Od rođenja do sahrane

Od rođenja do sahrane

(Krematorij Mirogoj / Izvor fotografije: www.gradskagroblja.hr)

Po jednom kremiranju potroši se energije koja je potrebna za prelazak 7725 kilometara u osobnom automobilu. Posebice treba voditi računa o ispuštanju teških metala poput žive pri čemu prema nekim izvorima 16 % žive ispuštene u zrak u Velikoj Britaniji dolazi iz krematorija

dr. sc. Aleksandar Racz, doc. i prof. emeritus Igor Čatić

Sve ubrzanijim razvojem, tehnika postupno sve mijenja. Tako i poznata misao »od koljevke pa do groba«, sada bi mogla glasiti: »od rođenja do sahrane«. Preciznije do pohrane preostatka.

Veoma je teško pisati o tome što se zbiva kada završi ljudski život. Ljudi je sve više, a raspoložive zemlje za pokapanje je sve manje. Tako pohrana zemnih preostataka ljudi postaje komunalni problem prvorazrednog značenja. Traže se nova rješenja, a zadatak je povjeren promišljateljima razvoja tehnike.

Na slici je prikazan kružni tok ljudskog života od rođenja do naznake da se i preostatak mora pohraniti.

Od rođenja do pohrane preostatka

Što učiniti s pokojnikom? 

Ova razmatranja temelje se na predavanju kojeg je održao prvi autor na mjesnom groblju u M. Lošinju u okviru 16. lošinjskih dana bioetike 16. svibnja 2017. Predavanje je bilo usmjereno na tehnička rješenja. Sukladno politici organizatora Lošinjskih dana bioetike, osim tehničkog pogleda na problem što učiniti s preminulom osobom, u drugom predavanju su dr. sc. Orhan Jašić, dr. med. Aleksandar Racz, doc. i dr. med. Slavko Antolić razmotrili društveno-humanističke aspekte. Posebno s motrišta darmičkih (hinduizam, džainizam, budizam i sikizam) i abrahamske religije (judaizam, kršćanstvo i islam).

Međutim, neovisno o sklonosti pojedinih religija prema mogućim konačnim rješenjima pohrane preostataka, najčešće odabir tehničkog rješenja ovisi o komunalnoj politici vlasnika groblja, općeprihvaćenoj praksi pojedinog društva i financijskim mogućnostima nasljednika preminulog. Time je ispunjena u cijelosti misao da je svaka ljudska djelatnost u funkciji društveno humanističkih ciljeva koje određuje politika. A to je modernizirana definicija tehnologije iz 1777. J. Beckmann, agronom i kameralista kod pruskog cara, definirao je tehnologiju kao sveobuhvatnu znanost o isprepletenosti društva, gospodarstva i tehnike.

Trenutno u svijetu se postoje četiri prevladavajuća načina sahrane. Dok su pokapanje (u svim inačicama) i kremiranje (različitim načinima pohrane pepela) širokoj javnosti poznati, tehnička rješenja omogućila su razvoj i manje poznatih postupaka: kriomiranje (eng. cryomation) i resomiranje (eng. resomation). Namjera je ovog teksta upoznavanje javnosti s pozitivnim i negativnim aspektima pojedinih načina, s naglaskom na ekološke aspekte.

Pri klasificiranju navedenih postupaka upotrijebljen je isti način kao i pri gospodarenju s neživim otpadom. Tamo se rabi riječ oporaba koja može biti mehanička, kemijska i energijska.

Postoje četi osnovna oblika sahrane. To su pokapanje, kremiranje, kriomiranje i resormiranje.

Pokapanje i kremiranje

Pokapanje (inhumacija) danas je uobičajeno u Europi, Americi i Aziji. Radi se o činu pokapanja tijela preminule osobe polegnutog u kovčeg (lijes) u grobove na grobljima. Većinu pokopa čine sahranjivanja u individualne grobove i obiteljske grobnice. Pripadnici određenih zajednica ponekad ukapaju i u zajedničke grobnice.

Kremiranje (lat. crematio) u najširem smislu označava brzu mineralizaciju tijela mrtvih ljudi i životinja. Odnosno njihovo razlaganje na osnovne kemijske sastojke uslijed izlaganja visokim temperaturama, vatri. Postoje dvije osnovne vrste kremiranja: na otvorenom, na pogrebnoj lomači ili u za to posebno namijenjenim pećima. Obredna dvorana i sustav peći naziva se krematorij. Nakon kremiranja se preostali ostaci mrtvog tijela, za koje se pretpostavlja da više ne predstavljaju zdravstveni rizik, obično se prikupljaju u za to posebno namijenjene posude (urne). Kod ova dva postupka sahrane treba ukloniti sve ugrađene dijelove (npr. umjetne metalne kukove ili srčani elektrostimulator, popularni pejsmaker).

Slijedi sahrana na grobljima ili predaja urne rodbini pokojnika. Koja s njima raspolaže ovisno o zakonima, običajima ili pokojnikovim željama. Kremaciju općenito preferiraju darmičke religije (hinduizam, džainizam, budizam i sikizam). Postupku kremiranja nesklone su ili je zabranjuju abrahamske religije (judaizam, kršćanstvo i islam). Kršćanska zabrana spaljivanja je jedan od razloga zašto je ta praksa u zapadnom svijetu do srednjeg vijeka potpuno iščezla. Oživljena je tek u drugoj polovici 19. stoljeća kada je nagli rast velikih gradova i sve veći nedostatak zemljišta za nove grobove potakao traženje alternativa uobičajenom pokopu.

Izbor između pokopa ili kremiranja (incineracija) prepušten je svakoj osobi, no pojedine su vjerske zajednice još davno definirale svoj stav prema jednom ili drugom obliku sahrane. Katolička crkva tako je 1963. godine odobrila kremiranje proglasivši ga jednakovrijednim pokapanju u grob. No, samo u slučaju ako se tjelesni ostaci nakon toga polažu u posvećenu zemlju. Pritom se liturgijski obred obavlja prije ili nakon kremiranja, odnosno tijekom polaganja urne. Protestanti su također skloni kremiranju dok incineraciju zabranjuju židovska i muslimanska vjerska zajednica. Pravoslavna vjerska zajednica sve blagonaklonije gleda na ovu vrstu sahrane ako se radi o pripadnicima Srpske pravoslavne crkve.

Kremiranje je ipak najprisutnije kod budista i hinduista. Dok je budistima ostavljeno da izaberu između pokapanja i kremiranja, hinduisti svoje pokojnike isključivo spaljuju kako bi njihove duše lakše napustile tijelo. Radi se o posebnim ceremonijama tijekom kojih se za umrle priređuju velike lomače, a njihov se pepeo sljedeći dan sakuplja u urnu koja se polaže u rijeku.

Kriomiranje i resormiranje

To su noviji postupci sahrane.

Kriomiranje (eng. cryomation) je postupak koji uključuje smrzavanje i dehidraciju tijela, sukladno patentiranom postupku američkog učitelja Philipa Backmana. Postupak uključuje smrzavanje tijela u ukapljenom dušiku pri temperaturi od -196 ⁰C, nakon čega slijedi defragmentacija i isušivanje korištenjem podtlaka. To u konačnici ostavlja sterilni prah koji se pohranjuje u pogrebnoj posudi.

Resomiranje (eng. resomation) je postupak koji uključuje alkalnu hidrolizu i uključuje korištenje čeličnih komora u koje se tijelo pokojnika polaže u otopinu natrijevog hidroksida i podvrgava temperaturi od 180 ⁰C i tlaku od 10 bara. To znači da je pri ovom postupku temperatura gotovo 80 % niža od temperature pri kremiranju. Pod utjecajem tlaka i temperature u odgovarajućem mediju meka tkiva tijela se razlaže u roku od 2 do 3 sata, dok se preostale kosti melju i pohranjuju u pogrebnu posudu koju preuzimaju nasljednici.

Usporedba navedenih postupaka

Navedene postupke moguće je uspoređivati s raznih aspekata. Onaj prozaični, ekonomski prednost daje kremiranju kao trenutno najjeftinijem postupku. Naime, troškovi opreme pokojnika klasičnim, najčešće masivnim drvenim lijesom, svilom i kadifom koja je popratni dio ikonografije, znatno su viši od troškova kremiranja koje zahtijeva jednostavni drveni lijes bez inkrustacija. Istodobno takav lijes manje opterećuje atmosferu pri spaljivanju. Preostala dva postupka zahtijevaju visoko sofisticiranu opremu. U ovom trenutku troškovi se penju na više stotina tisuća kuna, pa su stoga i dostupni samo najbogatijima.

S ekološkog aspekta, polazeći od potrebe za korištenjem sve ograničenijeg zemljišta, najneisplativije je ukapanje koje trajno okupira najmanje 3 kubna metra tla. Odlaganje urni ili posuda nakon tri druga postupka zahtjeva manje prostora, a moguće je čak i potpuno izbjegavanje korištenja zemljišta ukoliko se prah pokojnika rasipa u rijeke, more, po planinama ili u svemiru, odnosno pretvori u proizvode uporabno dekorativne vrijednosti poput dijamanata, vitraža ili ponešto bizarnije – praha za boje, tetovažu, igračke za kućne ljubimce i sl. Sve je to spektar postupanja s prahom pokojnika kojeg se može danas susresti, najčešće u konzumerističkom svijetu.

Ekološki aspekti sahrane

U svijetu sve zabrinutijem zbog globalnog zagrijavanja, mjereno veličinom ugljičnog traga kojim svaki od postupaka opterećuje okoliš u ekv kg CO2, najproblematičnije je klasično pokapanje čiji doprinos je 180,3 jedinice u usporedbi s kremiranjem koje doprinosi sa 79,9, odnosno kriomiranje 47,2 te resomiranje 31,8. Abiotičkoj depleciji također najviše pridonosi pokapanje sa 1,26 ekv kg Sb, u odnosu na kremiranjem koje doprinosi, 0,82, kriomiranje 0,27 i resomiranje 0,11. Zakiseljavanju mjerenom u ekv kg SO2 ponovno najviše doprinosi pokapanje (1,35), što je nekoliko puta više od kremiranja (0,67). Nasuprot tome kriomiranje ima pozitivni utjecaj na okoliš (- 0,32) i resomiranje (-0,34).

Promatrano po nizu drugih ekoloških parametara poput utjecaja na depleciju ozonskog omotača, humanu toksičnost, toksičnost na akvatične organizme, terestijalnu ekotoskičnost, fotokemijsku oksidaciju i utjecaj na iskorištavanje zemljišta kriomacija i resomacija znatno manje utječu od kremiranja, a posebice klasičnog pokapanja koje ima i najveći negativan utjecaj na okoliš. Iznimka je jedino komparativno najveći doprinos eutrofikaciji kojeg resomacija ima u odnosu na druge postupke.

Iako se čini postupkom izbora u odnosu na zasad preskupo kriomiranje i resomiranje, te ekološki opterećujuće pokapanje, kremiranje nije bezopasno s obzirom na visok utrošak energenata pri samom spaljivanju (oko 285 kwh plina + 15 kWh električne energije po kremiranju). Slikovito rečeno, po jednom kremiranju potroši se energije koja je potrebna za prelazak 7725 kilometara u osobnom automobilu. Važno je i otpuštanje plinova i čvrstih čestica u atmosferu. Posebno, ako nisu primijenjene adekvatne mjere smanjenja onečišćenja. Posebice treba voditi računa o ispuštanju teških metala poput žive pri čemu prema nekim izvorima 16 % žive ispuštene u zrak u Velikoj Britaniji dolazi iz krematorija.

U konačnici, odluka o izboru je na nasljednicima koji u trenutku žalosti vjerojatno više razmišljaju o ekonomskoj moći vlastitog novčanika nego o uputama vjerske zajednice kojoj pripadaju ili ekološkoj osviještenosti pokojnika ili njih samih.