Obnovimo Deklaraciju o nazivu i položaju književnog jezika

Obnovimo Deklaraciju o nazivu i položaju književnog jezika

(Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram 17. ožujka 1967. s potpisima 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. / Izvor: Matica hrvatska)

Razmišljajući kako bi i mi trebali neki »francuski zakon« sjetio sam se Deklaracije iz ˋ67. godine, u kojoj su naši vrhunski intelektualci zatražili dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i TV -u

dr. sc. Viktor Simončič

Pametan čovjek primjećuje sve. Glupi ima za sve poneku zamjerku. (Heinrich Heine)

Viktor Simončič

Nije dovoljno samo imati državu. Država se mora njegovati i voljeti. Jedan od najuzvišenijih načina iskazivanja ljubavi i pripadnosti državi je u odnosu na jezik. Osjetljivost prema »čistoći« jezika prva je kod mene probudila Mama. Kao Slovenci, kod kuće smo koristili neki arhaični zasavski dijalekt. No kod čitanja priča i učenja dječjih pjesmica njegovao se najljepši oblik »slovenščine«. U sisačkoj gimnaziji profesor Božidar Šimunić je dao onaj ključni pečat o vrijednosti jezika.

Kako se u ono vrijeme učio hrvatsko – srpski jezik, a ja kao Slovenac nisam imao priliku razviti sluh da razaznajem glasove »č« i »ć«, kako bi imao manje grešaka u sastavu upotrijebio sam u hrvatskom sastavu riječ »uopšte«, umjesto »uopće«. Profesor Šimunić je rekao da može i »uopšte«, ali samo ako je sastav napisan na srpskoj varijanti tadašnjeg predmeta. Lekcija koju nisam zaboravio.

U Njemačkoj, a i kasnije za kratkog vremena rada na sveučilištu sam učio od profesora koji su čistoći jezika kojima je napisan rad davali gotovo istu pažnju kao i predmetu istraživanja. Upotrebljavati jezik u njegovoj punoj ljepoti i čistoći učinila mi se jedna važna osobina intelektualca. Naravno, u javnom djelovanju. Izvan toga je dozvoljeno sve pa i zafrkancija. Kako smo tada često sudjelovali na znanstvenim i stručnim skupovima, za odlazak na simpozij smo koristili izraz »simfonij«. I danas moram paziti da pred nekim, tko me ne pozna, ne izvalim da idem »na simfonij«.

I čemu sve ovo podsjećanje na važnost njegovanja jezika?

Iako nisam jezikoslovac i daleko od toga da vladam svim vještinama kojima jezik postaje i snaga i ljepota, imam osjećaj da nam se odnos spram hrvatskom jeziku u javnom životu srozava. Čini mi se kao da svi još ne znamo kojim se jezikom govori u Hrvatskoj. Što je to književni govorni jezik? U medijima svatko govori kako hoće. To je i u redu kada govore obični građani, ali je smiješno, ili možda i ne, kada kod nekoga visoko školovanog, koji od kuće živi već desetljećima, možete prepoznati od kuda je. Ne da to možete slučajno, ne, on se trudi da je tako. A kada se pojedinci trude zadržati lokalni dijalekt – izričaj, tim načinom govora žele pokazati kako oni dolaze iz neke bolje sredine – sredine koja je superiornija drugima.

Srozavanje hrvatskoga jezika

Takvi se uklapaju i u način kako to rade neki voditelji i novinari u govornim medijima. Oni koji bi morali biti uzor kako upotrebljavati jezik, često imaju problem s disanjem, pa se kod malo duže rečenice s nestrpljenjem očekuje kraj kako bi se uzelo daha, kao da su ronioci. Nerijetka je upotreba poštapalica, zastajkivanja, »m…«, »md…« … Rijetki su oni kod kojih moje uho razaznaje da li je izrečeno »kuća« ili »kuča«, a česta je upotreba naglasaka na način da izaziva smijeh… A nonšalantnost govora se često potencira i oblačenjem. Onako jednostavno, bilo da se vidi muževnost i mišiće spikera u tananoj majici ili uskoj jaknici, bilo da se kaže »tko vas šiša« i nastupa »neuredan«, u nekoj munduri koja se objesi na tijelu, pa nastup u tajicama tamo gdje je tajicama najmanje mjesta …. Iako takva nonšalantnost može djelovati simpatično, i premda se pogrešnim naglaskom čak i neka tužna vijest može izazvati smijeh, pitam se zašto to nije tako u medijima koje mogu pratiti bolje (njemački i slovenski) i kod onih kod kojih pratim malo slabije (engleski).

Zbunjen sam i kada čujem nešto u stilu: Prema agendi …. prema direktivi ….. developer je komunicirao i transparentno izradio aplikaciju kompatibilnu s derivatom …… bazirano na koncensusu i integriranoj transpoziciji …. uz aproksimaciju ……. implementacijom će se evidentno postići benefit …. Sve informacije u »njus« (od engleskog news) centru ….

Kako se danas pod pismenošću ne smatra samo poznavanje pisma, već i razumijevanje pročitanog, ostavljam otvorenim, koliko se kod nas građana može smatrati pismenim kada pročita nešto u duhu navedenog. Za njih, ali i za one koji ne razumiju pravi smisao upotrjebljenih riječi, možda sam navedeno trebao prevesti. Umjesto prevođenja sjetio sam se nedavno objavljenog teksta profesora Aleksandra Kneževića, mog prijatelja Ace, iz Sarajeva. Po mom sudu, Aco je jedan od sve rjeđih pravih, ne usputnih, intelektualaca na ovim prostorima. Na duhovit ali i vrlo kritičan način opisao je upotrebu stranih riječi (http://novovrijeme.ba/aleksandar-knezevic-jeli-ti-sprehenzi-englis/).

Direktiva ili uputa

Tekst koji se odnosi na njegovu državu prenosim na način da je svaka sličnost s mojom državom namjerna, počinje s: »U zemlji u kojoj je neznanje veći problem od korupcije, čak i njen katalizator, i u kojoj postoji jedna gora stvar od političara, a to je akademska zajednica, dešavaju se i ovakve stvari. Kad nam se obrati neki stranac (to je situacija kad od oduševljenja, ushićenja i strahopoštovanja padamo u nesvijest) i izgovori riječ koja sliči nekoj domaćoj, odmah je prihvaćamo. Kad on kaže assambly (skupština) mi to odmah prevodimo s asamableja, mada najviše odzvanja ono bleja«.

Ponovno pročitavši tekst shvatio sam zašto kod nas ne razumijemo EU zakonodavstvo i mislimo da sve moramo napraviti kao najbolji. Pri tome pod najbolji jednom je za nešto najbolja jedna, a za nešto drugo, neka druga država. Kako bi mi sve napravili isključivo kao najbolji, ispada da ćemo u EU-u mi postati najbolji. Kako nam to baš ne ide, možda bi bilo uputno shvatiti što to znače »EU direktive«. Aco to objašnjava ovako: »Kad smo kod Evropske unije često se spominje termin direktiva, koji divno zvuči, kao direktiva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. A to znači da je to nešto što treba sprovesti bez razmišljanja i ujedno objašnjenje zašto mi direktive EU prihvaćamo bez razmišljanja (u Evropsku uniju se ide tako da se prihvaćaju (čitaj: prepisuju direktive EU!). Stvar je u tome da engl. directive znači uputa. Radi se o uputi kako transponirati (tu sam uhvatio Acu i napisao mu da je moglo i bez transpozicije) ciljeve upute u lokalno zakonodavstvo. Nijemci su directive preveli u richtlinie, što znači smjernica. Tako se kod nas pojavljuju termini i direktiva i smjernica, zavisno od toga je li izvorni jezik dokumenta bio engleski ili njemački«.

Uz njegovanje dijalekata i narječja, jer se radi o svojevrsnoj zaštiti autohtonosti i kulturne baštine, razvijene države posebnu pažnju posvećuju onome što se naziva službeni jezik. Službeni jezik je onaj koji se koristi u svakodnevnom životu, jezik kojeg upotrebljavaju javne osobe i jezik koji se koristi u medijima. Taj jezik ima stroga pravila. Kako sam pročitao (http://www.hkv.hr/kultura/jezik/21332-m-grcevic-trebamo-li-hrvatski-jezicni-zakon.html) dobar dio država ima dodatne jezične zakone ili zakonske odredbe kojima se razrađuje ustavna odredba o državnim ili službenim jezicima. U njima prevlada više ili manje, francuski pristup. Taj je zakon izrazito usmjeren na zaštitu i očuvanje francuskoga jezika na svim razinama službene i javne komunikacije i zajedno s drugim instrumentima francuske jezične politike sprječava nekontrolirano ili neželjeno širenje stranih jezika i njihovih odlika na štetu francuskoga i njegova nazivlja. Francuski je jezični zakon pojačan 2005. godine novim zakonskim odredbama. Provedba Zakona institucionalizirana je u toj mjeri da Zakon Vladu obvezuje jednom godišnje Parlamentu podnijeti izvješće o njegovoj primjeni.

Razmišljajući kako bi i mi trebali neki »francuski zakon« sjetio sam se Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, u kojoj su naši vrhunski intelektualci, pod prijetnjom sankcija, zatražili sa se osigura dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Ne umišljam li si previše, ali kao da je i moje pisanje pomoglo da se u četvrtak, 26. siječnja 2017. u Novinarskom domu organizira tribina o potrebi ustavne zaštite dostupnosti pitke vode. Kao da je i moje pisanje pomoglo da su se u Slavonskom brodu okrenuli poboljšati kakvoću zraka s mjerama na koje mogu sami utjecati. Jedna od mojih maksima je »da neću umrijeti od skromnosti«, pa u tom duhu pozivam i prizivam: zaštitimo hrvatski jezik od dalje erozije! Sociolozi kažu da se problemi počinju rješavati kada im se »proizvede« značaj. Što mislite, je li hrvatski jezik važan za opstojnost naroda? Kao rođeni Slovenac mislim da je to itekako važno. Važnije čak i od »HEP za INA-u« i nadmudrivanja koliko prepisanog se smatra plagijatom! Od objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika prošlo je 50 godina. Oživimo njen značaj.

Okolica i okoliš

Profesor Knežević je napisao kako se kod njih, na tri jezika engl. environment prevodi s okolina, okoliš, i životna sredina, iako bi ispravan prijevod bio samo okolina. Podsjetilo me to kako smo Mate Matas, Slavko Šobot i ja napisali knjigu koja je doživjela dva izdanja. Socijalističko (1989.), s naslovom Zaštita okoline danas za sutra i novo-kapitalističko (1991.), s promijenjenim naslovom Zaštita okoliša danas za sutra. Kada je izišlo drugo izdanje, sav sam se preznojio, jer sam mislio da sam i sam podlegao novokomponiranom jeziku. Naime u prvom smo izdanju napisali: »Izrazu ‘okolina’ vrlo su značenjski slični pojmovi ‘okolica’ i ‘okoliš’. Pojedini autori mehaničkim zamjenjivanjem tih pojmova često uzrokuju nedoumice. Izrazi ‘okolica’ i ‘okoliš’ mogu imati sasvim drugačije značenje od onoga što se u kontekstu smatra pod pojmom ‘okolina’. Okolicom se smatra prostor oko nekog naselja, na primjer ‘zagrebačka okolica’. Okolišem se pak naziva zemljište koje okružuje neki objekt, na primjer ‘okoliš škole’ i sl. Pojam ‘okolina’ odnosno ‘čovjekova okolina’ kao širi ima kompleksno ekologijsko značenje i obuhvaća prirodnu osnovu i društvene modifikacije užeg i šireg prostora, te time najpotpunije obuhvaća i mjesto i odnos čovjeka u biosferi odnosno prema njezinim pojedinim dijelovima«.

Na svu sreću zadržali smo ovo pojašnjenje i u novo-kapitalističkom izdanju. Više u knjizi Društvo umanjene vrijednosti, str. 84.).

Komentari su zatvoreni