Novinari između junaka i zlikovaca

Novinari između junaka i zlikovaca

Filmski kritičar s Hrvatskog radija Ivan Žaknić napominje da se generalno pozicija novinara, poglavito u zapadnoj kinematografiji, tijekom godina mijenjala. Smatra da se to čak odvijalo u izravnoj vezi s vjerom u demokratski sustav. No, kako je današnja demokracija postala vrlo suspektna i našla se u procjepu između neoliberalnog kapitalizma i slobode koje je sva manje, novinari su postali demokratski fikus pa se čini da ih ni filmski autori ne uzimaju previše ozbiljno

Mario Vrandečić i Neven Leskovar

Novinari na filmu su vrlo privlačna tema, a podjednako su prikazani u dobrom i lošem svjetlu. Što se tiče stvarnosti ta je profesija percipirana sve negativnije, što potvrđuju brojna istraživanja po kojima je ugled novinara spao na nikad niže grane. Profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZ) Marijana Grbeša smatra da je reprezentacija novinara u filmovima pozitivnija nego li njihov stvarni javni imidž na koji, u velikoj mjeri, utječe stvarno medijsko okruženje.

Neromantizirana slika

U tom smislu, kazala je Grbeša, percepcija novinara u posljednjih dvadesetak godina sigurno se globalno bitno promijenila, ali se ona svakako razlikuje od države do države, ovisno o specifičnostima medijskog okruženja. “Hoću reći, države koje imaju Guardian ili New York Times vjerojatno mogu računati i na bolji javni rejting novinara nego Hrvatska u kojoj su medijski i novinarski standardi žalosno niski. Novinare se danas češće percipira kao cinične, neurotične i dekadentne pojedince koji bi se prodali za mrvicu ekskluzive i senzacije”, kaže Grbeša. Takav filmski opis novinara, dodaje, prikazan je u liku Daniela Ferbea u skandinavskoj seriji Most koju smo mogli pratiti i kod nas. Njoj prva asocijacija na filmsku reprezentaciju novinara i dalje predstavlja Hoffmanovo i Redfordovo utjelovljenje Woodwarda i Bernsteina u filmu “Svi predsjednikovi ljudi”, snimljen prema knjizi protagonista afere Watergate, no smatra da se javna slika novinara danas bitno odmaknula od one romantizirane slike boraca za pravdu koji ne posustaju ni pred čim. No, i motivacija  studenata koji upisuju novinarstvo bitno je drukčija danas nego prije dvadesetak godina kad su upisivali novinarstvo inspirirani likovima, poput Woodwarda i Bernsteina ili ratnim reporterima. “Međutim, danas je za njih novinarstvo dobrim dijelom seksi zanimanje koje u sebi sadrži dozu glamura i uzbuđenja koje je manje herojske, a više estradne prirode”, dodaje Grbeša. Drži da televizija kao medij i televizijski novinari imaju jako važnu ulogu u kreiranju takve javne slike novinara, puno važniju od samih filmova i serija. “Iako se filmska slika novinara bitno promijenila, na što su utjecale promjene u stvarnom globalnom medijskom okruženju, vjerujem da je još puno pozitivnije od stvarne slike.”

Dustin Hoffman i Robert Redford u sceni iz filma Svi predsjednikovi ljudi

Dustin Hoffman i Robert Redford u sceni iz filma Svi predsjednikovi ljudi

Izgubljeni ugled

Stručnjakinja za medije Zrinjka Peruško smatra da, bez obzira na sve te promjene, na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i dalje imaju znatno više zainteresiranih kandidata nego što mogu primiti studenata. “Takvi trendovi slični su i u drugim zapadnim zemljama”, ističe Peruško i dodaje da se uloga novinara mijenja ne samo zbog političkih okolnosti, poput demokratizacije i novih očekivanja, nego i zbog tehnoloških promjena i novih komunikacijskih praksi onih koje smo nekada zvali publikom. Tako se i percepcija novinara mijenja”, zaključila je Peruško.

Filmski kritičar s Hrvatskog radija Ivan Žaknić napominje da se generalno pozicija novinara, poglavito u zapadnoj kinematografiji, tijekom godina mijenjala. Smatra da se to čak odvijalo u izravnoj vezi s vjerom u demokratski sustav. No, kako je današnja demokracija postala vrlo suspektna i našla se u procjepu između neoliberalnog kapitalizma i slobode koje je sva manje, novinari su postali demokratski fikus pa se čini da ih ni filmski autori ne uzimaju previše ozbiljno. Dojam većine kritičara s kojima su razgovarali autori ovog teksta pokazuje da su novinari lošije percipirani u stvarnosti nego u filmovima. Filmski kritičar i književnik Damir Radić također smatra da su novinari lošije percipirani u javnosti. S njime se slaže i Žaknić, koji kaže da su novinari definitivno lošije percipirani u javnosti nego u filmu. Naime, film je ipak umjetnička kategorija i ne pripada području javnosti koliko god ovisio o broju gledatelja. Novinari su, pak, dio te javnosti pa tu dolazi do svojevrsnog unutarnjeg konflikta, smatra Žaknić.

Iako su novinari često omraženi, oni su u svjetskoj kinematografiji izuzetno privlačan materijal za filmske stvaraoce koji su o njima snimili više od 2200 filmova. Tijekom povijesti kroz film su uglavnom prikazivani ekstremno

“Da se sad snimi na stotine filmova koji bi negativno kontekstualizirali novinarsku profesiju, to i dalje ne bi bilo ništa prema animozitetu javnosti prema novinarima kao dijelu te javnosti. Barem je takav slučaj kod nas”, rekao je Žaknić. Za razliku od njih, povjesničar filma Daniel Rafaelić smatra da trenutačno na obje strane vlada ravnovjesje i da se rijetko pronalazi dobar i iskren prikaz novinara na filmu. Iako su novinari često omraženi, oni su u svjetskoj kinematografiji izuzetno privlačan materijal za filmske stvaraoce koji su o njima snimili više od 2200 filmova. Tijekom povijesti kroz film su uglavnom prikazivani ekstremno. Kao što ih u stvarnom životu neki vole, a neki mrze, i u filmovima ih se s jedne strane doživljava seksi i glamurozno, a s  druge prezreno i ljigavo. O toj svojevrsnoj kulturnoj shizofreniji pisao je i sociolog medija Brian McNair u knjizi “Novinari u filmu: heroji i zlikovci” (Journalists in Film: Heroes and Villains 2009.) u kojoj istražuje percepciju novinara kroz prizmu filma, jednog od ključnih obrazaca u masovnoj popularnoj kulturi.

Novinari u različitim ulogama

"Probuđena savjest":  Al Pacino i Russell Crowe

“Probuđena savjest”: Al Pacino i Russell Crowe

Oslanjajući se na povijest kinematografije od 1930. , McNair na primjeru 2165 filmova istražuje prikaz njihove uloge u liberalnim demokratskim društvima. Kad govori o herojskom prikazivanju novinara u filmu, McNair ih dijeli na principijelne čuvare demokracije, neustrašive svjedoke, junakinje-novinarke koje se kroz profesiju bore i za poboljšanje uloge žena u društvu, te na novinare-pisce s umjetničkim pretenzijama. U negativnom svjetlu novinari znaju biti prikazani kao manipulatori istine, krivotvoritelji činjenica, grešnici pokajnici, lupeži, prevaranti ili PR-ovci koji stvaraju i uništavaju tuđe karijere, čak i živote. Za razliku od svjetske kinematografije, napose američke, hrvatski kritičari smatraju da se o bilo kakvom statusu novinara u hrvatskim i ex-jugoslavenskim filmovima gotovo i ne može govoriti jer je takvih filmova jako malo.

“Očito, filmskim autorima novinari kao društveno politički radnici nisu bili pretjerano zanimljivi, 90-ih se samostalna hrvatska kinematografija nije bavila ničim, pa tako ni novinarima, a i u novije vrijeme novinari se ne pojavljuju u hrvatskim filmovima ili se pojavljuju tek paušalno kao epizodisti”, kaže Žaknić.

Izdvojio je klasik Fadila Hadžića “Novinar” s Radom Šerbedžijom. Izuzetak je, smatra, i serija “Počivali u miru” u kojoj je glavni lik televizijska novinarka koja istražuje tajne bivšeg zatvora. Novinarska profesija, po njemu, nije zanimljiva ni filmskim autorima u regiji, dok je situacija nešto bolja s dokumentarcima. Novinari su u filmovima po Radićevim riječima prikazani na dva krajnja načina. Kao moralni borci za istinu po svaku cijenu, koji su čak spremni riskirati vlastiti život, ili pak kao beskrupulozni lovci na senzacionalizam i po cijenu uništavanja tuđih života.

Morski pas, šarmer i poštenjak

Novinare se u filmu, smatra Radić, osim na ta dva krajnja načina, uvjetno rečeno, prikazuje i u realističnoj formi svakodnevnog života u kojoj su novinari “ljudi poput nas”. Nije rijetkost, dodaje, da se kombiniraju prvi i drugi modus, pa je junak spoj novinarskog morskog psa, ali na šarmerski način, i dubinskog poštenjaka koji u njemu na posljetku prevlada. Žaknić, koji smatra da status novinara u svjetskoj kinematografiji varira od negativno-karikaturalnog do pozitivno herojskog, iznio je dva recentna primjera iza kojih stoje poznati filmski autori.

"Njegova djevojka Petko"

“Njegova djevojka Petko”

U filmu “Frost/Nixon” Rona Howarda nedavno preminuli novinar David Frost prikazan je kao ultimativni pozitivac koji je bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona ozbiljnošću pristupa doveo do čina pokajanja. Taj je film, napominje Žaknić, nastao prema istinitom događaju te je smješten u sedamdesete godine kad je novinarska profesija – očito zasluženo – bila pozitivno percipirana. Uostalom, dodao je, 70-ih je snimljen i najznačajniji film koji tematizira novinarstvo na filmu – “Svi predsjednikovi ljudi” (1976.). S druge strane, Woody Allen je nedavno u “Rimu s ljubavlju”, u jednoj epizodi, označio novinare kao izuzetne negativce koji od običnih ljudi nastoje stvoriti heroje, a onda ih ispljunu u potrazi za “reality-showom”. Njegov apsolutni favorit su “Svi predsjednikovi ljudi” Alana J. Pakule koji smatra najozbiljnijim filmom o novinarskom poslu. Od svježijih filmova naveo je još “Laku noć i sretno” Georgea Clooneya. Zanimljiva je, kaže Žaknić, i komedija “Beskrajan dan” s Billom Murrayem u ulozi televizijskog reportera. Ne treba zaboraviti, kaže, da je, primjerice, i Superman u običnom životu bio novinar. Rafaelić smatra da su novinari apsolutni pozitivci ako ih npr. Glume Robert Redford i Dustin Hoffman u filmu “Svi predsjednikovi  ljudi”, u kojem Woodward i Bernstein razotkrivaju Nixonove kriminalne radnje, dok su negativci kada doslovno uništavaju ljudske (filmske) sudbine poput paparazza u “Diani” (2013).

Filmska zanovijetala

kaneU stranim filmovima novinari su, od početka kinematografije, bili zanovijetala koja nahrupe na glavnog junaka ili junakinju u, naravno, najnezgodnijem trenutku. No, kao likovi ipak su profilirani iznimno ljudski. Za njega je ozbiljan prikaz istraživačkog novinarstva dao Orson Welles u filmu “Građanin Kane” (1941.) u kojem je novinarstvo prikazano kao plemenita struka koja je jedina sposobna doći do prave istine koju tajkuni i moćnici skrivaju godinama. Rafaelić smatra da je Welles, koji je i sam često radio kao novinar, time možda odao najveću počast profesiji. Kao film koji se kvalitetno napajao Wellesovim predloškom Rafaelić ističe i “Batman se vraća” (1992.) u kojem Tim Burton upozorava na relativitet istinitog izvještavanja medija povezanih s poduzetničkim podzemljem. Žaknić smatra da se pitanje je li novinarski posao prikazan istinito ili stvarnosno na filmu, može postaviti i za bilo koju drugu profesiju.

“Onoliko koliko je film pomno napravljen, koliko su njegovi autori duboko začeprkali po temi, toliko je i novinarska profesija prikazana stvarno”, rekao je Žaknić. Rafaelić smatra da se percepcija novinara u stvarnom životu razlikuje od percepcije režisera. Novinari, kaže, zbog srozavanja struke i žutila, nemaju više društveni status koji, najvećim dijelom zaslužuju. U usporedbi s redateljima njih se danas najčešće percipira kao plaćenike velikih i tajnih korporacija. O toj je borbi govorio film “Muškarci koji mrze žene” (2011.) snimljen po prvom romanu trilogije “millenium” Šveđanina Stiega Larssona. Radić kaže da je razlog loše percepcije novinara u stvarnom životu to što je većina današnjih hrvatskih novinara radikalno slabo obrazovana. Od filmova s novinarima u bitnim ulogama kojih se prisjetio najdraži mu je “Dogodilo se jedne noći” (1943.) Franka Capre. Filmski teoretičar i kritičar Hrvoje Turković smatra da filmovi nisu “krivi” za lošu percepciju novinara jer oni mnogo slabije utječu na to od televizije i interneta. Televizija sa svojim serijama o redakcijama i novinarima, odnosno politici u kojoj i novinari igraju neku ulogu, ima veće šanse utjecati na percepciju o novinarima nego film, dodaje.

Izbor 20 filmova o novinarima koji se često pojavljuju na top listama:

It Happened One Night (1934) Frank Capra – Dogodilo se jedne noći

Foreign Correspondent (1940) Alfred Hitchcock – Strani dopisnik

His Girl Friday (1940) Howard Hawks – Njegova djevojka Petko

Citizen Kane (1941) Orson Welles – Građanik Kane

Meet John Doe (1941) Frank Capra – Upoznajte Johna Doea

The Big Carnival  (1951) Billy Wilder – As u rukavu

Parallax View (1974) Alan J. Pakula – Ubojice i svjedoci

Professione: reporter (1975) Michelangelo Antonioni – Zanimanje: reporter

All the President´s men (1976) Alan J. Pakula – Svi predsjednikovi ljudi

Absence of Mallice (1981) Sydney Pollack – Bez pakosti

Year of Living Dangerously (1982) Peter Weir – Godina opasnog življenja

Killing Fields (1984) Roland Joffé – Polja smrti

Groundhog Day (1993) Harold Ramis – Beskrajni dan

The Pelican Brief (1994) Alan J. Pakula – Slučaj pelikan

Fear and Loathing in Las Vegas (1998) Terry Gilliam – Strah i prezir u Las Vegasu

The Insider Michael Mann (1999) – Probuđena savjest

Almost famous (2000) Cameron Crowe – Korak do slave

Shattered Glass (2003) Billy Ray – Razbijeno staklo

Good Night, and Good Luck (2005) George Clooney – Laku noć i sretno

Frost / Nixon (2008) Ron Howard – Frost / Nixon

 (Tekst je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 11-12/2013) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)