Od Profesora Baltazara, investicijske slamke spasa do Nove Oluje

Marijan Ožanić

Očito je bila pogrešna nada kako će strana ulaganja odmah restrukturirati gospodarstvo i učiniti ga poletnim te povećati zapošljavanje. Strane investicije slabo potiču rast ostvaruju strukturu potrošnje koja teži povećanju uvoza i smanjenju zaposlenosti. Inozemna izravna ulaganja otišla su, pak, u kupnju visokoprofitabilnih hrvatskih poduzeća, a ne u nove investicije

Ali, očito je da se trebamo vratiti na sam početak i, oboružani stečenim iskustvima, ponovno osmisliti cijeli proces oporavka našega gospodarstva i restrukturiranja onih naših poduzeća koja imaju potencijal za rast i razvoj. I ponovno tražiti oslonac velikim dijelom na svoje znanje i sposobnosti, na svoja poduzeća i na svoje poduzetnike. Ubrzo će biti kasno. Hrvatskoj je potreban „New Deal“

Kriza je sve veća, broj nezaposlenih raste, gospodarska situacija je sve gora , a Hrvatska se sve više dijeli na onu kojoj je jako teško, muči se, ostaje bez posla i budućnosti i na onu kojoj je dobro,  živi u svom odvojenom svijetu i ne razumije ovu prvu. Gospodarstvo je ključan problem Hrvatske i o rješavanju tog problema ovisi naša budućnost. I umjesto da teme kako povećati izvoz, „pokrenuti proizvodnju“, kako stvarati nova radna mjesta budu dominantne teme i za „doručak, ručak i večeru“ o tome se vrlo malo govori, gotovo da nisu prisutne u našim medijima. Kao da Hrvate malo zanima gdje će raditi njihova djeca i unuci i što će biti s Hrvatskom. A kada se u medijima govori o gospodarstvu, tada se bira neki senzacionalistički povod ili se samo snimaju tužna lica i komentari ljudi koji ostaju bez posla.  Sve se obrađuje vrlo površno bez ikakve dublje i stručnije analize. A kao komentatori u medijima su stalno neki čudni, uvijek isti likovi „stručnjaka“, „nezavisnih komentatora“, sindikalnih lidera ili sveučilišnih profesora, ljudi  koji nikada nisu bili niti blizu proizvodnje, razvoja ili izvoznih procesa. Prije par dana na TV Jabuci gledao sam razgovor s dva glavna gospodarska „stručnjaka“ (jedan je sveučilišni profesor) iz dvije najveće stranke u Zagrebu. Njihovo neznanje i potpuno nepoznavanje i nerazumijevanje gospodarske situacije u Zagrebu, Holdingu, ZET-u bilo je stravično, a zapravo i uvredljivo za ljude na čije glasove njihove stranke računaju.

Birokratske prepreke i opasne poruke pesimizma

Stalno slušamo da je osnovni uvjet za oporavak gospodarstva realiziranje što većeg broja velikih investicija, posebno stranih, pokretanje „investicijskog ciklusa“ (ma što to značilo) i da će tek tada početi novo zapošljavanje. Znači, dok ne dođu investicije ništa ne možemo napraviti, možemo samo sjediti i čekati. Stalno se govori o tome da nema investicija zato što se investitorima postavljaju nepremostive prepreke. A jučer sam vidio kako se na Trešnjevci gradi novi Lidl supermarket, a mali Samobor je okružen novim, velebnim supermarketima kao da je milijunski grad. Birokracija je za svaku investiciju ista i kako to da investitorima u megatrgovine u kojima se prodaje strana roba ne smetaju nikakve prepreke?

Dok se od investicija očekuju čuda, istovremeno se šalju pogrešne i za investitore demotivirajuće poruke. Naši ministri u strahu od nerealnih obećanja odlaze u drugu krajnost i stalno govore da će biti još gore i razbacuju se prognozama o  desecima tisuća radnika koji će uskoro završiti na burzi. Zar nisu svjesni da s time guše svaku i najmanju volju poslodavaca za zapošljavanjem i investiranjem? Znam poduzetnike koji bi mogli zaposliti i desetak novih radnika i investirati u novu opremu, ali se ne usuđuju, kad stalno slušaju da će biti još gore. I mene žena stalno nagovara da kupimo komodu za kuhinju, a ja joj odgovaram da nije vrijeme za takve investicije i da trebamo čuvati novce. A tako rezoniraju i obični građani i poduzetnici.

Treba samo pogledati što govori ponovno izabrani američki predsjednik B. Obama. I njegovi problemi su velika nezaposlenost, slab gospodarski rast i politički podijeljena zemlja.  Ali između pet najvažnijih gospodarskih problema koje mora hitno riješiti je i kako vratiti optimizam bez kojega nema gospodarskog rasta. Obamin najvažniji zadatak je vraćanje povjerenje u svoju politiku i podizanje optimizma ulagača i građana. On ne govori da će biti još gore.

Od slamke spasa do  Profesora Baltazara

O investicijama se kod nas ne govori kao o jednom važnom segmentu procesa razvoja gospodarstva, već kao o „slamci spasa“, jedinom gospodarskom potezu koji nas može spasiti i pokrenuti gospodarski rast. Znači, sjedim u kabinetu i čekam da se nešto dogodi, čekam da dođu investicije. A kada dođu, tada će kao zamahom  čarobnog štapića Harrya Pottera i uz čudotvorne kapi profesora Baltazara sve krenuti samo od sebe, počet će otvaranje novih radnih mjesta, smanjivat će se nezaposlenost i rasti će BDP. Baš nisam previše siguran da to ide baš tako. Investicije su sigurno važne za rast poduzeća i ukupan gospodarski rast, ali same po sebi i na način kako su se do sada u većini slučajeva realizirale neće dovesti do značajnijeg smanjenja nezaposlenosti.

Investicije su inače jako široki pojam i svako ulaganje i moja kupnja komode u kuhinji je jedan oblik investicije. Međutim, investicije po definiciji predstavljaju  ulaganje, primarno novčanih sredstava, radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Pri tome se može ulagati u financijske oblike imovine ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti. Često se koristi još jedan bombastičan pojam – Inovacijski ciklus. To je pak dosta neprecizan i pomalo mutan pojam koji opisuje nekakav financijski val, valjda financijski tsunami koji bi imao za posljedicu izgradnju niza, valjda povezanih gospodarskih objekata.

Kada govorimo o investicijama, tada možemo govoriti o:

a)  stranim investicijama – dolazak stranog kapitala u Hrvatsku

b)  domaćim investicijama – investicije iz državnog proračuna i investicije od privatnih poduzeća

Najviše se očekuju strane investicije i one se očekuju kao stvarna „slamka spasa“. Taj vapaj za stranim investicijama prati nas od početka 90-tih, kada se komunistički sustav raspadao se u cijelom svijetu, a gospodarstvo nam se naočigled raspadalo. U tvornicama su izbijali štrajkovi, ljudi nisu dobivali plaće, velika komunistička, neefikasna poduzeća nisu se snašla u novi uvjetima i odlazila su u stečaj i tisuće ljudi je završilo na burzi. Situacija je izgledala grozna i bezizlazna. Mnogi su jedini spas vidjeli u stranim kompanijama koje bi kupile naša posrnula poduzeća.

Jesu li strane investicije „spas“?

Danas su te početne, teške godine daleko za nama i polako se zaboravljaju. Ali se u našoj javnosti i dalje stalno čuje vapaj za stranim investicijama, želja da stranci kupe naša poduzeća, investiraju u njih, da donesu „greenfield“ investicije  i da  jače pokrenu naše gospodarstvo. Izgleda da je uvjerenje Hrvata da su strane investicije spas za Hrvatsku tako jako,  da to nitko ne želi niti malo dovesti u sumnju. Postignut je gotovo opći konsenzus koji se temelji se na činjenici da na globalnom tržištu vladaju bogate, moćne i velike multinacionalne kompanije. I mi tu nemamo šanse, jer  im „nismo sposobni konkurirati“.

Ako smo u 90-tim bili naivni, puni iluzija, krivih pretpostavki i krivih očekivanja, sada nakon dvadeset godina možemo analizirati dosadašnja iskustva i doći do realnih zaključaka. Je li baš sigurno da u Hrvatskoj nema nikoga tko je sposoban, tko može ili zna? Ili je bliže istini činjenica da su šansu dobili oni koji ne znaju? Budući da su tijekom šest desetljeća kontinuirane negativne kadrovske selekcije na površinu isplivali nesposobni ljudi koji malo znaju, naravno da oni nemaju povjerenja u naše mogućnosti. Za njih je jedina šansa da dođu stranci koji će im govoriti što treba učiniti, koje će slušati i služiti im.

Prosječnog Hrvata su uvjerili da mi nemamo dovoljno kapitala ni  znanja o vođenju poduzeća i ne možemo kupiti nove tehnologije. Znači jedino nam je pametno da što više naših poduzeća prodamo ili da čekamo neki drugi oblik stranih investicija. Time ćemo dobiti sve ono što nemamo:

a) novac,

b) tržište,

c) istraživanje, razvoj i nova znanja i

d) radna mjesta.

Iako to našim ljudima zvuči vrlo logično, mislim da bismo trebali preispitati ta uvriježena razmišljanja. Kod toga ćemo koristiti istraživanja koja su 2007. objavili mladi znanstvenici dr.Z.Aralica, dr.D.Račić i dr. D. Redžepagić pod nazivom  Transfer znanja uz pomoć izravnih stranih ulaganja  i članak dr.G.Družića, iz 2005., Ekonomska politika i razvojni potencijal hrvatskog poduzetništva, gdje analizira rezultate stranih ulaganja u Hrvatsku tijekom 15 godina, od 1990. do 2005. Zaključci iz tih istraživanja  vrijede i danas i trebalo bi ih samo upotpuniti novijim podacima. U navedenim radovima se kroz brojke i podatke prikazuje da:

a) izravna strana ulaganja u naše gospodarstvo nisu bila mala i

b) nisu pridonijela značajno rastu proizvodnje i zaposlenosti u Hrvatskoj.

Da bismo to sve bolje razumjeli idemo analizirati svaki segment koristi od stranih investicija posebno.

a) novac

To je najlakše razumjeti. Mi nemamo novaca i trebamo prodati vrijedne stvari da bismo dobili novac kojim ćemo vraćati kredite, plaćati mirovine i slično. Naše Vlade se nisu libile prodavati i „obiteljsko srebro“ samo da namaknu novac koji im je nedostajao. A pored toga su se od sredine 90-tih zadužile za preko 90 milijardi eura da namaknu novac koji je bio potreban za funkcioniranje države i sav silan uvoz. Trebamo se podsjetiti da je još 1994. naš izvoz bio veći od uvoza, a nakon toga totalnim deformiranjem našeg gospodarstva, odnosno uništavanjem  industrije,  uvoz je toliko narastao da se manjak izvoza i manjak stranog novca mogao nadoknaditi samo zaduživanjem ili prodavanjem najboljih poduzeća.

Kada se pogleda struktura inozemnih  ulaganja, vidi se da su to u 70% slučajeva vlasnička ulaganja u telekomunikacije, hotele, banke, farmaceutsku industriju, znači u našu najbolju i najprofitabilniju industriju. Tijekom ovih godina prodano je gotovo sve što je bilo vrijedno i HT i PLIVA i TESLA i dio INA-e, Zagrebačka i Privredna banka, itd.

Ali tu ipak „nešto ne štima“. Novci koje je država dobila brzo su potrošeni. A odmah se moglo uočiti da je stranac platio 100 da bi vrlo brzo „izvukao“ iz poduzeća 150, a za desetak godina i 1000. Pitanje je: „Zar mi  nismo mogli učiniti to isto sa svojim poduzećima? Ako se strancu to jako ispatilo, zašto se nije nama moglo isplatiti? Ako stranac uspijeva izvlačiti dobre novce iz naših poduzeća, zašto to mi nismo mogli?“. Naravno, reći ćete, zato jer to mi ne znamo. Tko smo to mi koji ne znamo?  Neki to sigurno nisu znali ili nisu htjeli znati, jer su imali druge, vrlo osobne, interese. Pliva je početkom 90-tih bila jedna od najboljih farmaceutskih kompanija u Europi. I umjesto da ona bude lider u ovom dijelu Europe, pokupuje sve druge kompanije kao što je Krka, Pliva se sustavno uništavala lošim poslovnim odlukama. I na kraju je prodana za relativno sitnu „lovu“.  HT je vrlo, vrlo profitabilna kompanija i strancima se kupnja jako isplatila, a uz to imaju kontrolu nad svim našim telekomunikacijskim porukama. Mogu kontrolirati sve od ministara do prodavača u dućanu.  A banke pored toga što su profitabilne „pomažu“ Hrvatima da kupuju strane proizvode i tako pomažu plasiranje robe iz svoje zemlje u Hrvatsku. I povećavaju naš trgovinski deficit i ovisnost o njima. Pokušajte od tih banaka dobiti kredit za svoju izvozno orijentiranu proizvodnju. Neke stvari postaju jako uočljive, a moglo se to predvidjeti i unaprijed, da se malo htjelo razmišljati.

Ili su baš to neki htjeli postići – i bilo im je dobro plaćeno.

b) tržište 

I ta priča o tržištu izgleda vrlo logična. Hrvatska je mala i naše je tržište malo. Poduzeće koje želi rasti mora izaći na svjetsko tržište. Ali na tom tržištu vladaju velike kompanije i za naša poduzeća nema mjesta. I onda je „najlogičnije“ nastojati postati dio svjetske kompanije i na taj način doći lakše na svjetsko tržište. Međutim, kada se malo detaljnije pogleda kako se ta „logična poslovna operacija“ odvija u stvarnom svijetu, možemo se jako iznenaditi. Istraživanja Z. Aralice i suradnika pokazala su, pored ostalog,  da se strani ulagači usmjeruju na naše, domaće tržište (znači na tržište na kojem smo bili i prije) i ne pokazuju interes za inozemno tržište (to ostavljaju svojem matičnom poduzeću). Znači, stranci nisu kupili naša poduzeća da im pomognu da lakše dođu na svjetsko tržište, već da oni dođu lakše na naše tržište.  Naš je tržište malo, ali je i takvo za strance zanimljivo, jer su sva ostala stara tržišta već popunjena. A pored toga stranci su zaključili da im se ulaskom u naša poduzeća  otvaraju vrata i na većem tržištu bivše države. A neki su posebno zainteresirani za tržišta Rusije na kojem su nekada naša poduzeća (npr. Nikola Tesla) bila snažno prisutna.

Da to nije slučaj samo kod nas uvjerio me je nedavni razgovor s nekoliko inženjera iz zeničke željezare. Ta željezara, nekada velika i snažna, došla je početkom 90-tih u teške poslovne probleme i kupila ih je jedna velika indijska željezara. Nažalost od prodora na svjetsko tržište i od značajnijeg razvoja željezare nije bilo ništa. Zenički radnici su jako slabo plaćeni i nezadovoljni, a željezara uglavnom prodaje na tržištu bivše države, gdje je i prije prodavala.

b) istraživanje, razvoj i nova znanja 

Temelj konkurentnosti na globalnom tržištu čine novi proizvodi koji su rezultat istraživanja za što velike kompanije ulažu milijune dolara. Naša poduzeća nemaju toliko novaca. I onda je „normalno da si kroz strane investicije i strane vlasnike omogućimo istraživanje i razvoj, te sudjelujemo u istraživačkim projektima stranih kompanija“. I time povećamo našu konkurentnost i šanse na svjetskom tržištu. Ali onda otkrijemo, kao što piše dr. Aralica,  da većina naših poduzeća sa stranim vlasnicima ne ulažu ništa u istraživanje i razvoj, a ostala vrlo malo. Ako idemo još malo dublje „kopati“,  vidimo da sve „naprednije funkcije“ kao što je razvoj proizvoda, strateški menadžment i planiranje, stranci ostavljaju matičnom poduzeću u inozemstvu, a  proizvodnju za koju trebaju jeftinu radnu snagu ostavljaju nama. To znači da „glavno znanje ostaje vani“, a za nas su namijenili „slabo plaćene ruke“.

d) radna mjesta

Visoka stopa nezaposlenosti je veliki problem našeg gospodarstva. A rast gospodarstva se rado mjeri brojem novootvorenih radnih mjesta. Logično je za očekivati da će nam strana ulaganja povećati zaposlenost. Međutim, dr. Gordan Družić piše: Može se zaključiti da izravna inozemna ulaganja ne samo da nisu značajna za gospodarski rast, nego da je i njihov učinak na domaću zaposlenost irelevantan. Izravna strana ulaganja su negativno povezana sa zaposlenošću, jer upravo od 1996. godine, kada započinju značajna inozemna ulaganja, dolazi do naglog porasta stope nezaposlenosti. Osim toga on smatra da se empirijski može dokazati da su veći gospodarski rast imale one tranzicijske zemlje koje su manje prodavale imovinu.

U razdoblju od 1992. do 2002. godine priljev iz inozemstva bio je više od 20 milijardi dolara, a  BDP je smanjen za 2.4 milijarde dolara (gotovo 10%), smanjena je zaposlenost s 1.6 milijuna na 1.3 milijuna, a nezaposlenost je povećana sa 161 tisuće na 390 tisuća.  Zanimljiv je podatak da se 1994. godine u zemljama EU za 1 milijardu britanskih funti stvaralo prosječno 9.171 radno mjesto, u Francuskoj 6.344 , a u Njemačkoj 27.927. Za to vrijeme su u Hrvatskoj milijarde dolara inozemnih izravnih investicija  pridonosile  zatvaranju radnih mjesta.  Moglo bi se očekivati  da  su valjda  „greenfield“ investicije dobro ulaganje, jer se grade novi pogoni u kojima se ljudi zapošljavaju. Međutim, ni tu nije sve tako jednostavno i „logično“. Ulaze li ti novi pogoni u djelatnosti koje već postoje u Hrvatskoj (a u većini slučajeva i postoje), tada strani kapital  istiskuje domaće proizvođače, a domaći radnici ostaju bez posla. Obično, koliko je novo zaposlenih toliko ih i izgubi posao u postojećim poduzećima.

Zaključak

Očito je bila pogrešna nada kako će strana ulaganja odmah restrukturirati gospodarstvo i učiniti ga poletnim te povećati zapošljavanje. Izgleda da se može zaključiti da strane investicije slabo potiču rast, jer, uz ostalo, ostvaruju strukturu potrošnje koja teži povećanju uvoza i smanjenju zaposlenosti. Kreditna sredstva velikim dijelom otišla u javnu potrošnju, a ne u investicije i razvoj. Inozemna izravna ulaganja otišla su, pak, u kupnju visokoprofitabilnih hrvatskih poduzeća, a ne u nove investicije. Strani kapital kupuje samo dobra poduzeća ili gradi supermarkete kroz koje će prodavati svoju robu. Njihov cilj je profit u kratkom vremenu, smanjenje troškova rada, zamjena domaćega materijala jeftinijim uvoznim, plasman strane robe na hrvatsko tržište i ako treba zatvaranje proizvodnje i eliminiranje konkurencije. Strance privlači samo profit i ne razmišljaju dugoročno. Oni se sele tamo gdje su manji porezi, gdje su manji troškovi radne snage, gdje im se nude još veće povlastice za poslovanje.

Kako bi izgledao naš New Deal, naša Nova Oluja

Jednom sam napisao da bi izgradnja velike tvornice General Motorsa s 10.000 novih radnih mjesta negdje u Hrvatskoj  bila za zapošljavanje prava  investicija. Ali to se vjerojatno neće dogoditi. S druge strane milijarde uložene u termoelektranu Plomin u Istri zaposliti će tek pedesetak  ljudi u elektrani. Ali sada dolazimo do osnovne poante. Najviše naših ljudi kod izgradnje Plomina moglo bi se zaposliti u našim poduzećima, od Končara do građevinaca,  kada bi dobili  izgradnju elektrane. Takvim investicijama na kojima bi bile angažirane naše tvrtke i zaposleni naši radnici mogao bi se pokrenuti gospodarski rast. To je jedini smisleni način korištenja investicija za povećanja zapošljavanja.

Da bi mogli otvarati nova radna mjesta naši poduzetnici trebaju dobiti posao, a takav posao može se dobiti kod realizacije investicija. I tako se radi svugdje u svijetu.  Investicije imaju smisla jedino ako su u funkciji angažiranja naših poduzeća i zapošljavaju nove radnike. Takve investicije moraju biti kao američki „New Deal – Novo poslovanje“, u vrijeme Velike Depresije 1933.godine. Tada je novoizabranog američkog predsjednika dočekalo gospodarstvo u kolapsu. U to vrijeme, negdje između 13 i 15 milijuna Amerikanaca, otprilike četvrtina radne snage, bilo je bez posla; farmeri su bili u velikim nevoljama, cijene su pale za šezdeset posto; industrijska proizvodnja je opala za više od 50% u odnosu na proizvodnju 1929. godine; u zemlji je bilo dva milijuna beskućnika; do 4. ožujka 1933., u trideset dvije, od tadašnjih četrdeset osam saveznih država, banke su zatvorile vrata.

„Zemlji treba akcija, i treba joj sada“, rekao je Franklin Delano Roosevelt u svom prvom inauguralnom govoru. Još je za ekonomsku krizu, optužio bankare i financijere, glad za profitom i koristoljubive temelje kapitalizma. Tijekom svoje predsjedničke kampanje, Roosevelt je obećao „novo poslovanje“ američkom narodu.  Pokrenuo je  investicije koje su zaposlile američka poduzeća i dale posao američkim radnicima. Ono što je bilo doista revolucionarno u New Dealu bilo je Rooseveltovo uvjerenje da je savezna vlada izravno odgovorna za kreiranje radnih mjesta te da to treba financirati poreznim dolarima. „Naša je najveća zadaća“,  rekao je Roosevelt, „vratiti posao ljudima“. (Za usporedbu, za Hrvatsku je u krizi najvažniji zadatak ulazak u Europsku uniju i davanje posla stranim kompanijama da bi se zapošljavali strani radnici.)

Za tih osam godina New Deala u Americi je  izgrađeno 116.000 zgrada, 78.000 mostova, preko milijun kilometara cesta. Poboljšanja škola, zračnih luka (izgrađen njujorški aerodrom LaGuardia, također Golden Gate Bridge, u San Franciscu, i predsjednički kompleks Camp David), pa pošumljivanje, rehabilitacija sela…  bili su također projekti u sklopu tog divovskog poduhvata. Gotovo svaka zajednica u Americi danas ima bilo javni park, bilo most ili školu, koje je izgradila ta agencija. Za osam godina  na financiranje programa utrošeno je bilo nešto više od 11 milijardi dolara (sedam milijardi u razdoblju od 1936. do 1939. godine, oko 104 milijarde u današnjim dolarima). Da se podsjetimo u 15 godina Hrvatska se zadužila za gotovo 90 milijardi eura, ali ti novci nisu otišli u „New Deal“ i pokretanje poslovanja naših poduzeća,  već samo za potrošnju i omogućavanje kupovanja strane robe koju mi više nismo u stanju proizvoditi. Kada smo se zadužili za izgradnju velebnih autocesta i to su velikim dijelom gradili stranci.

Zato ne vjerujem previše u projekt inovacijskog ciklusa o kojem se toliko priča.  Na  Plominu će  (a i na sličnim investicijskim projektima) poslove dobivati Siemens i ostale strane tvrtke pa će se zapošljavati njemački i ostali europski radnici. A mi ćemo plaćati kredite. I zato trebamo promijeniti pristup i po uzoru na Amerikance na sličan način pokrenuti naš „New Deal“, koji će biti naša „Nova Oluja“ u kojoj će naša poduzeća i naši radnici dobiti posla.

Što se može zaključiti?

Naravno, bili bi pogrešno zaključiti da ne trebamo strana ulaganja, strane investicije i da baš ništa ne treba prodati stranim ulagačima. Isto tako bilo bi nekorektno reći da su strana ulaganja jedina odgovorna za veliku nezaposlenost i gubitak mnogih radnih mjesta. Problem je mnogo složeniji. Može se, ponovo,  zaključiti da nema jednostavnih rješenja za oporavak i rast gospodarstva. Nema „čarobnih štapića“ u vidu stranih ulaganja koji će donijeti i kapital i nove tehnologije i konkurentne proizvode i zapošljavati ljude. Stoga svaki zahvat u gospodarstvu ima svoje dobre, ali i loše strane. Ako želimo strani kapital privlačiti raznim povlasticama, zašto njih ne davati i našim dobrim poduzećima da rastu i povećavaju zaposlenost.

Ali, očito je da se trebamo vratiti na sam početak i, oboružani stečenim iskustvima, ponovno osmisliti cijeli proces oporavka našega gospodarstva i restrukturiranja onih naših poduzeća koja imaju potencijal za rast i razvoj. I ponovno tražiti oslonac velikim dijelom na svoje znanje i sposobnosti, na svoja poduzeća i na svoje poduzetnike. Ubrzo će biti kasno. Hrvatskoj je potreban „New Deal“, veliki investicijski zamah, „Nova oluja“,  u kojoj bi posao dobila naša poduzeća i naši radnici. Za to je, više od novca, potrebno mnogo znanja, sposobnosti i ljubavi prema svojoj zemlji.

Je li nam od toga išta ostalo ?

 

Komentari su zatvoreni