O spaljivanju PVC-a i dioksinima

Članak naslova „Ne ispirati mozak s proizvodima agrokulture“ objavljen na našem portalu izazvao je interes mnogih čitatelja te se nakon njegove objave razvila i rasprava. Čitatelj koji se predstavio kao Teo Trotsmann postavio je i nekoliko pitanja:

1. Zanima me koji su efekti glifosata(i dursbana,atrazina te 2,4 d na okoliš.

2. Koju količinu kemikalija koristi golf igralište?

3. Postoji li korelacija između malignih bolesti i ljudi koji rade na zagađenim terenima(seljaci npr,ali i dr.)

4. Je li priča o dioksinu prenapuhana?

Na njegov upit odgovorio je  prof. dr. Igor Čatić.

Gospodin Teo Trostmann postavio je više pitanja. Nisam toksikolog ni kemičar i ne mogu mu odgovoriti na prva tri pitanja. Trebalo bi pitati to tijekom razgovora urednika ovog portala, vodećeg toksikologa u Hrvatskoj, prof. Franju Plavšića.

Na pitanje 4. rado ću odgovoriti. O tome sam pisao ne znam koliko puta. Imam zabilježeno gotovo 300 ‘fajlova’ ali se neki ponavljaju. Počeo sam pisati o tome još početkom devedesetih. Prenijet ću dva teksta. Ne sjećam se konteksta za Hrvatski radio, a jedan od posljednjih članaka objavio je svjesno uništeni ‘Vjesnik’. Već na temelju ova dva teksta jasno je da se tu manipulira do neba. Napisat ću svjesno ocjenu, jer to tako zastupam već dva desetljeća. Ako nas ne će uništiti neoliberaliozam, uništiti će nas ‘izvana zeleni, iznutra crveni’ u smislu da nam nameću faktoide (poluistine) da ne kažem hoaxe, gdje je manguparija jako blagi izraz.

Hrvatski radio, I. program 2003.

Često se čuje da se pri spaljivanju plastike razvija otrovni dioksin. Dioksini su organski spojevi kojih ima više od 200. Manji broj ubraja se u najtoksičnije poznate spojeve. Dioksini su kemijski postojani, netopljivi su u vodi, ali vrlo topljivi u mastima i uljima, pa se gomilaju u prehrambenom lancu. Neki od njih djeluju kancerogeno. Dioksini su neželjeni nusproizvodi kemijskih procesa u kojima ima kisika, vodika, ugljika i klora. Nastaju tijekom proizvodnje metala, papira i PVC-a, pri recikliranju, spaljivanju otpada. Međutim nastaju i u šumskim i drugim požarima te u strojevima s unutarnjim sagorijevanjem i pri kremiranju. Dopuštene koncentracije dioksina su vrlo niske. Zato je nužno pročišćavanje dimnih plinova svih spalionica.

Knjiga: Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja, Graphis, Zagreb 2008.

Što se tiče spaljivanja i pojave dioksina i furana, može se kazati riječ dioksin je neodređena, jer pokriva oko 75 kemijskih spojeva. Premda se znalo da spaljivanje PVC-otpada doprinosi ukupnoj kiselosti okoline manje od 0,3 posto, provedeni su dopunski pokusi u Pittesfieldu, SAD. Prerađeno je u 19 radnih ciklusa dnevno po 240 tona PVC otpada. Nije zabilježena znatnija pojava dioksina. Istovremeno se došlo do zaključka da rad peći za spaljivanje utječe znatnije na stupanj toksičnih emisija nego sastav spaljenog smeća.

Tvrdnja 6 glasi: »Paljenjem PVC-a nastaje dioksin — jedan od najjačih otrova.« U pravilu, zaštitari okoliša tvrde da pri izgaranju PVC nastaju: dioksini i furani (poliklorirani dibenzendioksini (PCDD) i polikloriranidibenzo-furani (PCDF)). Međutim, postoji 210 izomera PCDD-a i PCDF-a. Dio njih jest otrovan. Ali 48 njemačkih spalionica ispušta godišnje između  40 do 400 g tih tvari. Iz toga nije moguć zaključak da postoji akutna opasnost za pučanstvo. Najnovija tehnička rješenja snizit će i te vrijednosti za faktor 100. Ali na količinu PCDD-a i PCDF-a ne utječe nazočnost PVC-a, kako su to pokazali pokusi u četiri velika ispitivanja.

Čini se da se pri spaljivanju nekih drugih, prirodnih materijala, a drvo jest prirodni materijal, razvijaju veće količine dioksina. Pokusi Thoma-a u Bayreuthu su pokazali da se pri spaljivanju drva u kući razvija 100 puta više dioksina od onih količina koje se razvijaju spaljivanjem ulja u postrojenju za centralno grijanje.

Talijanski časopis Macplast (3/94.) objavio je sljedeći iskaz. Deset različitih ispitivanja pokazalo je da se jednaka količina tih tvari razvija, spaljuje li se otpad koji sadrži PVC i onaj bez PVC-a.

„Dioksin nije samo jedan“ (Vjesnik 2009-04-09)

Od kada se doktor znanosti i istaknuti hrvatski nutricionist Ignac Kulier počeo baviti plastikom (»Vjesnik«, 12. veljače 2008.), teško je zadržati povjerenje u njegove tekstove, pogotovo kad čitatelj to područje poznaje malo bolje. Čini se da nije ni iz javne kritike ništa naučio, pa se opet uhvatio plastike. Ovaj put spaljivanja PVC-a (»Vjesnik«, 7. travnja). Na taj njegov novi biser upozoren sam putem, kako se to suvremeno zove, ‘press clippinga’ koji redovito primam. Biser glasi: »Dioksin, uz ostalo, nastaje kad sagorijeva plastika na bazi PVC-a koja u molekuli sadrži klor (polivinilklorid)«.

Prvo, autori bi se trebali u javnim glasilima pridržavati ispravnog, normiranog načina pisanja pojedinih naziva. Osobito oni koji ističu da su znanstvenici. Prema hrvatskoj normi HRN 472, ispravno se piše poli(vinil-klorid). Što to ne znaju i jezikoslovci, pa u svojim rječnicima pišu pogrešno, njihov je problem.

Da stvarno ne razumije o čemu piše ugledni nutricionist, pokazuje izraz plastika na bazi PVC-a. PVC je materijal, plastika. Eventualno je prihvatljiv iskaz plastika na osnovi (bazi) VC-a (vinil-klorida).

Konačno, uopće mi nije jasno zašto je u svoj tekst uvrstio priču o opasnom dioksinu. Već pred barem 10 godina je rastumačeno na stranicama »Vjesnika« da postoje dioksini. Evo citata iz teksta od 30. ožujka 1999. Bili su to odgovori na tvrdnje protivnika proizvodnje PVC-a u Kaštel Sućurcu.

»Tvrdnja 6 glasi: ‘Paljenjem PVC-a nastaje dioksin – jedan od najjačih otrova.’ U pravilu, zaštitari okoliša tvrde da pri izgaranju PVC-a nastaju: dioksini i furani (poliklorirani dibenzendioksini (PCDD) i polikloriranidibenzo-furani (PCDF)).

Međutim, postoji 210 izomera PCDD-a i PCDF-a. Dio njih jest otrovan. Ali 48 njemačkih spalionica ispušta godišnje između 40 do 400 grama tih tvari (o. a. početkom devedesetih godina prošlog stoljeća). Iz toga nije moguć zaključak da postoji akutna opasnost za pučanstvo. Najnovija tehnička rješenja snizit će i te vrijednosti za faktor 100. Ali na količinu PCDD-a i PCDF-a ne utječe nazočnost PVC-a, kako su to pokazali pokusi u četiri velika ispitivanja.

Planiranje, gradnja i pogon spalionica predviđenih za spaljivanje otpada bez ili s PVC-om su jednaki. Prema tome, promicati ideju o povezanosti PVC-a, dioksina i furana – nije održiva teza (P. Eyerer).

Čini se da se pri spaljivanju nekih drugih, prirodnih materijala, a drvo jest prirodni materijal, razvijaju veće količine dioksina. Pokusi Thomaa u Bayreuthu pokazali su da se pri spaljivanju drva u kući razvija 100 puta više dioksina od onih količina koje se razvijaju spaljivanjem ulja u postrojenju za centralno grijanje.«

 

Komentari su zatvoreni