznamenitijih sopranistica Milka Trnina u cijeloj povijesti opere rođena je u Vezišću u Općini Križ pokraj Ivanić-Grada, 19. prosinca 1863. (umrla je u Zagrebu 18. svibnja 1941.). Nazivali su je pjevajućom Eleonorom Duse. Premda je u prvom redu bila wagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i Beethovenovu Leonoru u Fideliju ili prpošnu Fiordiligi u Mozartovoj operi Cosi fan tutte, a čuveni skladatelj Giacomo Puccini je rekao da se nijedna Tosca ne može usporediti s Trninom. Najbolji kritičari njezina doba smatrali su da je Wagnerove junakinje pjevala onako, kako ih je sam Wagner zamišljao.

Nastupala je u Njemačkoj i mnogim drugim europskim zemljama te u Rusiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama. Pjevanje je učila u Zagrebu i Beču. Prvi put nastupila je 1882. kao Amelia u Verdijevu Krabuljnom plesu. Djelovala je u Leipzigu, Grazu, Bremenu i Münchenu, gdje dobiva počasni naslov bavarske dvorske komorne pjevačice, a pjevala je i u Bayreuthu, Wagnerovoj meki. Gostovala je diljem Europe i SAD-a, gdje je neko vrijeme predavala pjevanje u New Yorku. Prva je pjevala Toscu u londonskom Covent Gardenu i newyorškom Metropolitanu i tu je interpretaciju Puccini smatrao najboljom uopće. Zbog bolesti povukla se sa scene 1906., a kako je bila vrlo samokritična dala je uništiti sve svoje snimke.

Njezinim imenom nazvan je jedan slap na Plitvičkim jezerima, kao i nagrada Hrvatskog udruženja glazbenih umjetnika. U Križu i Ivanić-Gradu održava se više kulturno-umjetničkih i zabavnih događanja u čast ovoj opernoj pjevačici.

Milka Trnina proslavila se u domovini i svijetu kao jedna od najvećih interpretatorica Wagnerovih tragičnih junakinja. Veliki zaljubljenik u Wagnerova djela, bio je poduzetni švicarski tvorničar čokolade Carl Russ-Suchard, inače zet osnivača tvrtke Suchard, Philippea Sucharda. To oduševljenje, naklonost, a možda i pritajena ljubav dovelo je do pričanja o tome da je poznata čokolada Milka ponijela ime upravo u čast Milke Trnine.

milka-trninaU lipnju 1896. nastupala je u Moskvi na koncertu pred ruskim kraljevskim parom prigodom krunidbe cara Nikolaja II. Po želji carice, Trnina je pjevala Izoldinu (ljubavnu) smrt, jednu od najljepših arija iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Ruski car nagradio ju je velikim dijamantnim brošem s rubinima, koji se čuva u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, a carica joj je darovala briljantnu narukvicu

Prilikom tog posjeta Zagrepčani su joj priredili rijetko viđeno slavlje: cijeli grad i cijela Hrvatska su je slavili, bila je obasuta je mnoštvom darova i lovorovih vijenaca, a vrhunac se dogodio kada su je obožavatelji u kočiji odvezli do hotela. Budući da je i prijateljevala s velikim hrvatskim izumiteljem Nikolom Teslom novac od oproštajne predstave dala je u korist Društva za poljepšavanje Plitvičkih jezera i Teslinoj rodnoj Lici, a u znak zahvalnosti Društvo je jedan od najljepših plitvičkih slapova prozvalo Slapom Milke Trnine. Također, imenovana je i počasnim profesorom Muzičke akademije u Zagrebu, a osnovan je i fond njezina imena za darovite mlade pjevače.

Najbolji kritičari njezina doba opisali su je kao izrazito dramatski sopran, velikog glasovnog raspona i volumena; bila je obdarena smislom za ekspresivno scensko oblikovanje. Smatrana je najvećom interpretkinjom epohe, podjednako sjajnom pjevačicom koliko i glumicom; kao osoba odlikovala se visokim umjetničkim i ljudskim načelima.

 Milke Trnine. To su bili rijetki trenuci sreće te velike umjetnice koja je unatoč svim gorkim doživljajima napisala: Unatoč tome što je umjetnički život težak i mučan, kad bih još jednom došla na svijet, ne bih drugo zvanje odabrala.

Slava Raškaj

Prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj njegove kćeri Slave u Zavodu za gluhonijeme činovnik u Zagrebu je u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje Ravnateljstvu umobolnice u Beču…

Slava_Raskaj_autoportretHrvatska slikarica akvarelistica Slava Raškaj (krštena kao Slavomira Friderika Olga) rođena je u Ozlju 2. siječnja 1877., a umrla je u zagrebačkom Stenjevcu 29. ožujka 1906. Rijeka Kupa koja protječe kroz njezin rodni grad bit će čest motiv Slavinih akvarela, kao i ostatak prirode koja ju je okruživala i bila inspiracija za većinu njezina opusa. Iz razgovora s njenim prijateljicama je poznato da je najviše voljela sama boraviti u prirodi. Vrijeme je provodila crtajući upravo prirodu koja ju je okruživala – priroda joj je bila prva inspiracija.

Kako je od rođenja bila gluhonijema otac Vjekoslav ju je poslao u Beč, gdje je u Zavodu za gluhonijemu završila osnovnu, a s 15 godina i srednju školu. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okružju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život. Tako je prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj Slave Raškaj u Zavodu za gluhonijeme činovnik u Zagrebu u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje Ravnateljstvu umobolnice u Beču. S obzirom na svoju gluhonijemost susretala se s poteškoćama u komunikaciji s vremenom se počela udaljavati od ljudi, ali njezin je slikarski talent primijećen na vrijeme. U Beču dobiva prve poduke iz crtanja, te nastaju njeni prvi zabilježeni crteži.

Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Izidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini podučava ju Ivan Bauer, sin slikara Josipa Bauera, a drugoj godini Štefana Hribar. Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno. Učio ju je radu u raznim tehnikama.

U vrijeme zagrebačkog školovanja Slava je zbrinuta u Zavodu za gluhonijeme, u Ilici 83, a po naređenju predstojnika Odjela za bogoštovlje sve do 1898. godine. Razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi u Ozlju slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima. Za njezina boravka kod rodbine u Zlataru nastaje prekrasan akvarel Vodopad u Zlataru s datumom 31. svibnja 1899. U Loboru pak nastaje akvarel Lobor (17. srpnja 1899.). Na Portretu Ide Batušić vidi se međutim sva genijalnost njezinog slikarskog rada. Portret je rađen bez ikakve pripreme, pa nema nikakvog skiciranja olovkom.

U jesen 1899. godine ponovno je na stanu u Zavodu za gluhonijeme, ali se razboljeva i javlja se početni stadij tuberkuloze pluća. Nekako se zaliječuje, ali zdravstveni problemi ne prestaju. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvana je Slavina molba od 12. listopada 1900. godine za ponovni smještaj u Zavodu za gluhonijeme u kojoj navodi da je i školske 1899./1900. godine bila bolesna. Smještaj joj je, po toj molbi, odobren. Ljeto 1901. godine provodi u Ozlju, a u jesen je u Orahovici kod sestre Paule, zatim se vraća u Zagreb gdje provodi vrijeme do proljeća 1902. godine.

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj, crtež i boja izraz su čiste opservacije, a u drugoj Slavini radovi su najprije izraz impresije. U toj drugoj fazi nastaju i njezina najbolja djela – akvareli Kruške, Suncokreti, Potočnice, s transparentnom pozadinom. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom Lopoči – najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.

Najvažniju prekretnicu u Slavinu slikarstvu predstavlja upravo Čikoš, koji je kao što u svojoj knjizi kaže Matko Peić: „…probudio ono što je ona bila u dnu svoga umjetničkog bića: pejzažist!“

slava-raskaj-markaSlava s vremenom potpuno ovladava tehnikom akvarela i, što je vrlo bitno, slika na otvorenom, dok ostali umjetnici svoje radove započinju vani, ali završavaju u ateljeima. Za vrijeme boravka u Zagrebu druži se sa slikarima Društva hrvatskih umjetnika, te sudjeluje na izložbi „Hrvatski salon 1898.“ povodom otvorenja Umjetničkog paviljona. To je bila Slavina prva izložba. Osim u Zagrebu slike su joj izložene u St. Petersburgu i Moskvi 1899. godine.

Ona odlazi u Botanički vrt i park Maksimir gdje crpi motive za svoje slike. Jedan od motiva koji se tada javlja na njenim slikama su – lopoči. Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati Autoportret. U Ozalj se vratila 1899. godine gdje nastavlja slikati akvarele na otvorenom, pejzaže, te sve što je naučila u Zagrebu primjenjuje na ove prikaze pejzaža.

Osim u akvarelu, Slava neke radove izrađuje u tehnici pastela, koju će upotrijebiti za prikaze ljudskih likova. Portret gluhonijeme djevojčice iz 1899. vrhunac je njenih pastelnih radova. Ta gluhonijema djevojčica je Vera Papić Lončarić iz Selca. Pozadina je nedefinirana, a čak i tijelo djevojčice nije u potpunosti dočarano nego izvedeno tako jednostavnim potezima da izgleda kao da se spaja s pozadinom i prelijeva u nju. U Zadnjim godinama života više ne stvara mnogo novih radova.

Vjekoslav Raškaj dovodi Slavu 18. lipnja 1902. u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik Ferdo Sluga. Umrla je 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu, posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv.Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

(Izvor: Wikipedija)