Nova otkrića

Nova otkrića

U žarkoj želji da se ne razbacuje i ne krade državni novac pretvorili smo znanstvenika u birokrata. No ne samo da smo tako učinili znanost manje efikasnom (a tko hoće krasti krade i dalje), nego smo – još gore – upropastili znanost kao takvu. Jer više nije najbolji znanstvenik onaj tko zna najbolje rješavati znanstvene probleme, nego onaj koji zna svoj projekt najbolje provući kroz birokratsku proceduru

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Baš mi je ovih dana došao s recenzije jedan stručni članak iz povijesti znanosti. I što kaže recenzent? Kaže da bih trebao spomenuti i najnovije otkriće, otkriće novog organa, „interstitiuma“ koji baca (kao) novo svjetlo na neke stare rasprave. Što da na to kažem? Evo imamo još jedno otkriće – koje to nije!

Čovjek ne treba biti jako pametan da se zapita: kako je moguće da je svim tim tisućama i tisućama anatoma što su se izredali od Vesaliusa i njegove De humani corporis fabrica (1543.) do danas promaklo postojanje čitavog organa u ljudskom tijelu? No riječ je naprosto o tome da se netko sjetio kako bi se ono što se dosad zvalo međustaničnom (intersticijskom) tekućinom moglo nazvati intersticijskim organom. Je li krv tjelesna tekućina ili tekući organ? Laik bi rekao prvo, stručnjak drugo – no naše se znanje o krvi zbog toga nije povećalo ni za jedan milimetar.

»Epohalno« otkriće talijanskih znanstvenika

Slično je bilo otkriće da Pluton nije planet. Kad je Pluton to čuo iskočio je od jada iz svoje putanje i izgubio se u međuzvjezdanom prostoru. Ili jedan meni bliži slučaj. Zamolio me urednik portala Bug online da prokomentiram novo „epohalno“ otkriće kako su talijanski znanstvenici konačno utvrdili da mikrovalno zračenje (zračenje mobitela) izaziva rak. Preuzeh članak s mreže pa čitam: u četiri skupine štakora, izloženih tijekom čitavog života različitim dozama mikrovalnog zračenja, otkriveno je (samo) sedam slučajeva raka koji se i inače među njima pojavljuje. Pa sad, uzmite sedam kuglica pa ih ubacite iz neke daljine u četiri čašice koje ćete označiti slovima od A do D. Ako u čašici A (koja odgovara kontrolnoj skupini) nađete najmanje kuglica onda ste dokazali da mobiteli (ili bazne stranice) izazivaju rak.

Kako je moguće da se takvo dugotrajno (trogodišnje), zahtjevno (uzgoj i autopsija 2448 štakora) i skupo istraživanje uopće odobri? Moguće je zato što je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila „radio-frekvencijska elektromagnetska polja potencijalno karcinogenima za ljude“. Zašto tako kaže ne zna se. (I to bismo mogli nazvati „novim otkrićem“, ovaj put kolektivnim otkrićem birokrata iz WHO.)

Profesori od kojih službena znanost okreće glavu              

Nekad je, tamo u 16. ili 18. stoljeću, znanost bila sinonim za smjelost duha, ona je bila perjanica borbe protiv praznovjerja, mračnjaštva, neznanja, zatucanosti. Sjedimo se Galileja, Giordana Bruna, Newtona, Lavoisiera… Ako danas tražimo takvog znanstvenika pronaći ćemo ga u liku professora emeritusa koji razvija neke svoje teorije od koje službena znanost okreće glavu.

No oni drugi, oni znanstvenici koji primaju plaću za svoj rad bave se uglavnom pisanjem projekata i izvještaja za njih, dubokim umovanjem hoće li im za tri godine trebati ova ili ona kemikalija, je li bolje kupiti ovaj ili onaj instrument, kako da popune ovu ili onu rubirku, ovaj ili onaj upitnik. Iscrpljuju se u pisanju mjesečnih i godišnjih narudžbi, u konzultacijama s računovodstvom i nabavnom službom, tajnicom ravnatelja i tajnicom znanstvenoga vijeća, u pisanju dopisa i ispunjavanju formulara kako bi im se odobrilo službeno putovanje, kupnja ove ili one avionske karte i smještaj u ovom ili onom hotelu. (Da bih spremio predavanje, referat, za stručni skup trebao mi je jedan dan, da bih obavio sve administrativne poslove oko njega trebalo mi je tri mjeseca.)

Znanstvenik – birokrat

„Danas znanstvenik pola radnog vremena troši na administrativne poslove“, požalih se kolegici, a ona uzdahne: „Da je samo toliko!“

Ukratko: u žarkoj želji da se ne razbacuje i ne krade državni novac pretvorili smo znanstvenika u birokrata. No ne samo da smo tako učinili znanost manje efikasnom (a tko hoće krasti krade i dalje), nego smo – još gore – upropastili znanost kao takvu. Jer više nije najbolji znanstvenik onaj tko zna najbolje rješavati znanstvene probleme, nego onaj koji zna svoj projekt najbolje provući kroz birokratsku proceduru. A najbolje ga provlači onaj koji se priklanja pomodnim smjerovima istraživanja, recimo istraživanju raka izazvanog neionizirajućim (mikrovalnim) zračenjem. (Ako rak, zna se, izaziva ionizirajuće zračenje zašto ga ne bi uzrokovalo i ono neionizirajuće?)

No postoji još jedna opasnost, mnogo dublja. Ona počiva na onom što sam maločas rekao, na „pretvaranju znanstvenika u birokrata“. Dobar je znanstvenik ne onaj tko misli duboko, tko zna postavljati i rješavati znanstvene probleme, nego onaj koji se najbolje zna pridržavati propisa. Znanstvenicima postaju oni koji su tijekom školovanja najbolje ispunjavali testove i upitnike. Kakvi su to ljudi? Sigurno ne jako inteligentni, jer – znamo – inteligentni ljudi ne vole raditi rutinske poslove, a inteligencija je uostalom sposobnost snalaženja u nepoznatim situacijama. Ili – grublje rečeno – upravo sam zgranut kad vidim koliko je mojih kolega glupo, upravo klinički glupo.

Komentari su zatvoreni