Odiseja iz filozofskog rakursa

Odiseja iz filozofskog rakursa

Arthur C. Clarke – Odiseja u svemiru 2001. (2)

Kozmizam ili scijentistički gnosticizam i njegova sofistika čine prikladnu instant-religiju koja na jednostavan način ispunjava posvemašnju prazninu duha našeg vremena. Kome bi onda još trebala ona zastarjela “tradicionalna” religija koja pred čovjeka ipak postavlja i određene zahtjeve?

Za ovakvu situaciju ne možemo dakako optužiti Arthura Clarkea, njegova Odiseja 2001. sa ovom pričom nema neke velike veze, no neosporan je njegov ogroman utjecaj na svakojake svoje epigone i sljedbenike koji su marljivo razradili (njegove) maštarije ovoga tipa

Već smo godinama u prilici Odiseju čitati i komentirati “a posteriori”, iz perspektive poslije te famozne godine 2001. Ono što ovdje odmah upada u oči jest ogroman nesrazmjer između onoga što je Clarke predvidio u svome djelu i onoga što imamo danas.

Zdenko Kremer

Znanstvena je fantastika književni žanr u kojem dominiraju ideje i vizije. Tu ne možemo očekivati neke velike suptilnosti u opisu međuljudskih odnosa, duboke zahvate u psihološkom profiliranju, a pogotovo ne poniranje u tanahne osjećaje koji se razvijaju u nježnim ljudskim dušama. Tu ne treba zahtijevati niti neku veliku brigu o “formi” koja mnogim piscima omogućava da pišu puno, a možda i dobro, a da ne napišu ništa (bitno). Ovaj žanr često stoji na granici futuristički usmjerene esejistike ili filozofskog teksta (ovakva granična situacija često karakterizira najbolja znanstveno fantastična djela).

Arthur Clarke je tipičan primjer autora sa mnoštvom ideja i vizija, čovjeka izuzetne širine interesa i uvida koji je u svojoj Odiseji u svemiru 2001. na zanimljiv način obuhvatio mnoge važne teme kojima se  znanstvenofantastična literatura bavi – kontakt Zemljana s vanzemaljcima, odnos čovjeka prema umjetnoj inteligenciji i njihov mogući sukob, evolucija ljudske vrste, tj. ljudskog (i ne samo ljudskog) razuma (u prošlosti i budućnosti), a u priču pomalo ulaze i najdublja pitanja o ustrojstvu Univerzuma…

Ovdje ćemo se posebno osvrnuti na jednu od tih ideja koja zauzima centralno mjesto u Clarkeovoj Odiseji 2001, a pojavljuje se i u nekim drugim Clarkeovim djelima. To je ideja je o mogućnosti (i potrebi) preobrazbe čovjeka u neko “više biće”, odnosno biće na nekom “višem razvojnom stupnju”. Kao što se na početku romana jedna “životinja” (čovjekoliki majmun kojega autor naziva Gleda Mjesec, eng. Moonwatcher) preobražava u “homo sapiensa”, tako se na kraju jedan čovjek (David Bowman) preobražava u neki “viši entitet” Dijetezvijezdu.

Ova ideja nije naravno nešto originalno i ima svoje bezbrojne varijante tako da se recimo može smatrati i teističkom i ateističkom”, no u ekraniziranoj se verziju Odiseje kroz filmsku glazbu, a radi se o simfonijskoj skladbi “Tako je govorio Zaratustra” Richarda Straussa koja prati scene kada se u svijesti Gleda Mjeseca pali iskra razuma, odnosno kada David Bowman/Dijetezvijezda postaje svjestan svoje preobrazbe, pokušava ukazati na jednog njezinog značajnog predstavnika – njemačkog filozofa Friedrich Nietzchea i na njegov mit o nadčovjeku. Clarkeov je nadčovjek, međutim, (baš kao i sam čovjek) rezultat intervencije vanzemaljaca, kojih istina “nigdje nema”, no čitalac o njima, posredstvom sveznajućeg naratora saznaje doista mnogo. Rekao bih, i previše, te mi se čini da bi bez te Clarkeove pripovjedačke intervencije  kristalni “monolit” mogao funkcionirati gotovo posve apstraktno, možda i samo kao simbol tajne našeg postojanja, čak i ne nužno “materijalan” (savršenstvo njegovih proporcija i nemogućnost da se ustanovi od kakve je tvari sačinjen kao da ukazuju na tu mogućnost), pri čemu upravo suočavanje s tom tajnom čini od ljudskog, ili bilo kakvog drugog bića “nešto više” od onoga što ono jest, odnosno onoga što je bilo prije.

monolith

Odiseja kao apoteoza ateističke religije?

Ovako, eksplicitno prisustvo tih svemoćnih vanzemaljaca koji, iako su “bića stvorena u toplom mulju jednog davno nestalog mora”, ipak imaju božanske atribute koje stvaraju posredstvom vlastitih misli (tako je u priči stvoren “hotelski apartman” u kojemu se Bowman našao na kraju svoje “odiseje”), nematerijalni su “entiteti” i samo stvaraju nove poteškoće i narušavaju uvjerljivost priče. Tako se primjerice još više aktualizira problem “loše beskonačnosti”, koji postoji od početka. Tko je pobudio iskru razuma u umovima predaka tih vanzemaljaca? A ako se ona pobudila “sama od sebe” onda ispada da se svemirske civilizacije mogu podijeliti na one, recimo to tako “prvorazredne”, koje se stvaraju i razvijaju autonomno i one “drugorazredne”, za čiji je razvoj, odnosno preobrazbe (tipa one životinja > čovjek > nadčovjek) potrebna nečija intervencija (mi bismo prema toj pretpostavci bili “drugorazredna civilizacija”).

Također, iako priča sa “kozmičkom klopkom” (koja uključuje signalni uređaj na Mjesecu i monolit na Japetu) zvuči prilično uvjerljivo, ipak se nameće pitanje nisu li ti “gospodari Galaksije izvan dosega vremena” koji tako lako prevaljuju galaktičke udaljenosti, mogli uspostaviti “kontakt” i na neki zgodniji način, a ne posredstvom toga složenog uređaja koji je ipak star tri milijuna godina, pri čemu bi ono pogibeljno putovanje do Saturna bilo posve izlišno. Da ne spominjemo sada nastavak Odiseje 2001, Drugu odiseju 2010 u kojoj je Clarkeova priča izgubila svaku uvjerljivost i sigurno bi bilo bolje da nije bila ni napisana (*roman je napisan 1982., a istoimeni film snimljen je 1984. godine. Film je po mišljenju autora ovog teksta nešto uvjerljiviji od romana, ali ni jedno ni drugo djelo ne ostavljaju neki dublji dojam. Čak što više, neka nepotrebna i prilično banalna “razjašnjenja” narušavaju konzistentnost i smisao Odiseje 2001. No, ovaj prizor bezdana koji dijeli autentično umjetničko djelo od komercijalnog kiča može biti vrlo poučan).

Negdje sam pročitao tvrdnju da je Clarkeova Odiseja apoteoza ateističke religije. Moje je mišljenje da takva ocjena nije baš precizna u slučaju Odiseje 2001. jer je ovdje ipak ostavljen dovoljno velik prostor za vlastite interpretacije, (u filmu je taj prostor još i veći), tako da Clarkeov nesumnjivo ateistički svjetonazor nije previše eksplicitno istaknut. Ova ateistička religija, koju bismo mogli označiti terminom “scijentistički gnosticizam”, više je istaknuta u drugim Clarkeovim djelima, posebno ostalim romanima iz ciklusa Odiseja, a do apsurda ju je razradio upravo onaj moj negdašnji uzor, Carl Sagan u svom znanstvenofantastičnom romanu Kontakt, koji je inače po mome mišljenju razvodnjena verzija Odiseje 2001. (doduše s originalnim i obećavajućim početkom), potpuno lišena one mistične aure koja Clarkeovo djelo i čini tako posebnim.

Saganovi vanzemaljci

carl_sagan

Carl Sagan

Tako su recimo Saganovi vanzemaljci (odnosno neki od njih) čak tvorci Univerzuma i prirodnih zakona koji tu vladaju, a moguće je naslutiti i nekakve hijerarhije Univerzuma i civilizacija koje ih nastanjuju (možda bi se tu trebalo govoriti o “božanskim hijerarhijama”). Ove neobične ideje spominjem zato što su one danas izgleda prilično popularne u raznim intelektualnim tj. pseudointelektualnim krugovima. Jasno je da svaki čovjek ima pravo misliti što god hoće i vjerovati u što god mu se sviđa, no čini se da ima podosta onih koji svoj znanstveni autoritet, ili svoj društveni položaj i utjecaj nastoje iskoristiti za propagandu i promociju ove “nove religije” koja je tobože nešto racionalnije, logičnije i prihvatljivije od onih tradicionalnih. Tako se često u njihovim djelima lakovjernim laicima nastoji servirati mišljenje da su recimo suvremena fizika ili kemija ili biologija uistinu pronašle odgovore na najdublja pitanja čovjekove egzistencije kao i pitanja egzistencije svijeta u kojemu živimo ili da su uspjele pobiti barem neke od “primitivnih predstava” tradicionalnih religija.

Dobro, neke od tih ljudi možda i možemo shvatiti i ne pripisivati im loše namjere, jer su, zaneseni svojim formalnim igricama, povjerovali da vide i nešto čega nema, no čini se da većina njih nema nikakvih iluzija i da su im namjere vrlo prizemne. Jer tko bi, zaboga, financirao sve te znanstvene projekte, kad oni ne bi bili toliko pametni da uspijevaju riješiti i tako važne i zamršene probleme? Nema sumnje da je u najvećem broju slučajeva stvar jednostavno u tome što neki vješti manipulatori iskorištavaju neupućenost “običnih ljudi” u pitanja suvremene znanosti, a pogotovo njihovo nerazumijevanje njezinog jezika (formalizma) i cijelog “konteksta” u kojemu se ona “zbiva” (a upravo u tom jeziku i kontekstu leži bit spoznajnog fenomena), pa se onda služe zvučnim riječima i “mudrim teorijama” (koje uglavnom niti sami ne razumiju), ne bi li ih uvjerili u nešto što se njima sviđa. Pritom dakako prešućuju da se radi o njihovim vlastitim interpretacijama, za koje je prostor iz ovog istog razloga (sveopće neupućenosti), praktički neograničen, kao i to da su mnoge od ovih teorija, odnosno njihovih pretpostavki, jednostavno formalne (matematičke) konstrukcije, čija veza sa “stvarnošću” nije ni provjerena, ni dokazana, barem za sada, ako je tako što uopće i moguće.

Kozmizam

Koroljov

Sergej Koroljov

Neki autori povezuju postavke scijentističkog gnosticizma s doktrinom kozmizma, idejnog projekta ili pokreta nastalog u Rusiji krajem 19. stoljeća, čije su glavne teme (mistička) povezanost čovjeka i kozmosa, te “kozmička budućnost čovječanstva”, a Clarkea smatraju njegovim istaknutim predstavnikom. Meni se čini da se u Clarkeovom djelu, osim oko nekih okvirnih postavki, ne mogu uočiti značajnije poveznice s naučavanjem njegovog začetnika Nikolaja Fjodorova (* U vezi ruskog filozofa i vizionara Nikolaja Fjodorova (1829 -1903) vrlo je slabo poznato da su njegove ideje imale značajan utjecaj na znanstvenotehnološkirazvoj Rusije i kasnije Sovjetskog Saveza. Fjodorov je i materijalno pomagao školovanje pionira ruske raketne tehnike Konstantina Ciolkovskog (1857-1935), kojega su ideje kozmizma potakle na rad u astronautici, dok je otac ruskog svemirskog programa Sergej Koroljov (1900-1966) u svojoj mladosti bio učenik Ciolkovskoga. Premda je Fjodorov bio pravoslavni mistik, njegovo je naučavanje u krugovima sovjetskih komunističkih vlastodržaca bilo vrlo cijenjeno), pa ni njegovih neposrednih, ruskih sljedbenika. Premda su Fjodorov i fjodorovci na neki način zaista bili gnostici, njihovu je primarnu motivaciju činila etička problematika koju je u svom djelu prvi razmatrao Dostojevski (poput pitanja može li buduća sreća čovječanstva opravdati žrtve koje su očito neminovne da bi se ona mogla ostvariti), za koju se kod Clarkea ne primjećuje apsolutno nikakva senzibilnost. Stvar je u tome što se današnji “kozmizam”, odnosno “biokozmizam” (* Danas se češće govori o biokozmizmu, jer se ove ideje obično primjenjuju na ubrzanu evoluciju čovjeka, odnosno njegovih duševnih i tjelesnih sposobnosti) veoma udaljio od svojih izvornih ideja i postavki, koje su u svojoj suštini bile religiozne.

Inače treba primijetiti da takav kozmizam ili pak scijentistički gnosticizam i njegova sofistika (koja je i inače simptom intelektualne dekadencije) čine sasvim prikladnu instantreligiju koja na vrlo jednostavan način ispunjava posvemašnju prazninu duha našeg vremena, odnosno da se tu radi o vrlo praktičnoj ideološkoj robi izvrsno prilagođenoj svakom pasiviziranom članu potrošačkog društva čije su jedine referentne točke raznovrsni spektakli i afere. Ta se religija može usvojiti u udobnosti vlastitog naslonjača, oko nje se nije potrebno nešto truditi, a u ljudima stvara osjećaj da su proniknuli u neke vrlo duboke “tajne”, koje, čak što više, imaju nekakve veze sa “znanošću”. Kome bi onda još trebala ona zastarjela “tradicionalna” religija koja pred čovjeka ipak postavlja i određene zahtjeve? A ova nova religija ne zahtijeva ništa, nisu joj čak potrebni ni bogovi (pa makar i ne bili vanzemaljci već nekakvi “pravi” bogovi), jer oni su svoje napravili, stvorili su svemir, nas i naš razum i sad se više ne moraju petljati u naše poslove, niti je to poželjno. Uostalom oni to i ne čine, niti se pojavljuju u blizini naše planete. Njih mogu susresti jedino astronauti (odnosno putnici kroz kozmičke crvotočine), koji su se uspjeli naći barem nekoliko stotina svjetlosnih godina daleko od Zemlje.

A to što ta nova religija ne daje odgovore na najvažnija pitanja – Koji je smisao stvaranja svijeta i ima li ga uopće? Zašto su ti svemoćni, besmrtni bogovi (vanzemaljci?) stvorili nas, nemoćne i smrtne ljude? I na koncu, koji su to principi kojima bih se trebao rukovoditi u vlastitim životu? – to nikoga nije briga, niti ikoga te stvari zanimaju.

Futuristika

Za ovakvu situaciju ne možemo dakako optužiti Arthura Clarkea, njegova Odiseja 2001. sa ovom pričom, kako smo već rekli, nema neke velike veze, no neosporan je njegov ogroman utjecaj na svakojake svoje epigone i sljedbenike koji su marljivo razradili (njegove) maštarije ovoga tipa. Jasno je da Clarkeov “ideološki” utjecaj nije samo negativan, njegova vizija osvajanja svemira i “uzdignuća ljudske misli” (a tu se radi o onom izvornom kozmizmu), zasigurno su predstavljali i još uvijek predstavljaju nepresušan izvor inspiracije za bezbrojne mlade ljude koji su sve svoje snage odlučili posvetiti znanstvenom i kulturnom napretku čovječanstva, no on se ipak može smatrati i rodonačelnikom nekih ideja koje suvremeno društvo neizbježno odvode na stranputicu.

2001_a_space_odyssey_1

Već smo godinama u prilici Clarkeovu Odiseju čitati i komentirati “a posteriori”, iz perspektive poslije te famozne godine 2001. Ono što ovdje odmah upada u oči jest ogroman nesrazmjer između onoga što je Clarke predvidio u svome djelu i onoga što imamo danas. Tako, nažalost, početak ovog stoljeća, odnosno tisućljeća, nije obilježen slanjem svemirskog broda s ljudskom posadom u smjeru Saturna koji bi (nakon prolaska kraj Jupitera koji bi ga dodatno ubrzao) jurio međuplanetarnim prostorom brzinom od blizu stotinu kilometara u sekundi i bez problema ušao u orbitu jednog malenog saturnovog satelita, već rušenjem tornjeva njujorškog World Trade Centera u terorističkom napadu. Istina, ni svijet koji opisuje Clarke nije neka idila, to je još uvijek bipolaran svijet (s tim da su Sovjeti i Amerikanci postali saveznici, dok globalnu velesilu koja im je suprotstavljena predstavlja komunistička Kina) koji živi pod stalnom prijetnjom nuklearnog rata, koji na koncu romana uistinu i započinje, ali je intervencijom bića u koje se Bowman preobrazio sretno okončan. No ovdje ipak imamo rutinske letove na Mjesec, letove na Mars, golemu svemirsku stanicu u orbiti oko Zemlje u kojoj žive i rade stotine ili tisuće ljudi, stalne naseobine i opservatorije na Mjesecu, neurokompjutere koji gotovo da imaju (ili uistinu imaju) svijest usporedivu onoj ljudskoj itd. Kako to da smo toliko zaostali za predviđanjima negdašnjih futurista?

Da bismo razjasnili ovaj problem, treba reći da je vrijeme nastanka Odiseje (šezdesete 20. stoljeća) bilo vrijeme velikih tehnoloških uspjeha i naglog civilizacijskog napretka čovječanstva kakav nije bio zabilježen valjda nikada u povijesti. Svemirski letovi, iskorištavanje nuklearne energije, te povezivanje svijeta posredstvom elektronskih medija bile su najvidljivije manifestacije ovog napretka koje su stvarale dojam ostvarivanja ciljeva o kojima prethodne generacije nisu mogle ni sanjati, odnosno o kojima su sanjali samo rijetki vizionari. Primijetimo da sva ova, kao i mnoga druga dostignuća, zapravo predstavljaju rezultate znanstvenih projekata započetih tokom Drugog svjetskog rata, dakako u vojne svrhe, koji su našli svoju primjenu i u “mirnodopskoj sferi”. To su također bila i vremena velikih promjena na društvenopolitičkom polju vremena dekolonizacije i afirmiranja drugih svjetskih kultura na globalnom planu, kao i slabljenja raznih ideoloških stega, osobito na “Istoku”.

Početak kraja: katastrofa raketoplana Challenger i eksplozija u Černobilu

No već se početkom sedamdesetih osjetilo da onaj polet gubi dah. Energetska kriza kao i razna politička previranja, dakako u onodobnom kontekstu “hladnog rata” između “Zapada” i “Istoka”, koja su donosila političku i ekonomsku nestabilnost, polako su počeli rastapati onaj silni optimizam. Godine su prolazile, a mnogobrojna očekivanja ne samo da nisu realizirana, već su jednostavno iščeznula iz društvenog vidokruga. Svemirska istraživanja više nisu bila onako spektakularna, nuklearke su počele praviti probleme, medicina nije uspijevala riješiti problem teških bolesti, čak štoviše – pojavile su se i neke nove, prosječni ljudski vijek nije se znatnije produžavao, niti je život “običnog” čovjeka postajao “lakši”. Da ne spominjemo sada probleme siromaštva i gladi u zemljama “trećeg svijeta” koji jedva da su i dotaknuti.

Izvor: Wikipedija

Eksplozija Challengera (Izvor: Wikipedija)

Dvije katastrofe iz 1986. godine, ona američkog raketoplana Challenger u siječnju, te ona koja se zbila u sovjetskoj nuklearki u Černobilu tri mjeseca kasnije, kao da su predstavljale konačan udarac našem znanstvenotehnološkom optimizmu. Istina je da je u to vrijeme upravo svitala tzv. informatička era i da su elektronička računala počela na velika vrata ulaziti u sve segmente društvenog života, najprije u onaj gospodarski, a kasnije sve više i u naš privatni, dok je globalno umrežavanje, tj. internet, koji se pojavio nešto kasnije donijelo revolucionarne promjene u načinu našeg komuniciranja i pristupu informacijama. No postajalo je sve jasnije da su koristi od svih ovih dostignuća nadasve upitne i da gomilanje “znanja”, cernobil(16)“znanstvenih metoda” i “tehničkih sredstava” ne povlači nužno za sobom stvaranje novih “pogodnosti” za pojedinca i društvo u cjelini, odnosno otvaranje nekih novih perspektiva za njihov razvoj. Naime, već je sedamdesetih godina čovječanstvo postalo svjesno “bumerang efekta” našeg  znanstvenotehnološkog razvoja, fenomena koji izgleda još nije zabilježen u povijesti ljudske kulture da jedna ostvarena “pogodnost” za sobom povlači niz “nepogoda”, kao što recimo upotreba raznih herbicida, pesticida, umjetnih gnojiva u suvremenoj poljoprivredi višestruko povećava prinose poljoprivrednih kultura istovremeno smanjujući troškove proizvodnje u istim razmjerima, no s druge strane uvjetuje zagađenje tla, podzemnih voda i same proizvedene hrane, što osim degradacije našeg životnog okoliša rezultira i katastrofalnim posljedicama po ljudsko zdravlje (nagli porast učestalosti malignih oboljenja s kojima se današnja medicina još uvijek ne uspijeva nositi).

Možda bismo sada mogli postaviti hipotezu da cijeli problem leži u našoj motivaciji, ciljevima i vrijednostima koje su pretpostavka svih naših znanstvenotehnoloških napora, no to je već neka druga tema. Mislim da je zasad dovoljno konstatirati da je sasvim evidentno da tehnološki napredak koji je čovječanstvo ostvarilo zadnje dvije ili tri decenije nije ostvario očekivanja koja su se krajem šezdesetih doimala prilično realnim niti je značajno utjecao na kvalitetu ljudskog života, niti proširio prostore čovjekove slobode i omogućio ukidanje barem nekih “društvenih prisila” čije je ukidanje u ovakvim okolnostima gotovo nužnost. Dapače, stvorio je, kako smo rekli, probleme kojih prije nije bilo, poput onih ekoloških, a koji već ozbiljno ugrožavaju opstanak živih bića na našoj planeti, pa i opstanak nas samih.

Čini se zapravo da se taj naš progres počeo kretati nekim neočekivanim smjerovima, prema ciljevima koji su, ako uopće postoje, teško raspoznatljivi i shvatljivi, ali koji u svakom slučaju ne odgovaraju bilo kakvim općeljudskim, humanističkim težnjama i idealima. I čak štoviše, izgleda kao da taj proces nastoji ljudske težnje, želje i potrebe prilagoditi svojim vlastitim pretpostavkama i zakonitostima umjesto da bude upravo suprotno. I tako, umjesto da se ostvaruje kao subjekt tehnološkog napretka, čovjek u ovo naše vrijeme opstaje kao njegov objekt u daleko većoj mjeri nego ikada ranije.

Čini mi se da upravo ovdje leži uzrok našeg zaostajanja za tajminzima futurista sa sredine 20. stoljeća, a ne, kako to neki naglašavaju, u težini problema koji se postavljaju pred suvremenu znanost odnosno tehnologiju, koja tobože “eksponencijalno raste”. Jer očito je valjda da su dostignuća šezdesetih godina u svemirskim istraživanjima, čija je kruna bilo osvajanje Mjeseca, rezultat jasno utvrđenih ciljeva, društvenog interesa i pozornosti koja je bila posvećena ovim projektima, što se dakako najjasnije očitovalo u ogromnim ulaganjima iz državnog budžeta. To što je ovaj napor bio samo dio utrke u naoružavanju dviju supersila druga je stvar.

SF se približava hororu

Danas kad više nema ovako “dobrih” motiva niti interesa, i kad je društvena pažnja usmjerena u sasvim drugom smjeru, rezultati izostaju, usprkos tome što su nam sada raspolaganju daleko savršeniji znanstveni instrumentarij, a zacijelo i veća materijalna sredstva (koja se, na žalost, troše za neke druge svrhe). Ovdje se, jasno, radi i o problemu prioriteta gdje se možemo zapitati kako to da su u fokusu znanstvene javnosti danas uglavnom biotehnološka i genetička istraživanja, premda aktualna situacija recimo energetska kriza s divljanjem cijena nafte nameće prioritete sasvim druge vrste. Možda s ovim u vezi stoji i pitanje kako to da su u fokusu medijske javnosti uglavnom kojekakve medijske zvijezde i komete koje odreda pripadaju duhovnom i moralnom podzemlju, a ne ljudi čiji je intelektualni profil i ljudski integritet iole vrijedni poštovanja. Dakako da korijen svih ovih problema leži u ekonomskom sustavu posve neprimjerenom današnjem stanju proizvodnih snaga i sredstava i uopće “infrastrukture” koja podržava gospodarski razvoj ljudske civilizacije, no taj problem izlazi iz okvira ovoga teksta.

matrixSvijest o bespućima današnjeg znanstvenotehnološkog razvoja možda je najbolje izražena u znanstvenoj fantastici koja nastaje u ovo naše vrijeme. Najkvalitetnija i najupečatljivija djela, a ovdje možemo ukazati na niz antiutopijskih filmskih hitova od Blade Runnera do trilogije pod nazivom Matrix, prikazuju jedan mračan, gotovo pakleni svijet budućnosti u kojemu su se granice između stvarnosti i privida gotovo posve izgubile, a bića koja ga nastanjuju – ljudi, androidi, kibernetički agenti (kompjuterski programi koji u virtualnom svijetu poprimaju ljudska obličja) – vrijeme provode uglavnom u borbi za vlastiti opstanak. Ako je nekada znanstvena fantastika bila intonirana vrlo optimistički, zaokupljena idejom “napretka” i tehnologijama koje taj napredak omogućavaju, danas njezin pesimizam kao da nema granica, atmosferom se očito približava hororu, a njezin je stav prema tehnologiji posvemašnje razočaranje i nepovjerenje. Što nam drugo preostaje nego nadati se da će današnji futuristi biti puno manje u pravu od onih koji pripadaju Clarkeovoj generaciji.

Jasno je da nitko ne može s potpunom sigurnošću odrediti kamo će nas odvesti naš civilizacijski razvoj. Također, nije potrebno niti minorizirati  znanstvenotehnološka dostignuća ovog našeg vremena. Tako samo na području astronautike možemo nabrojiti mnoge uspješne poduhvate koji su proširili ljudske horizonte ovdje je prikladno spomenuti projekt Cassini sondu upućenu prema Saturnu, čiji se jedan modul 2005. godine meko spustio na površinu najvećeg Saturnovog satelita Titana, značajna su i višekratna spuštanja na površinu Marsa i njegovo istraživanje pomoću “pokretnih laboratorija”, istraživanja Jupiterove atmosfere poput onoga opisanog u Clarkeovoj Odiseji, istraživanja asteroida i kometa, a tu su i Međunarodna svemirska postaja u orbiti oko Zemlje, te svemirski teleskop (Hubble) koji je ostvario takoreći spektakularne rezultate. No čovjek se ne može oteti dojmu da bi naše ambicije trebale i morale biti veće.

Pred koju godinu pročitao sam članak koji govori o teškoćama u koje je zapala američka Nacionalna agencija za svemirska istraživanje (NASA). Spominjala se tamo slijepa ulica u kojoj se nalazi program letova svemirskih raketoplana (space shuttleova). U četvrt stoljeća njegovog postojanja izgubljene su dvije letjelice, pri čemu je poginulo 14 astronauta, a dešavali su se i neki drugi incidenti koji su umalo završili katastrofom. Također su bili nabrojani i neki NASA-ini projekti sa svemirskim sondama koji su doživjeli fijasko, te se podsjećalo i na pomalo frustrirajuću činjenicu da je od zadnje čovjekove šetnje po Mjesecu prošlo već 40 godina. U tekstu se ukazivalo i na problem nedostatka vizije kod ljudi koji vode ovu značajnu ustanovu. Čini mi se da ovaj problem nije karakterističan samo za NASA-u već da se radi o boljki suvremenog društva u cjelini, u kojemu je nedostatak ljudi čije bi ideje uspjele nadahnuti čovječanstvo na ostvarenje velikih poduhvata kojima bismo dosegnuli neke svoje “nove granice”, postao gorućim problemom našega vremena.

Jedan od tih malobrojnih nas je napustio i mi bismo se sada mogli postaviti pitanje: Ima li danas ikoga tko bi se mogao smatrati dostojnim nasljednikom velikog vizionara, istraživača i književnika Arthura C. Clarkea? Ili za takve vizionare i znanstvenotehnološke optimiste na ovome svijetu više nema mjesta?

– kraj –

 

Komentari su zatvoreni