Novi ZOR je slabiji od prethodnog, ali ga treba iskoristiti

Novi ZOR je slabiji od prethodnog, ali ga treba iskoristiti

Loše strane: Olakšan je otkaz, omogućen dulji radni tjedan, radnici se mogu prebacivati iz tvrtke u tvrtku / Dobre strane: Rok zastare povećan s tri na pet godina, na štrajk se ne mora čekati 30 dana, zadržane su naknade za rad nedjeljom i noću

(Naslovna fotografija: Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava)

Anton Filić

Novi Zakon o radu Sabor je prihvatio 15. srpnja ove godine, a objavljen je u Narodnim novinama broj 93/2014. U primjeni je od 7. kolovoza 2014., iako na neki način još nije potpun, jer u roku od šest mjeseci treba donijeti 17 podzakonskih akata. I što nam je donio?

Poslodavci su, kao i obično, kukali kako nisu dobili dovoljno ustupaka, a još nezadovoljniji su radnici i sindikati. Ministar Mirando Mrsić iskoristio je takvu situaciju da ustvrdi: »Nezadovoljni su i jedni i drugi, to znači da smo donijeli dobar zakon«.

No ta je tvrdnja daleko od istine. Novi ZOR za radnike je puno slabiji od prethodnog. Ništa novo, Hrvatske je samo slijedila trendove globaliziranog svijeta čiji je dio EU. Brojni su teoretičari još ranije zaključili da je globalizacija smanjila sposobnost države da štiti radnička prava jer to može dovesti do »bijega kapitala«. Što neka zemlja ima bolje i pravičnije radno zakonodavstvo, to je manja vjerojatnost da će njezini građani nešto raditi.

»Discipliniranje« radničke klase i neposlušnih država

 Globalizacija je velikim korporacijama, opsjednutim uvećavanjem profita, omogućila da discipliniraju ne samo radničku klasu, već i nekooperativne države. Takve države uglavnom ne mogu računati na inozemne investicije, a mogu očekivati i zatvaranje već postojećih tvrtki. Proizvodnja se seli u siromašne zemlje, ponajprije one u Aziji. U industrijskom priobalju Kine radi se i po 70 sati tjedno, i to za plaću od samo 150 dolara mjesečno. U Japanu radnici u prosjeku iskoriste samo sedam (od 18) dana godišnjeg odmora, a 17 posto njih ne uzme ni dan godišnjeg odmora. A na godišnji se teško odlučuju i Amerikanci jer se boje da će tako ostati bez posla.

Kad to znamo, lakše nam je razumjeti promjene koje su se dogodile kod nas. A one se prije svega tiču tjednog radnog vremena, otkaza i tzv. agencijskog zapošljavanja.

Puno radno vrijeme i dalje je 40 sati tjedno, ali se ono (prema čl. 66) može različito raspodijeliti po danima, tjednima i mjesecima. Tako da radno vrijeme može biti i 50 sati za svakog radnika, a Kolektivnim ugovorom ono se može produljiti i do 60 sati tjedno.

»Poslodavac u tom slučaju mora unaprijed donijeti odluku o nejednakom radnom vremenu. On mora utvrditi razdoblje u kojem se radno vrijeme nejednako raspoređuje, a to razdoblje minimalno može biti mjesec dana, a maksimalno 12 mjeseci. Uvodi se neka vrsta ´banke sati´, no na kraju se to radno vrijeme mora svesti na prosjek. U tom pitanju, kao i u drugima, prilagodili smo se potrebama prakse«, objašnjava Marina Kasunić Peris, pomoćnica ministra rada i mirovinskog sustava i bivša sindikalna aktivistica.

Što se otkaza tiče, novost je da u slučaju poslovno i osobno uvjetovanog otkaza više nema obveze poslodavca da radnike prethodno pokuša zaposliti na drugim raspoloživim poslovima, niti obveze da radnika pokuša obrazovati i osposobiti za neke druge poslove. Bolovanje više ne odgađa otkaz ili ga samo privremeno odgađa: radni će odnos prestati najkasnije u roku šest mjeseci od uručenja odluke o otkazu. Također, poslodavac više nije dužan donositi program zbrinjavanja viška radnika.

Ima i dobrih strana

Poslodavac može svog radnika privremeno ustupiti u s njim povezano društvo neprekidno najdulje šest mjeseci , na temelju prethodnog sporazuma sklopljenog između povezanih poslodavaca i pisane suglasnosti radnika. Slično se navodi i za upućivanje radnika za rad u inozemstvo. Umjesto da se pokušalo stati na kraj dosadašnjoj praksi u kojoj su mnogi poslodavci (pa tako i neke naše medijske kuće) za istu djelatnost imali nekoliko registriranih tvrtki, ova se praksa sada ozakonila. Iako onima koji ozbiljno obavljaju jednu djelatnost ne trebaju četiri tvrtke za to. Osim da izigraju radnike i vjerovnike.

No ima i dobrih stvari. Rok zatare potraživanja u radnim sporovima povećan je s dosadašnje tri godine na pet, štrajk zbog neisplate plaća može se organizirati odmah po njezinu dospijeću (ne mora se kao dosad čekati 30 dana). Zadržane su naknade za rad nedjeljom i noćni rad (od 22 do 6), što je novinarima posebno interesantno, ali nema regresa i troškova prijevoza, iako se o tome govorilo, a i Slovenci su te kategorije propisali zakonom.

Ukratko: novi Zakon o radu donosi manje prava za radnike, ali baš zato ga radnici moraju iskoristiti maksimalno. No to će teško moći tzv. Individualnim pristupom. Prava poniženih radnih ljudi mogu se braniti i osvajati samo upornim kolektivnim akcijama, a njih mogu organizirati i provoditi samo radnici organizirani u sindikate.

(Tekst je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 11-12/2014.) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)