Novinar – zanatlija bez radnog odnosa

Novinar – zanatlija bez radnog odnosa

Ispitivanje koje je 2010. godine provelo talijansko društvo novinara (Ordine dei giornaolisti) pokazalo je kako mediji plaćaju sve manje, a neki uopće ne plaćaju novinarske tekstove. Svaki treći novinar ima više od 50 godina, dok je 2000. godine bilo samo 20 % starijih od 50 godina. Kada i ti novinari za desetak godina budu otišli u mirovinu, ostat će jako malo stalno zaposlenih

Silvije Tomašević

U Italiji ima više od 60 % novinara slobodnjaka koji rade u medijima, a samo 30 % ih ima stalni radni odnos, dok je 2000. godine bilo više stalno zaposlenih, odnosno 65 %, a samo 35 % slobodnjaka. To istodobno znači kako mediji novinarske radove manje plaćaju, odnosno novinari zarađuju manje za obimniji posao. Ipak, broj novinara raste iako nemaju više gotovo nikakvu mogućnost dobivanja stalnog radnog mjesta.

A, za 30-ak godina će se pojaviti još jedan problem, odnosno iznos mirovine sadašnjih slobodnjaka. Njihova mirovina bit će „zastrašujuće niska“, iznio je u izvješću predstavnik novinarskog mirovinskog fonda, Ignazio Ingrao

„Znači vi ste bogati“

journalistNovinarstvo je, zapravo, strast (pasija), kako je to kazao i papa Ivan Pavao II. kada se u udruženju stranih novinara (Stampa Estera) koncem osamdesetih susreo s nama, stranim dopisnicima. Strast, poziv, a ne samo službovanje u redakciji. nekada je ta strast u Italiji bila i dobro plaćena. Kada sam 1984. godine postao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Italije i Vatikana, talijanski dopisnici glavnih listova u svijetu primali su goleme plaće uz sve plaćeno, od stana, telefona, putovanja… Kada su moga sina u školi pitali što mu radi otac i kada je odgovorio novinar-dopisnik iz Rima, zaključak nastavnika i učenika je bio: „Znači, vi ste bogati.“ Evo, to je bilo ne samo mišljenje o novinarskom poslu, već i stvarnost. Dovoljno je kazati kako sam za prvi tekst koji sam 1985. godine napisao za jedan talijanski list dobio tadašnjih 300 000 lira, što je 150 eura s tečajem kada se prelazilo na jedinstvenu monetu, ali što je za ono vrijeme bilo mnogo, mnogo više od tog sadašnjeg iznosa. Od 1990. godine i ja sam slobodnjak.

Otišao sam iz Vjesnika, koji je prema svim logikama tržišta, kakvo je bilo u tržišnim zemljama, pa prema tome i u Italiji, a koje je trebalo stići i u nas, trebao propasti. Prešao sam u Slobodnu Dalmaciju, jer je bila više nego profitabilna, te s tadašnjim glavnim urednikom Joškom Kulušićem potpisao ugovor, ali ne stalni radni odnos. Sa Slobodnom Dalmacijom se događala „majka svih pretvorbi“ tako da sam se prilagodio situaciji slobodnjaka. Pisao sam za talijanske medije, javljao se za BBC, DW itd. Oprostite mi taj izlet u moje radno iskustvo, ali potrebno kako se ne bi, na temelju onoga što ću pisati o talijanskoj novinskoj pozornici, pomislilo kako govorim s položaja novinara sa sigurnim radnim mjestom. Tim više što mislim kako će ne samo u novinskoj djelatnosti biti sve manje stalno zaposlenih, već je to sudbina koja čeka sve na svim poljima.

A, i tekstovi su plaćeni sve manje. Ispitivanje koje je 2010. godine provelo talijansko društvo novinara (Ordine dei giornaolisti) pokazalo je kako mediji plaćaju sve manje, a neki uopće ne plaćaju novinarske tekstove. Dnevni listovi Il Messaggero, La Republica, Il Tempo ili glavna novinska agencija ANSA plaćaju u prosjeku od 2 (slovima: dva) eura do 20 eura po tekstu bez obzira na njegovu dužinu. U nekim slučajevima, spominje se list Il Manifesto, novinari ne bivaju ni plaćeni za objavljeni tekst (Manifesto mi je početkom devedesetih plaćao 100 dolara po tekstu). Televizijske postaje nisu bolje, posebno one lokalne, regionalne. Za prilog, što znači istodobno napisati tekst, snimiti, snimiti ton, montirati, itd., plaća se 12 eura. Nije mnogo bolje ni na državnoj televiziji RAI. U toj analizi talijanskog novinskog društva citira se video-novinarku   (termin za one koji rade novinarski, snimateljski i montažerski posao) Robertu Barcella (navršila je 40 godina) koja je za RAI načinila dva priloga u trajanju po 15-20 minuta na kojima je radila dva mjeseca i za što je dobila neto 900 eura.

Prema podacima talijanskog statističkog zavoda (ISTAT), prosječna plaća talijanskih zaposlenika iznosila je 2011. godine 25 000 eura godišnje, a novinara u stalnom radnom odnosu 54 000 eura. A, samo 19 % od ukupnog broja novinara u Italiji je u stalnom radnom odnosu. Prosječna godišnja bruto plaća slobodnjaka iznosila je oko 12 000 eura. Prema podacima za 2012. godinu, prosječna bruto godišnja plaća stalno zaposlenih novinara iznosila je 62 459 eura, a ako se pribroje i plaće slobodnjaka, onda je prosječna godišnja plaća iznosila 33 557 eura. Stalno zaposleni novinar dobiva 5,5 puta veću plaću od slobodnjaka. Slobodni novinari u Italiji su plaćeni manje nego u drugim europskim zemljama. U Španjolskoj, na primjer, ima 61,5 % slobodnjaka kojima su prosječna mjesečna primanja iznad 1000 eura. Prosječna plaća francuskih novinara je 44 473 eura godišnje. U Italiji ima novinara, posebno na nekim tv-postajama, koji godišnje zarađuju i više milijuna eura. Vjerojatno svi oni koji se žele baciti u novinarstvo vjeruju kako bi mogli doći i do visokoplaćenih mjesta, jer Italija je, ipak, puna novinara. (…) Naravno, u Italiji nisu svi novinari upisani u društvo novinara stvarno aktivni. Među upisanima ima i mnogo, na primjer, političara koji su bili urednicima stranačkih glasila itd., odnosno 48 000 sati su i radili kao novinari, a što se vidi po tome jesu li uplaćivali u mirovinski fond na osnovi novinarskog rada.

Upražnjena  se mjesta ne popunjavaju

U proteklih 13 godina, odnosno od 2000. do danas, slika novinarstva u Italiji se potpuno izmijenila. Dok je na početku ovog stoljeća samo jedan na svaka tri novinara bio slobodnjak, sada šest slobodnjaka dolazi na deset novinara. Novinara u stalnom radnom odnosu ima (podaci s konca 2012.) samo 18,8 % članova novinskog društva. Svake godine je sve manje stalno zaposlenih, 2011. godine bilo je 19,1 % stalno zaposlenih novinara u odnosu na slobodnjake, a u 2008. je broj slobodnjaka postao veći (20 257 prema 20 087). Svake godine se smanjuje broj stalno zaposlenih novinara. Zapravo, smanjuje se odlascima u mirovinu (pa i otkazima) na čija mjesta ne bivaju više zapošljavani drugi novinari.

Svaki treći novinar ima više od 50 godina, dok je 2000. godine bilo samo 20 % starijih od 50 godina. Kada i ti novinari za desetak godina budu otišli u mirovinu, ostat će jako malo stalno zaposlenih. Zapravo samo su časopisi zapošljavali novinare i u 2012. bilo je 1,8 % više zaposlenih nego prethodne godine. Najviše se smanjio broj zaposlenih u dnevnim listovima, odnosno u razdoblju od 2008. do 2012. bilo je 838 zaposlenih manje ili 10,5 % manje. Samo u 2012. bilo je 2,8 % manje zaposlenih nego u 2011. U novinskim agencijama u posljednje četiri godine broj zaposlenih pao je za 6,6 posto, a na državnoj televiziji RAI 2,4 %. Maurizio Bekar, odgovoran za slobodnjake u novinarskom sindikatu , kaže kako se treba boriti da budu adekvatno plaćeni, ali… Bivši glavni tajnik novinarskog sindikata, Paolo Serventi Longhi, kaže kako treba zaštititi prava i uvjete rada slobodnjacima koju su na margini redakcija.

Zapravo, novinarski sindikat je, kao uostalom svi sindikati, zastario. Bavio se zaštitom zaposlenih i zaboravio na nezaposlene, na slobodnjake. U međuvremenu je broj zaposlenih novinara pao, a slobodnjaka porastao. Sindikati kao da su živjeli izvan, ali i iznad, društva.

A, za 30-ak godina će se pojaviti još jedan problem, odnosno iznos mirovine sadašnjih slobodnjaka. Njihova mirovina bit će „zastrašujuće niska“, iznio je u izvješću predstavnik novinarskog mirovinskog fonda, Ignazio Ingrao.

No, rekli smo kako neki vrhunski novinari imaju visoke plaće. Primjerice, Enrico Mentana, sadašnji urednik informativnog programa televizije La7, što je poslije RAI-ja i privatnih postaja Mediaset, još jedna nacionalna postaja, prima godišnje bruto 500 000 eura. Mentana je započeo na RAI-ju, a zatim je pozvan na Mediaset Silvija Berlusconija da na tv-postaji Canale 5 uvede dnevnik. Od prije par godina Mentana je na La7. Ali, što znači biti urednik informativnog programa? Kao i na Canale 5, tako i sada na La7, Mentana vodi večernji dnevnik svaki dan. Tek je prije par mjeseci prestao voditi i onaj subotom i nedjeljom. No, vodi, kada se za njih pokaže potreba na temelju događaja, i gotovo cjelodnevne informativne emisije vezani, na primjer, uz krize vlade itd. Drugim riječima, radi gotovo bez prestanka, bez tjednog odmora.

Novinska naklada

Nekada su, na primjer, ključni novinari-komentatori ili dopisnici iz svijeta, radili dva do tri teksta tjedno. Sada imaju najmanje jedan tekst dnevno. Danas novinari rade tri puta više za plaću koja je niža od one koju su dobivali osamdesetih godina.

A, evo i u kakvoj su situaciji mediji, odnosno kakvo je talijansko tržište novina.

U 2012. godini u prosijeku je dnevno prodano 3 990 573 komada dnevnih listova, a što je 6,6 % manje nego u 2011. godini. Spomenimo da je osamdesetih godina dnevna naklada listova bila oko šest milijuna primjeraka.

Digitalno je dnevno prodano 245 000 novina.

Računa se da dnevnike u prosjeku dnevno pročita 22 502 000 Talijana, što je 42,7 % ukupnog stanovništva.

U 2012. prikupljeno je 6,9 milijardi eura za oglase u medijima, što je 17,5 % manje nego 2011.

Televizijske postaje prikupe 56 % ukupnog tržišta oglasa, a dnevni listovi samo 16 %.

U Italiji ima 134 tiskara s rotacijama, što je 18 % manje u odnosu na 2011. godine, i koje imaju ukupni proizvodni kapacitet od 4 195 000 okretaja na sat.

Grafičara u tiskarama ima ukupno 5065, odnosno za 424 manje nego na koncu 2011. godine.

Postoji ukupno 155 dnevnih listova koje izdaju 116 izdavačkih kuća, koje imaju 77 tiskara. U Italiji ima i 147 novinskih agencija.

I dok mnogi predviđaju daljnji pad naklade, broj novinara ipak raste, ali raste i broj digitalno prodanih listova.

(Tekst je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 1-3/2014.) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)