O TOZ-u, žirafama i o svima nama

O TOZ-u, žirafama i o svima nama

U Zagrebu je danas više od 40.000 nezaposlenih, nekada jak izvozno orijentirani grad postao je uvozničko sajmište, u kojem se grade samo trgovački centri, pretvorio se u grad koji sve manje proizvodi i izvozi, a sve više uvozi. Dominira glupo uvjerenje »da je Zagreb preskup za industriju«, tisuće mladih i obrazovanih ljudi odlaze u inozemstvo (i na taj način se rješava problem nezaposlenosti), ali to sve zagrebačku javnost i medije previše ne brine

mr. sc. Marijan Ožanić

Kada sam u srpnju 2015. godine pročitao da je TOZ-Penkala (Tvornica olovaka Zagreb), još jedno staro i poznato poduzeće (osnovano 1937. godine), propalo i otišlo u stečaj, samo me je nešto u grudima »štrecnulo« i zaboljelo, kao što me je zaboljelo svaki put kada sam vidio što se tijekom zadnjih dvadeset godina događalo s mnogo naših velikih industrijskih poduzeća slavne prošlosti. Zagrebačka industrija koja je bila nositelj zapošljavanja, znanstvenog i gospodarskog razvoja Hrvatske prepolovila se, mnoga velika poduzeća su nestala, mnoga su se drastično smanjila (KONČAR je 1989. imao 24.000 zaposlenika, a sada ima oko 4.000, TOZ je nekada imao oko 1.000 radnika, a sada prije stečaja oko 50). Neka su postala male podružnice stranih kompanija, neka se još kako-tako bore, a neka su postala metom grabežljivaca zainteresiranih samo za građevinsko zemljište na kojem su nekada stajale tvornice i gdje su radili mnogi Zagrepčani.

Zanimljivo je da u Zagrebu ima desetak tisuća neprodanih stanova i poslovnih prostora, ali »investitori« i »biznismeni« i dalje znaju investirati samo u stambeno-poslovne centre.

U Zagrebu je danas više od 40.000 nezaposlenih, nekada jak izvozno orijentirani grad postao je uvozničko sajmište, u kojem se grade samo trgovački centri, pretvorio se u grad koji sve manje proizvodi i izvozi, a sve više uvozi. Dominira glupo uvjerenje »da je Zagreb preskup za industriju«, tisuće mladih i obrazovanih ljudi odlaze u inozemstvo (i na taj način se rješava problem nezaposlenosti), ali to sve zagrebačku javnost i medije previše ne brine. Gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj, kako stvarati nova radna mjesta, to su teme kojima se u Zagrebu nitko ozbiljno ne bavi. Većini Zagrepčana su te teme dosadne. Zagrepčani se bave fontanama, nekakvim mostovima, hrpom trivijalnih tema, za razvoj Zagreba važnih koliko i turske sapunice (iako su te sapunice mnogim Zagrepčanima važnije od činjenice da su im djeca nezaposlena).

U našem društvu dominiraju i vlast imaju politolozi, makroekonomisti, pravnici, filozofi, liječnici i ostali koji nikada nisu vidjeli tvornicu iznutra. Ima sve manje ljudi koji uopće znaju što je to industrija, a na nas »stare industrijske radnike« koji su nekada gradili najveće generatore, najbolje lokomotive i najbolje čipove na svijetu se gleda kao na neke čudake, izumrle dinosauruse »koje je vrijeme pregazilo«. Krajem 80-tih i početkom 90-tih u stručnoj ekonomskoj literaturi dominirala su uvjerenja da razvoj svjetskog gospodarstva ide u smjeru radikalnog trenda prevladavanja usluga u odnosu na industriju. Naša znanost je čvrsto prigrlila tu blesavu ideju. A vrhunac svega možemo naći u Strategiji regionalnog razvoja Hrvatske iz 2010. godine gdje piše »Strukturne promjene se moraju kretati u cilju smanjenja industrije i rasta sektora usluga«. Kriza je ubrzo otrijeznila Zapad, a »vudu ekonomija« financijskih mjehura u cijelom je svijetu doživjela krah. I cijeli se svijet okreće ponovno proizvodnji.

TOZ-ove kemijske olovke i nalivpera bile su kvalitetan, koristan i uvijek dobro prihvaćen poklon

TOZ-ove kemijske olovke i nalivpera bile su kvalitetan, koristan i uvijek dobro prihvaćen poklon

Treba samo pogledati Njemačku koju je rast industrije izvukao iz krize. Za taj novi smjer gospodarskog razvoja naša znanost, politika i javnost su potpuno nespremni jer ima malo ljudi koji razumiju o čemu se radi. Nedavno je usvojena Industrijska strategija, o njoj se sramotno malo govorilo, a ministar gospodarstva se pohvalio da ju nije pročitao. U Strategiji razvoja Grada Zagreba o industriji i poduzetništvu govori se površno, na razini općih deklaracija, rijetko tko ju je pročitao i već su svi na nju zaboravili. Dominiraju ljudi koji nemaju nikakva znanja da bi mogli uopće razumjeti što se događa, a još manje da predlože što bi trebalo napraviti. U lipnju prošle godine na jednom našem institutu održan je okrugli stol Kako pobuditi rast hrvatskoga gospodarstva: Uloga znanja. Panelisti na okruglom stolu bili su profesori s Filozofije, Politologije i Učiteljskog faksa koji o gospodarstvu pojma nemaju. Pitao sam se tko je tu lud.

A sada o TOZ-u

U tu cijelu priču potpuno se uklapa i TOZ. Našao sam dosta članaka na portalima koji izvještavaju o tome što se događa s poduzećem, a ništa što se događa u poduzeću i zašto se to događa. To su uglavnom samo šture i površne novinarske informacije i izvješća sa Skupštine društva i odluke Trgovačkog suda o stečaju te nekoliko komentara o tome da je Zagreb nekada bio središte proizvodnje olovaka koje odlazi u povijest. Moglo se doznati da je predsjednik uprave TOZ-a predsjednika svog Nadzornog odbora »na prošlotjednoj sjednici, naknadno odgođenoj za ovaj petak, nazvao ‘smećem’, ‘ništarijom’ i sličnim pogrdnim nazivima (1)«. (No, krasno društvo, gdje ih samo nalaze). U nekim člancima se izražava uvjerenje da je drama i propast TOZ-a uzrokovana zapravo namjerom vlasnika da »uništi poduzeće, radnike pošalje na burzu, a na velikom zemljištu izgradi stambeno poslovni centar«, nešto kao klasična priča hrvatske, ali i cijele istočnoeuropske tranzicije.

Zanimljivo je da u Zagrebu ima desetak tisuća neprodanih stanova i poslovnih prostora, ali »investitori« i »biznismeni« i dalje znaju investirati samo u stambeno-poslovne centre. Kao što je naselje Sopnicu u Sesvetama koju je Grad Zagreb gradio kada je bilo 17.000 neprodanih stanova i naravno da je to propala investicija »gradskih biznismena« koju mi svi plaćamo.

U to sve se, kao da je došla iz nekog nadrealnog grotesknog svijeta, uklopila i suluda priča o žirafama.

Krajem kolovoza 2015. mogli smo doznati da dioničari tvornice olovaka TOZ Penkala nisu uspjeli obustaviti stečajni postupak koji je inicirala Uprava tvrtke na čelu s Tihomirom Lalićem. Trgovački sud u Zagrebu nije prihvatio prijedlog skupine dioničara da oni podmire blokirani iznos od 1,2 milijuna kuna zbog kojeg je proglašen stečaj TOZ-a (2).

A mjesec dana prije, u Poslovnom dnevniku je napisano:

Zbog insolventnosti u iznosu od 1,2 milijuna kuna, uz potvrdu Fine, TOZ Tvornica olovaka Zagreb je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu 16. srpnja završila u stečaju. Slijedi prodaja imovine radi namirenja vjerovnika, a s obzirom da tvrtka raspolaže velikom imovinom (60.000 četvornih metara u Općini Gornje Vrapče na kojem je moguća stambeno-poslovna izgradnja), koja višestruko premašuje visinu obveza, predsjednik Uprave Tihomir Lalić očekuje da će svi biti namireni u cijelosti te da će ostati nešto i za dioničare (3).

Znaju li uopće što je to restrukturiranje?

Iz medija sam doznao o natezanju s dioničarima, o pokušajima da nabave novce da se »pokrpaju« dugovi, o prepucavanjima o datumu održavanja Skupštine društva, o burzovnim manevrima i borbama za vlasništvo, o planu financijskog restrukturiranja dužnika, o glasovanju vjerovnika, o tražbinama, o svemu osim o onom najvažnijem – o planu pravog restrukturiranja. Nigdje nisam mogao doznati o tome kako su planirali povećati prihode i smanjiti rashode, kakva je pozicija poduzeća na tržištu i kako će naći nova tržišta, kako će se prilagoditi novim zahtjevima tržišta, što ponuditi kupcima koji sve manje pišu rukom, a sve više lupaju po tastaturi, kako povećati konkurentnost, kako na efikasan način organizirati proizvodnju i još o mnogo ozbiljnih pitanja s kojima bi se pravi menadžeri trebali baviti.

Međutim, jesu li u TOZ-u (uostalom kao i u mnogo drugih naših poduzeća) bili pravi i sposobni menadžeri koji znaju upravljati jednim proizvodnim poduzećem? Nisam već jako dugo bio u TOZ-u, ali surfajući po internetu doznao sam da su zadnji direktori poduzeća bili jedan odvjetnik i jedan revizor, znači financijaš. Činjenica je da i jedna i druga profesija o funkcioniranju jednog složenog proizvodnog poduzeća znaju jako malo. Odvjetnici ne znaju ništa, a financijaši mogu razumjeti financijske tijekove u poduzeću, bilancu i račun i dobiti i gubitka, ali o tržištu, trendovima na tržištu, nastupu na tržištu, organizaciji proizvodnje, tehnologiji i proizvodnim procesima ne znaju ništa. A to ih izgleda privatni dioničari nisu ni pitali, jer ni oni o tome ne znaju ništa.

Menadžer »ne treba« biti stručnjak i »sve treba« privatizirati?

Po tom modelu funkcionira veliki dio hrvatskog gospodarstva i gotovo sva državna poduzeća. Hrvatska javnost je prihvatila idiotsku tezu da »menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake« i po toj tezi su napučili mnogobrojna poduzeća i razne institucije potpuno nesposobnim, partijski podobnim ljudima, što je jedan od razloga što smo još uvijek u krizi. Govoriti da menadžer ne treba biti stručan može samo onaj koji nema osnovnog pojma niti o tome što radi menadžer, niti o tome što radi stručnjak. Stručnjak menadžeru donosi prijedloge i analize, a menadžer donosi odluke. Da bi mogao donijeti odluke menadžer mora biti stručan, mora razumjeti što stručnjaci predlažu, mora razumjeti funkcioniranje poduzeća, trendove razvoja, poslovanja, mora znati izabrati stručnjaka i još mnogo toga.

Sposobni ljudi, sposobni menadžeri rješavaju probleme, nesposobni ljudi nisu u stanju riješiti niti jedan problem, maltretiraju i izluđuju ljude oko sebe i upropaštavaju poduzeća.

Jedino u Hrvatskoj to izgleda nije jasno. Zato je moguće da nedavno na poslove predsjednice Uprave Holdinga, poduzeća s oko 13.000 zaposlenika postave jednu bivšu tajnicu koja o poslovanju velikog poduzeća nema pojma, kao ni oni koji su ju na tu poziciju postavili. I nitko od svekolike zagrebačke stručne javnosti nije rekao ni riječ. (Zamislite da na bolnici Rebro kirurg otiđe u mirovinu i zamijeni ga njegova tajnica jer »ona najbolje zna što je kirurg radio«). Zato je i moguće da su restrukturiranje Holdinga, jedan od najsloženijih organizacijskih projekata nove Hrvatske vodili ljudi koji nemaju niti obrazovanja, niti znanja, niti iskustva za takav posao, a nikada nisu iznutra vidjeli niti jedno veliko poduzeće. Posljedice su, naravno, katastrofalne, ali niti to nikoga u Zagrebu previše ne zabrinjava.

Trebamo uočiti još nešto. Godinama je hrvatska javnost obasuta parolama (u koje Hrvati, naravno vjeruju) da je »država loš gospodar i da sve treba privatizirati«. A u slučaju TOZ-a država nije vlasnik. Poduzeće je privatizirano (ne znam kako) i vlasnici su nizozemski fond TAB, Triglav osiguranje, Industrogradnja nekretnine te mali dioničari, a vrlo mali dio ima CERP, državni Centar za restrukturiranje i prodaju. A poduzećem se ništa bolje ne upravlja nego prije. Znači, i u toj, »općeprihvaćenoj« teoriji »nekaj ne štima«. (Ja uglavnom sumnjam u sve općeprihvaćene teorije). Za poslovnu uspješnost poduzeća važnija je sposobnost uprave od samog vlasništva. Najvažnija je sposobnost menadžmenta koji je sposoban ili nije sposoban, zna ili ne zna raditi. A taj menadžment vlasnici znaju ili ne znaju izabrati. I to je to.

Bivši predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, Davor Bernardić, darovao je novinjarima koji prate rad Skupštine blokove i proizvod zagrebačke tvornice s oznakom hrvtske kvalitete

Bivši predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, Davor Bernardić, darovao je novinarima koji prate rad Skupštine blokove i proizvod zagrebačke tvornice s oznakom hrvatske kvalitete

Žirafe objašnjavaju mnogo toga

Kada sam prvi put čuo da u TOZ-u planiraju nabaviti žirafe, nisam se time previše bavio, jer sam mislio da se netko zafrkava i izvodi nekakve, ne previše duhovite štosove za koje obično nemam previše sluha. Međutim, tada sam pročitao:

Kako, naime, piše u bilješkama uz polugodišnji financijski izvještaj TOZ Penkale objavljen na Zagrebačkoj burzi, »zbog aktualne krize na tržištu nekretnina, društvo aktivno radi na iznalaženju načina kako bi se dijelovi nekretnina koji nisu u neposrednoj funkciji poslovanja stavili u funkciju privređivanja«.

»S te strane«, dodaje se, »društvo namjerava pokrenuti projekt nabave egzotične životinje (žirafe) za koju postoje odgovarajući smještajni kapaciteti te bi se nakon ishođenja potrebnih dozvola mogle naplaćivati ulaznice za gledanje zainteresiranim kako domaćim posjetiteljima tako i stranim turistima«.

Pala nam je na pamet kupnja žirafe, jer te životinje nema u Zagrebačkom zoološkom vrtu. Naši posjetitelji će imati mogućnost uz ulaznicu od 10 kuna vidjeti žirafu i obići pogone TOZ-a’, rekao je za Tportal Lalić napominjući da su već o tome razgovarali i s predstavnicima Turističke zajednice (4).

zirafa

Prvo mi je palo na pamet da je nešto takvo mogao predložiti netko tko je bio pijan, glup, nesposoban, ili sve zajedno, u svakom slučaju očajan. A kada sam vidio da je to dio polugodišnjeg financijskog izvješća poduzeća i da je to ideja direktora poduzeća, onda mi je bilo potpuno jasno zašto je TOZ u stečaju.

Je li netko malo izračunao koliko bi ljudi trebalo doći u dvorište tvornice i platiti 10 kuna da stvore iole ozbiljnije prihode? A je li netko izračunao troškove uređenja i održavanja nastambe, čuvara, veterinara, hrane i svega ostalog? Neću uopće spomenuti troškove kupnje žirafe jer se divlje životinje ne mogu kupiti. Na to »genijalni« predlagači nisu mislili. Divlje životinje se ne kupuju, ne može ih kupiti niti zoološki vrt, već ih može samo dobiti od specijalne međunarodne organizacije koja se bavi divljim životinjama. A za to svaki zoološki vrt mora zadovoljiti veoma rigorozne uvjete. (To je zapravo sve još puno kompliciranije kao što su mi je ispričala direktorica našeg Zoološkog vrta). Prijedlog da se u jednoj bivšoj industrijskoj hali dozvoli držanje žirafe to je nešto što se u pristojnom i civiliziranom društvu ne smije niti spomenuti.

Znači, takvu ideju može kao službeni prijedlog predložiti netko tko je u totalnoj panici, potpuno nesposoban nositi se problemima pred kojima stoji. A zanimljivo je da je takva ideja našla mjesto u financijskim izvješćima tvrtke i da su ju, valjda, ozbiljno razmatrali. To sve daje sliku nesposobnosti ljudi koji su vodili TOZ (ne poznam ih, ali iz podataka s kojima raspolažem to mogu zaključiti) i nije čudo da se nisu snašli i da nisu bili u stanju naći izlaz iz teške poslovne situacije tvrtke.

Da budem popuno pošten moram reći da ne poznam dovoljno područje pisaćeg pribora, ne znam kakva je situacija na tržištu. Možda je jeftina kineska roba uništila ne samo TOZ, nego i druge slične proizvođače u Europi, kao što je uništila proizvođače tekstila. Ne znam koliko se smanjila potražnja za pisaćem priborom u današnje vrijeme računala, mobitela i tipkovnica. Ali iz onoga što sam mogao pročitati o agoniji TOZ-a mogao sam zaključiti da se sve uprave koje su vodile TOZ nisu snašle, nisu znale ozbiljno analizirati problem i donositi ozbiljne i zrele poslovne odluke. Niti jedna uprava nije učinila ono što bi jedna ozbiljna, obrazovana i sposobna menadžerska ekipa morala učiniti. A nisu učinile zato, jer su o vođenju poduzeća znale jako malo.

I na kraju svega muk naše znanosti

 Taj bolni slučaj agonije TOZ-a, ali i mnogih drugih naših poduzeća mora nas potaknuti da cijeli problem gledamo mnogo šire. Od početka 1990-tih, kada je komunizma propao, kada su se »preko noći« urušila nekadašnja tržišta od ruskog do tržišta nesvrstanih i kada smo počeli graditi novo društvo i novo gospodarstvo, naša poduzeća su se našla u situacijama kojima nisu bila dorasla, nisu bila za to pripremljena. Kao što tim problemima nisu bila dorasla niti ostala poduzeća u svim bivšim komunističkim državama. Na koga i na što su se ondašnji, stari i novi menadžeri mogli osloniti, koga zamoliti za pomoć, kada nitko nije bio pripremljen za to? Naši znanstvenici s ekonomije, prava i sličnih fakulteta još su 1991. pisali znanstvene radove i branili doktorate u kojima su opisivali samoupravljanje kao »najbolji od svih svjetova«. Na tehničkim fakultetima su se ponašali kao da ih se to sve uopće ne tiče, a na nekima od njih ni danas nije jasno što je to poduzetništvo, a još manje kako provoditi komercijalizaciju razvojnih projekata.

U travnju 2009. godine sudjelovao sam na jednom europskom forumu u Varaždinu. Među ostalima zanimljivo mi je bilo predavanje jednog mladog i simpatičnog profesora s fakulteta za organizaciju. On se hvalio angažmanom svog fakulteta na raznim EU projektima, a posebno je istaknuo suradnju s Norveškom. U uvodu mog predavanja, koje sam održao poslije njega, ja sam rekao: »Dragi kolega, mene jako malo zanima vaša suradnja s Norveškom, ali me jako zanima zašto ne surađujete s Varteksom i s drugim poduzećima iz kojih, čujemo, stotine radnika dobivaju otkaz. Mene bi više impresioniralo da svoje znanje ulažete u razvoj tih poduzeća i pomažete im u prevladavanju njihovih poslovnih i organizacijskih problema«.

Nažalost, tijekom tih turbulentnih zbivanja kada su poduzeća prolazila procese kojima nije bilo primjera u povijesti čovječanstva, naše znanosti nije bilo nigdje, nije se uključila da te probleme proučava i pomaže u rješavanju. Iako na našim fakultetima ima desetak katedri za organizaciju i menadžment.

Naša znanosti se zadnjih tridesetak godina potpuno odvojila od realnog svijeta, okrenula samo istraživanjima koje mogu objavljivati u stranim časopisima, trčanjima za nekakvim EU projektima od kojih Hrvatska ima malo koristi. Većina znanstvenika su postali potpuno nesposobni razumjeti i rješavati probleme iz realnog svijeta, iz gospodarstva. (Ali se zato neki znanstvenici, danas, 2015. godine histerično bave antifašizmom i traže dvije ustaške kape u masi od 100.000 ljudi na nekom koncertu).

Zato problem TOZ-a nije samo problem jednog starog poduzeća koje nestaje s tržišta, nije problem samo u žirafama i nesposobnom menadžmentu. TOZ zajedno s mnogim drugim poduzećima ukazuje na duboke probleme cijelog društva, na negativnu kadrovsku selekciju, na dominaciju trećerazrednih ljudi na svim razinama i na potpunu nesposobnost da se ozbiljno, pametno i hrabro suočimo s problemima koji su nas preplavili sa svih strana.

U Zagrebu, 30. kolovoza 2015.

Reference:

1)http://liderpress.hr/arhiva/7806/?display=mobile

2)http://www.tportal.hr/biznis/kompanije/394083/Neslavno-propao-zadnji-pokusaj-da-se-TOZ-izvuce-iz-ralja-stecaja.html

3)http://www.poslovni.hr/hrvatska/toz-u-stecaj-zbog-12-milijuna-kuna-299676

4)http://www.poslovni.hr/domace-kompanije/tvornica-olovaka-zagreb-kupuje-zirafu-za-10-kn-posjetitelji-ce-obici-pogone-i-gledati-zivotinju-276622

Komentari su zatvoreni