Nova industrijalizacija Zagreba: Ima li Zagreb šanse?

Nova industrijalizacija Zagreba: Ima li Zagreb šanse?

Trebamo stvoriti uvjete da srednja i velika poduzeća (konkurentna na svjetskom tržištu) rastu i razvijaju se. Zašto, pored ostalog, na primjer, Jankomir i tvornice u njemu ne „pretvoriti u službenu poslovnu zonu“ i u njoj postaviti posebne uvjete i što se tiče poreza, doprinosa i slično, uz dogovor da to vraćaju kroz povećano zapošljavanje i veće prihode, a na kraju  i plaćanje većih iznosa za poreze i prireze? Naravno da će mnogi vrištati da na taj način nekome dajemo privilegije. Zašto ne, onima koji to zaslužuju? Treba pored toga pokušati ponovno probuditi Prvomajsku i ostale uništene industrije…

Marijan Ožanić

  Prošle godine u srpnju mjesecu u Starogradskoj vijećnici Gradske skupštine Razvojna agencija Zagreb predstavila je svoj prijedlog Strategija razvoja poduzetništva Grada Zagreba. (Strategija se može naći na www.raza-tpz.hr). Budući da Grad Zagreb jedini o svih hrvatskih gradova i županija nije izradio svoju Strategiju razvoja (koju je bio dužan i po Zakonu napraviti pred dvije godine), a mi smo bili isključeni iz tima koji  je pisao Strategiju, napisali smo sami onaj dio za koji smo kompetentni. U prijedlogu Strategije poduzetništva navedeno je zašto dosadašnje akcije poticanja poduzetništva troše mnogo novaca, a ne ostvaruju očekivane rezultate i opisano je kakve sve složene i dugoročne aktivnosti treba poduzeti da se počnu ostvarivati pravi rezultati u rastu i razvoju novih poduzeća, povećanja izvoza i zaposlenosti.  Nije bilo previše komentara na te prijedloge, jer niti tzv. hrvatska javnost niti oni koji se bave poduzetništvom na nekim službenim razinama ili u obrazovnim institucijama ne razumiju suštinu procesa koji se odvijaju u poduzetništvu. Zato se sve akcije poticanja poduzetništva svode uglavnom na dvije aktivnosti – kreditiranje i davanje potpora. Već godinama govorim da su te akcije korisne, ali da same po sebi ne pokreću poduzetništvo i ne otvaraju radna mjesta. Radna mjesta se otvaraju samo potpisanim ugovorima i da sve akcije treba vezati uz taj glavni cilj.

Iritantna mi je priča kako „industrija naprosto ne može platiti visoku rentu  gradova“ i da se zbog toga mora iseliti izvan gradova. Zašto se pitanje industrije u gradu ne postavlja npr. direktorima tvornica transformatora na Jankomiru. Ta poduzeća su među najboljima na svijetu na svojim područjima, izvoze oko 90% svoje proizvodnje, što znači da su jako konkurentni.

Veću reakciju izazvao je moj stav da Zagreb treba ponovno industrijalizirati i uz to vezati i razvoj poduzetništva i cijelog zagrebačkog gospodarstva. Čuo sam razne komentare od podsmješljivih do „znanstvenih“. „O čemu ti govoriš? Govoriti danas o nekakvoj ponovnoj industrijalizaciji, nakon što smo se konačno riješili radničkog mentaliteta, nakon što se Zagreb pretvara u europsku metropolu kao financijsko, trgovačko i administrativno središte Hrvatske, nakon što smo industriju izbacili iz Grada, sada se ti pojavljuješ i želiš  vratiti „kotač povijesti unatrag“. Samo se sramotiš. Zaboravi, Zagreb nema šanse za nešto takvo“, uvjeravao me je jedan ugledan znanstvenik „novog kova“.

U Lideru je 8. srpnja 2011. objavljen članak  „Male šanse Zagreba da vrati svoju industriju“ i u njemu su citirana naša dva ugledna naša ekonomista Ljubo Jurčić i Mato Crkvenac  koji su zastupali tezu da Zagreb nema šanse da se industrijalizira, jer je preskup za industriju, odnosno da treba najprije izraditi Strategiju Hrvatske, a tek onda možemo govoriti o strategiji razvoja Zagreba. „Kada bih vjerovao da ‘Zagreb nema šanse’, da Zagreb ne može razvijati industriju i stvarati nove inovativne proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, da ne može koristiti svoju industrijsku tradiciju, svoj znanstveni potencijal, znanje tisuća mladih obrazovanih ljudi i onih „starih boraca“ koji su gradili najveće generatore na svijetu, da ne može stvarati poduzetništvo temeljeno na znanju, išao „bih se odmah ubiti“, odgovorio sam svima koji smatraju da Zagreb nema šanse. „Ali ja vjerujem u strašan industrijski potencijal Zagreba koji je sustavno uništavan, ali nije uništen i ponovno će se probuditi. A posebno sam uvjeren sada u vrijeme globalne krize, kada je  „voodoo ekonomija“ financijskih mjehura u cijelom svijetu doživjela krah i kada se cijeli svijet okreće ponovno proizvodnji. Treba samo pogledati Njemačku “.

Što je to uopće industrija i što je industrija znanja

Danas je vrlo teško ozbiljno govoriti o industriji i industrijalizaciji, jer se više niti ne zna što je to industrija. Kada se govori o industriji, mnogi ljudi imaju sliku velikih dimnjaka iz kojih suklja dim, radnika u čeličanama, Charlie Chaplina na industrijskoj traci i velikih komunističkih parola o „pretvaranju seljaka u radnike“. Međutim, to je slika industrije XIX. i početka XX. stoljeća.  Takvu industriju Zagreb ne treba. Za Zagreb nije niti industrija koja zagađuje okoliš, ni ona koja troši mnogo energija, a ne treba niti proizvodnju velikih serija jeftine robe koja treba samo neobrazovanu, jeftinu  radnu snagu. I nije dobro, ako se logika takve industrije koristi za razgovor o razvoju Grada, kao što se to sada čini.

Temeljne industrije u Zagrebu uvijek su bile – elektroindustrija (Končar, Elektrokontakt, TEP,..), kemijska industrija (Pliva, dok ju nisu uništili), alatni strojevi (Prvomajska, dok i nju nisu uništili),  metalna (TPK), telekomunikacije i informatika (Tesla, RIZ), industrija hrane i pića (Dukat, Badel, Franck). Te tvornice bile su na svjetskoj razini. Uz njih se vezalo, a sada bi se moglo još više,  mnogo malih poduzetnika i obrtnika. To su industrije najvećim dijelom tzv. visokih i srednjevisokih tehnologija koje se sada suvremenim rječnikom nazivaju industrije znanja. Takva industrija treba razvoj i istraživanje, obrazovanu radnu snagu i sposobne menadžere. Bila je  uvijek bila temelj zagrebačkog razvoja, a to može biti i sada. [infobox title=”Decentralizacija” align=”right”] „Potrebno je osmisliti razvoj države u duljem vremenskom razdoblju i potom disperzirati u državi, jer je Hrvatskoj potrebna decentralizacija“, smatra prof. Mato Crkvenac. Potpuno se slažem da treba disperzirati gospodarski razvoj. Postoji velika opasnost da Zagreb „usiše i isuši cijelu Hrvatsku“ i u tom smislu Zagreb djeluje negativno na cijeli regionalni razvoj. Ali disperzija gospodarskog razvoja neće se postići tako da se industrija iz Zagreba seli u Karlovac, već treba postići da Karlovac bude ponovno industrijski grad kao što je uvijek bio. Isto tako i Rijeka i Split imali su jaku industriju i valjda je pravo rješenje da se njihovi stručnjaci potrude da razviju svoje gradove, a ne samo da svi bježe u  Zagreb.[/infobox]

Je li Zagreb preskup za industriju?

Dosta uvaženih ekonomskih stručnjaka, a i političara smatra da industriji nije mjesto u velikim gradovima, jer naprosto ne može platiti visoku rentu tih gradova. Prof.dr. Ljubo Jurčić smatra: „Upravo zato su u središtu grada obično smještene trgovine sa skupocjenim brendovima koje imaju veliku maržu, zatim slijede zgrade za stanovanje koje zahvaljujući visokoj katnosti mogu podnijeti rentu grada. Industrija jednostavno ne može platiti tu cijenu. U gradovima se zato mogu smjestiti različite usluge koje su potpora industriji poput projektiranja, financiranja, uslužnih djelatnosti koje imaju visoku dodanu vrijednost. Zagreb može biti obrazovni, financijski i kulturni centar i te će djelatnosti u budućnosti činiti 95% djelatnosti“.

To razmišljanje može izgledati vrlo logično i danas u velikom dijelu  javnosti prevladava. Ali se zasniva na jako pojednostavljenom gledanju i na grad i na industriju. Iritantna mi je priča kako „industrija naprosto ne može platiti visoku rentu  gradova“ i da se zbog toga mora iseliti izvan gradova. Zašto se pitanje industrije u gradu ne postavlja npr. direktorima tvornica transformatora na Jankomiru. Ta poduzeća su među najboljima na svijetu na svojim područjima, izvoze oko 90% svoje proizvodnje, što znači da su jako konkurentni. A te tvornice nisu u Špišić Bukovici ili u Brckovljanima, već u Zagrebu, u Jankomiru. Zagreb nije samo Jelačić plac, već i Jankomir, Žitnjak, Sesvete. U navedenim  tvornicama radi obrazovana, iskusna, dobro plaćena radna snaga, tvornice su dobro organizirane, efikasno posluju, mnogo ulažu u razvoj, imaju sposobne, vrhunske direktore. A u blizini tvornica su fakulteti iz kojih dolazi obrazovani stručnjaci i tvornice blisko surađuju sa znanstvenicima. I to je puno važnije u industriji znanja (kakvu treba razvijati Zagreb) od cijene nekretnine, zemljišta ili visine prireza. Naravno, da bi Transformatori još bolje poslovali da je prirez manji, da je cijena nekretnina manja, da je porez na plaće manji itd., ali to nije presudno za njihov uspjeh. Njihov uspjeh je rezultat sposobnosti menadžmenta, odličnih radnika, ulaganju u razvoj, industrijske tradicije i znanstvene okoline. A to su sve resursi koje ima Zagreb.

Kada sam bio u Americi, u General Motorsu, najvećem proizvođaču lokomotiva u svijetu, nisam primijetio da je tvornica na seljačkom Zapadu, već dobro posluje u jednom Chicagu. Cijena nekretnina i niska cijena rada bitne su u niskotehnološkim  industrijama koje proizvode velike serije jeftine robe. To nije industrija znanja i takva stvarno ne treba biti u Zagrebu.

Činjenica je da su se iz grada odselile brojne tvrtke, Elka se preselila u Brckovljane, Neva je otvorila tvornicu u Rakitju, a u isto mjesto se preselio i Pastor. Svoje preseljenje iz Zagreba najavljuju Kraš, Badel, Coca-Cola, Munja. Ali to ne znači da je to dobro i da tako mora biti. Posljedice odlaska industrije iz Grada su vrlo bolne i vrlo negativne i kroz povećanu nezaposlenost, pad prihoda grada i neizvjestan smjer razvoja Zagreba  u budućnosti.

Treba li Zagreb čekati druge?

U današnjem turbulentnom svijetu u kome se sve brzo odvija, u kome su promjene stalne, svako čekanje može biti neodgovorno.  A posebno je štetno, ako Zagreb „nekoga čeka“, jer Zagreb treba biti predvodnik u razvoju.

Neki uvaženi stručnjaci smatraju i da se strategija Zagreba ne može napraviti dok se ne napravi strategija razvoja Hrvatske, a ta strategija bi se trebala uklopiti u europsku strategiju. Prof.dr. Mato Crkvenac, smatra da bez strategije zemlje nije moguće raditi strategiju Zagreba i kaže da najprije treba vidjeti što Hrvatska može i treba u budućnosti, a tek onda što može Zagreb. I to izgleda logično i u nekom idealnom svijetu moglo bi se i ostvariti. Ali u realnom svijetu takva preporuka u stvari znači „moramo čekati i ništa nećemo raditi dok netko drugi, ‘iznad nas’ ne napravi svoj dio posla“. U današnjem turbulentnom svijetu u kome se sve brzo odvija, u kome su promjene stalne, svako čekanje može biti neodgovorno.  A posebno je štetno, ako Zagreb „nekoga čeka“, jer Zagreb treba biti predvodnik u razvoju.

„Potrebno je osmisliti razvoj države u duljem vremenskom razdoblju i potom disperzirati u državi, jer je u Hrvatskoj potrebna decentralizacija“, smatra prof. Crkvenac. Prema njegovom mišljenju Zagreb bi se trebao naći u jednoj od pet regija, u Središnjoj Hrvatskoj te bi njegov razvoj trebalo promišljati unutar te regije. Bez razvoja  manjih gradova nema ni gospodarske aktivnosti u njima, a ni stanovništva. Zagreb treba promatrati u tom kontekstu Središnje Hrvatske. U Zagrebu nema mjesta za klasičnu industriju, no visoke tehnologije, tehnološki parkovi koji traže spregu s institutima mogu biti u Zagrebu“, kaže prof. Crkvenac.

Potpuno se slažem da treba disperzirati gospodarski razvoj. Postoji velika opasnost da Zagreb „usiše i isuši cijelu Hrvatsku“ i u tom smislu Zagreb djeluje negativno na cijeli regionalni razvoj. Ali disperzija gospodarskog razvoja neće se postići tako da se industrija iz Zagreba seli u Karlovac, već treba postići da Karlovac bude ponovno industrijski grad kao što je uvijek bio. Isto tako i Rijeka i Split imali su jaku industriju i valjda je pravo rješenje da se njihovi stručnjaci potrude da razviju svoje gradove, a ne samo da svi bježe u  Zagreb.

Pred nekoliko godina razgovarao sam sa skupinom kolega iz Splita, sveučilišnih profesora i poduzetnika o tome kako to da Split nikako ne može osnovati uspješan tehnološki park. Splićani su ogorčeno govorili o stanju splitskog gospodarstva i ja sam im rekao: „Sve to jednostavno ne mogu razumjeti. Imate prekrasan grad, star preko 2000 godina, imate brodogradilišta, industrijsku tradiciju, fakultete, turizam, a masovno bježite u Zagreb. Pa tko će razvijati, unaprijediti i graditi Split, ako ne vi“. Razvoj je vrlo složen proces koji treba znati voditi i imati  jako mnogo znanja i praktičnog iskustva.

 Tri ključna pitanja industrijalizacije Zagreba

I da diskusija ne bi ostala na subjektivnoj i navijačkoj razini trebamo odgovoriti na tri ključna pitanja:    Zašto Zagreb treba ponovo industrijalizirati?

 1.    Zašto Zagreb treba ponovo industrijalizirati?

2.    Kako to učiniti? 

3.    Imamo li ljude koji to mogu učiniti?

1. Zašto Zagreb treba ponovo industrijalizirati?

Zagreb treba ponovno industrijalizirati da poveća svoje prihode i smanji nezaposlenost, ali i da ponovno postane motor razvoja cijelog hrvatskog gospodarstva, te da pokrene industrijalizaciju i razvoj cijele Hrvatske. U osnovi zagrebačko gospodarstvo danas karakteriziraju – veliki vanjskotrgovinski deficit – rast nezaposlenosti (u veljači 2011.  bilo je  41.562 nezaposlenih osoba) – pad broja obrtnika i stagnacija  poduzetnika – deindustrijalizacija i snažan pad industrijske proizvodnje, te kao rezultat svega toga pad prihoda Grada.

Konkretnije to znači – trgovinski deficit je gotovo 9 milijardi dolara, Zagreb ima tri puta veći uvoz od izvoza – izvozne mogućnosti se drastično smanjuju, u gospodarstvu dominiraju uvoznici i trgovci, ima sve manje izvozno sposobnih poduzeća i proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu, sve manje novih ili inoviranih proizvoda, konkurentnost  i inovativnost poduzeća pada, opadaju znanja o organizaciji, poslovnim procesima i produktivnosti, znanstvene institucije zatvaraju se u sebe, sve više odvajaju od gospodarstva i gube sposobnost stvaranja upotrebljivih rezultata, institucije postaju same sebi svrha i ne surađuju među sobom.

Kroz okrutan proces deindustrijalizacije i sustavno uništavanja industrije broj zaposlenih u zagrebačkoj industriji u zadnjih dvadeset godina prepolovio se sa  107.710 u 1989. na 56.000 u 2009.

Danas, prema apsolutnom broju zaposlenih proizlazi da je Zagreb prvenstveno grad javne uprave i javnih službi (administrativno-političko, obrazovno i zdravstveno središte), zatim jako financijsko i trgovačko središte. Znači, možemo zaključiti da su nekadašnje prvenstvo Zagreba po zaposlenosti u industriji danas preuzele negospodarske djelatnost (uprava, obrazovanje, zdravstvo i sl.), a od gospodarskih financijski sektor. A nakon niza godina kontinuiranog rasta, proračun Grada Zagreba prvi puta u 2009. godini, bilježi pad prihoda.

Trebamo uočiti nešto jako važno. Samo 10 posto hrvatskog gospodarstva usmjereno je na izvoz (što je katastrofa). Ali ti hrvatski izvoznici su u 2010. godini zapošljavali 50% od ukupnog broja zaposlenih u Hrvastkoj, ostvarili 62% prihoda RH  i ostvarili 2,17 puta veću dobit od svih ostalih zajedno. Znači izvoznici su najbolji, najsposobniji i najprofitabilniji dio gospodarstva i jedino će izvoznici pokrenuti hrvatsko gospodarstvo.

Ne znam je li netko svjestan činjenice da ako nećemo imati industriju, nećemo imati izvoza, ako nećemo imati izvoz, morati ćemo se i dalje zaduživati, ako ćemo se i dalje zaduživati, bankrotirat ćemo i dospjeti u „dužničko ropstvo“. Nakon toga ćemo morati prodati energiju, vodu, šume, a onda i Dubrovnik i Plitvice. Dosadašnji gospodarski koncept, temeljen na uvozu i deindustrijalizaciji bio je pogrješan i velikim dijelom uzrokovao sadašnju krizu, sve veću nezaposlenost, veliki trgovinski deficit i pad prihoda. Gospodarstvo u kojem je uvoz dva puta veći od izvoza (a u Zagrebu je uvoz tri puta veći od izvoza), koje se ne temelji na stvaranju novih proizvoda i novih vrijednosti, već se temelji na uvozu tuđih proizvoda i tuđih vrijednosti, ne može se održati.

2. Kako to učiniti?  

Povećanje broja zaposlenih, izvoza i prihoda može se ostvariti samo u proizvodnim djelatnostima:

a) stvaranjem novih poduzeća (i novih radnih mjesta) kroz poduzetništvo,

b) rastom i razvojem postojećih poduzeća (povećanjem broja novih radnih   mjesta),

c) restrukturiranjem (i „spašavanjem“) poduzeća u krizi (sprečavanje smanjivanja broja radnih mjesta).

 Trebamo potaknuti osnivanje, rast i razvoj mnogo malih poduzeća temeljenih na znanju. Zagreb takvih poduzeća ima, ali u Hrvatskoj rastu u „krajnje neprijateljskoj okolini“. Koliko god je „podrška malom i srednjem poduzetništvu“ redovito prisutna u svim političkim govorima, to je najčešće „samo pjesnička figura“ koja se koristi bez puno razumijevanja.  A još manje se razumije kako tu podršku konkretno u praksi ostvariti. Više se ne može reći da poduzetništvo i obrtništvo nemaju podršku, jer se kroz potpore i na razini Hrvatske i u Zagrebu izdvajaju veoma velika sredstva, ali rezultati nisu zadovoljavajući i ne odgovaraju uloženim sredstvima. Zato način pružanja potpore poduzetništvu treba drastično promijeniti tako da se ostvari učinkovit poticaj razvoju poduzetništva temeljenog na znanju i poveća broj poduzeća koja imaju izvozni potencijal.

 Ne samo da se potpore poduzetništvu daju na pogrešan i kabinetski način koji neće ostvariti   pozitivne rezultate tako se i mali poduzetnici i obrtnici uopće ne pripremaju  za ulazak u EU. Sva ona predavanja i radionice koje se izvode su formalne predstave koje su ustvari beskorisne.  Jedan veliki test za poslovanje u EU se dogodio prošle godine, ali naravno da se ništa nije shvatilo niti su se ikakve poruke iz toga izvukle. Naime,  trebamo se sjetiti onog „cirkusa“ koji su izvodili zagrebački taksisti kada su prvi put osjetili što znači konkurencija. I oni i cijela obrtnička organizacija nisu se snašli u situaciji kada im se na njihovom tržištu pojavila konkurencija. Uhvatila ih je panika zbog konkurencije iz Rijeke, a kako će se naši obrtnici snaći kada će navaliti konkurencija soboslikara, vodoinstalatera, taksista ili automehaničara iz Mađarske, Bugarske i Rumunjske, koji će biti mnogo jeftiniji, profesionalniji i kvalitetniji.

Koliko su veliki otpori prema promjenama i želja da se zadrži „status quo“, jer je svima u raznim komorskim organizacijama jako dobro, i sam sam osjetio, kada se na mene sručila lavina napada iz raznih institucija nakon što sam uputio kritiku postojećem načinu rada.

Zatim trebamo stvoriti uvjete da srednja i velika poduzeća (konkurentna na svjetskom tržištu) rastu i razvijaju se. Posebno treba razvijati Hrvatski inovacijski sustav koji će sve znanstvene potencijale usmjeriti da budu u funkciji stvaranja inovativnih proizvoda konkurentnih na svjetskom tržištu. Osim toga, Zagreb nije samo Jelačić plac, već veliki prostori na rubu grada, od Jankomira, Žitnjaka do Sesveta. Zagreb nema poduzetničkih zona koje su važne za razvoj gospodarstva.  Zašto, pored ostalog, na primjer, Jankomir i tvornice u njemu ne „pretvoriti u službenu poslovnu zonu“ i u njoj postaviti posebne uvjete i što se tiče poreza, doprinosa i slično, uz dogovor da to vraćaju kroz povećano zapošljavanje i veće prihode, a na kraju  i plaćanje većih iznosa za poreze i prireze. Naravno da će sada većina vrištati da nekome dajemo privilegije. Zašto ne, onima koji to zaslužuju. Treba pored toga pokušati ponovno probuditi Prvomajsku i ostale uništene industrije.

Važno mjesto u tom programu industrijalizacije treba imati i projekt TEHNOPOLIS ZAGREB. koji bi se trebao realizirati na mjestu Sveučilišne bolnice u Blatu, u likvidaciji od 1995., građene prije 1990-tih samodoprinosom građana.  To je upravo idealno mjesto za Tehnopolis, veliki znanstveni ili tehnološki park u kojem će biti  poduzeća temeljena na znanju.  Objekt ima preko 200.000 m2, nalazi se na južnoj obali Save, a gotovo 40% je završen.Nakon što je zaustavljena gradnja i Bolnica ušla u likvidaciju dvadeset godina nitko ne zna što bi s time. A sada, kada su milijarde kuna uložene u modernizaciju bolnice na Rebru, uvjeren sam da u Blatu neće nikada više biti bolnica.

Objekt Sveučilišne bolnice u Blatu

Tehnopolis Zagreb biti će „tehnološki grad na Savi“,  „Silikonska dolina“ na obali Save. U tom „Gradu“ će biti mnogo proizvodnih  poduzeća, malih i velikih, početnika i „zrelih“ poduzeća, koja će proizvoditi proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, povećavati izvoz i zapošljavati  mnogo ljudi. To je institucija, objekt u kojem će se „stvarati“ poduzetnici, nova poduzeća, novi izvozni proizvodi i  nova radna mjesta.

Na tom mjestu bit će tehnološki park za poduzeća visoke tehnologije temeljena na znanju, poduzetnički inkubator za start-up poduzetnike i za obrtnike,  poduzetnička zona za velika proizvodna poduzeća, laboratoriji, poslovna škola i različiti prateći sadržaji kao što su multimedijalna dvorana, banke, restorani, prometnice, energetika, dječji vrtić, parkiralište… To je projekt koji će pokrenuti Zagreb, a time i Hrvatsku.

3. Imamo li ljude koji to mogu učiniti?

Najveći je problem – tko to može učiniti. Mnogi, profesori, političari i razvikani  savjetnici,  misle da treba samo „pritisnuti neki gumb kod prozora“ i proizvodnja će se pokrenuti.  Nažalost, to ne ide tako i ima jako malo ljudi koji znaju kako to napraviti. Sustavno je provođena „intelektualna i stručna kastracija Hrvatske“, eliminirani su ljudi koji znaju, imaju i iskustva i znanja. I na površinu su po „negativnoj kadrovskoj selekciji“ dovedeni podobni „good looking manekeni“ koji ništa ne znaju. Međutim, još uvijek ima ljudi koji znaju, ali su prekriveni debelim slojem nesposobnih, podobnih ljudi koji ne mogu riješiti niti jedan problem, a o gospodarstvu nema pojma. Hrvatska danas vapi za promjenama i za ljudima koje te promjene mogu provesti. Zato treba na površinu izvući ljude koji znaju, žele  i mogu.

I na kraju

O stanju u gospodarstvu ovisi budućnost  Hrvatske, budućnost naše djece i unuka. A o toj temi se ozbiljno nigdje ne razgovara. Hrvatima, od političara do ljudi koji stoje u redu na burzi, ta je tema nezanimljiva, nerazumljiva i dosadna. Zanimljivije su im krajnje marginalne teme kao što je posjeta američke glumice Brijunima ili cirkusi koje izvodi Mamić, a da o turskim sapunicama ne govorimo. Čak i u poslovnim časopisima teško možete naći teme koje govore o proizvodnji, poduzetništvu i izvozu.

Svi, i lijevi i desni, i oni na vlasti i oni u oporbi, a i oni treći  žive u uvjerenju da „novci rastu na drvetu” i trebaš samo osvojiti vlast sjesti ispod tog drveta i skidati novce s grane. A najčešće su im fore da su u njihovoj stranci novi „mladi, obrazovani, neokaljani ljudi”, a koji ustvari nemaju nikakva iskustva, nikada nisu radili na ozbiljnim projektima i o ozbiljnim zadacima nemaju pojma. I možemo se pitati gdje je bilo kakva garancija da takvi (ili bilo koji drugi) mogu povećati izvoz, povećati broj radnih mjesta,  vraćati dugove i spasiti nas „dužničkog ropstva” koje se valja iza horizonta. To su sve teme o kojima bi  ozbiljni i odgovorni ljudi trebali razgovarati.