Od puno riječi, a malo djela nema koristi

Od puno riječi, a malo djela nema koristi

Treba raditi, ali treba i govoriti i to kroz medije ako se tako može, a ako se ne može treba i na ulici razotkrivati »golotinju« onih koji za sebe misle da su »carevi« i Bogom dani da upravljaju zemljom, a riječi im se nikako ne slažu s djelima!

Laslo Torma

Naš se svakodnevni život odvija između izgovorenog i napravljenog. Između naših riječi i naših djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine. Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, aksiom, zamalo zakon oko kojega se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi, skoro pa u pravilu, obična laž, dezinformacija ili politička manipulacija radi dezinformacije i dovođenja javnosti u zablude.

A opet postoje ljudi koji jako malo ali pametno govore, no zato jako puno toga (i to dobrog) čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da »njihova djela govore umjesto njih«. Na njihovu žalost i na opću štetu takvi ljudi, njihov govor i njihove riječi te njihova djela ne zanimaju vlastodršce, odnosno političare na vlasti, jer su oni za njih »smrtna« opasnost, pa im se priječi pristup javnosti. Ako se to ipak ne može, onda ih se etiketira kao »populiste« u pejorativnom smislu ili demagozima koji lažu narodu.

U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi onih koji su vlasti, ali su na vlast došli političkim smicalicama, a ne radi svog znanja, brige za opće dobro, stručnosti i poštenja. I što god su izgovorene riječi takvih likova nevjerojatnije to im mediji više povlađuju, »prodavajući« javnosti rog za svijeću. Političari, znanstvenici, gospodarstvenici, stavotvoritelji, zvijezde i zvjezdice s neba estrade – sve te medijske posvuduše imaju neprestanu potrebu nešto javno govoriti, tumačiti, pojašnjavati i to se obično svede na niz recepata što bismo mi (a nikada oni) trebali raditi i kako bi se trebali ponašati, ne bi li nam bilo bolje.

Budući pak da javnost, odnosno narod ipak nije toliko glup koliko vlastodršci i političari misle da jest, ona vidi nesuglasje između izgovorenih riječi, najčešće u obliku obećanja i stvarnosti pa za posljedicu imamo jedno shizofreno stanje u kojem se svaka izgovorena riječ a priori odbacuje kao nešto licemjerno, a svaki se uradak drži poprilično sumnjivim kada je riječ o kriteriju poštenja…

»Pusti ga, taj laže čim zine«, »Sumnjiva su ti meni ta njihova posla« su onda najčešći javno neizgovoreni komentari, a poslijedica toga su neizlasci na izbore i odlazak iz zemlje gdje se ne može vjerovati onima koji vode zemlju, očito neefikasno i čak krivom smjeru.

Dakle, što nam je činiti? Pričati i ništa ne raditi? Raditi i šutjeti? Ili možda ipak – i govoriti i raditi? Treba raditi, ali treba i govoriti i to kroz medije ako se tako može, a ako se ne može treba i na ulici razotkrivati »golotinju« onih koji za sebe misle da su »carevi« i Bogom dani da upravljaju zemljom, a riječi im se nikako ne slažu s djelima! Treba to činiti, jer se oni smatraju neupitnim autoritetima i »posjednicima« znanja i istine, samim time što su se dočepali neke funkcije, bez obzira što su prije bili, znali ili radili (češće ne radili) i boje se svakog javnog razotkrivanja toga da uporno i neumorno govore jedno, a rade drugo ili ne rade ništa od onoga o čemu govore. Upravo oni koji se osim što se grčevito borbe za vlast ne brinu ni o čemu drugom, sve one koji ukazuju na njihovo farizejstvo, optužuju za borbu za vlast, populizam i demagogiju?!

Dokaza da se upravo dešava ovo o čemu govorim ima previše, ali dosta je da se ilustrira samo sa nekoliko činjenica:

  a) »Vodeći« političari i Vlada uporno govore i tvrde da je s našim pravosudnim sustavom sve u najboljem redu, a situacija je zapravo takva da se on bavi kokošarenjem, a »krupne ribe« slobodno plivaju u žabokrečini od našeg pravosudnog sustava.

  b) Vlada tvrdi da imamo »povijesno« malu nezaposlenost, a ona je upravo razlika između broja nezaposlenih prije početka egzodusa Hrvata u Irsku i kojekuda drugdje i broja registriranih nezaposlenih nakon toga egzodusa napuštanja Hrvatske.

  c) Vlada »pjeva« hvalospjeve o svojoj vanjskoj politici, a nemamo riješen niti jedan granični spor, ni sa jednom susjednom zemljom!

  d) Vlada govori o svojoj uspješnoj gospodarskoj politici, a sve se svodi uglavnom na infrastrukturne projekte koji ni kratkoročno ni srednjoročno, a kamoli dugoročno ne osiguravaju nikakav značajniji porast zaposlenosti, jer se ne radi o proizvodnim djelatnostima koje dugoročno zapošljavaju zaposlenike različitog profila..

  e) Vlada i »vodeći« političari govore o razvijenoj demokraciji u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj se demokracija svela na to da možete govoriti bilo što, ali to nikoga iz vlasti ne interesira, u Saboru se većina osigurava »kupovinom« zastupničkih glasova, a na stotine amandmana na prijedloge zakona koje Sabor treba izglasati »demokratski« je odgovor: »Ne prihvaćaju se!«

  f) Konačno, eklatantni je primjer raskoraka govora i djela kada Vlada, Sabor, pa i neki mediji smatraju da je dovoljno da netko prisegne na Ustav RH i da ima hrvatsku domovnicu odnosno državljanstvo, pa da se smatra lojalnim građaninom i domoljubom?! Po tom kriteriju u hrvatskim zatvorima nema nikoga tko nije lojalan građanin RH i hrvatski domoljub?!